Blaženi Antonio Rosmini-Serbati

Antonio Francesco Davide Ambrogio Rosmini-Serbati rođen je u Roveretu u Tirolu u ožujku 1797. U zapisima se pojavljuju 24. i 25. ožujka kao datum njegova rođenja, dok su godina i mjesto nesporni. Potjecao je iz imućne obitelji, ali je već zarana odlučio da znanje, položaj i imetak ne smiju postati svrhom njegova života. Privlačili su ga svećeništvo, filozofija i pitanje kako kršćanska istina može oblikovati osobu, društvo i ustanove.

Studirao je u Padovi, a za svećenika je zaređen u Chioggiji 21. travnja 1821. Sljedeće je godine stekao doktorat iz teologije i kanonskoga prava. Njegova izobrazba nije ostala zatvorena u akademskome krugu. Rosmini je želio povezati misaoni rad, molitvu i djelatnu ljubav. U tome je razdoblju sazrijevalo njegovo načelo koje je nazivao pasivnošću. Nije zagovarao neaktivnost, nego odricanje od samovoljnoga nametanja vlastitih planova. Čovjek treba raditi na vlastitome obraćenju i biti spreman prihvatiti djelo ljubavi koje mu Božja providnost stvarno povjeri.

To je uvjerenje odredilo njegov odnos prema mnogim pothvatima. Rosmini nije htio unaprijed birati samo ugledne ili vidljive službe. Smatrao je da kršćanska ljubav obuhvaća tjelesne, duhovne i intelektualne potrebe. Zato su u njegovu životu zajedno stajali poučavanje, pisanje, pastoralni rad, osnivanje zajednica i javno djelovanje. Različite zadaće za njega nisu bile nepovezani poslovi, nego odgovori na isti poziv. I kada je ulazio u velike rasprave svojega doba, polazište mu je ostajalo isto: istinu treba tražiti ponizno, a sposobnosti staviti u službu bližnjih. Takav je pristup zahtijevao i spremnost da napusti vlastitu zamisao kada okolnosti pokažu da joj nije došlo vrijeme.

U veljači 1828. na Monte Calvariju pokraj Domodossole osnovao je Institut ljubavi, zajednicu poslije poznatu kao rosminijanci. Pravilo zajednice počelo se živjeti 1830. Njezini članovi mogli su biti svećenici i laici, a poziv im je bio prihvaćati djela ljubavi prema potrebama Crkve i ljudi. Papa Grgur XVI. odobrio je konstitucije Instituta 20. prosinca 1838. Zajednica se zatim širila u Italiji i izvan nje, osobito kroz propovijedanje, odgoj i pastoralnu skrb.

Rosmini je 1832. utemeljio i Kćeri providnosti. Time se njegov prvotni poticaj razvio u dvije redovničke grane koje su nastavljale služiti na području školstva, duhovnosti i skrbi za potrebite. Sam osnivač nije se udaljio od neposrednoga pastoralnog rada: od 1834. do 1835. vodio je župu u rodnome Roveretu. Njegovo iskustvo župnika, učitelja i poglavara pratilo je opsežan spisateljski rad.

Rosmini je nastojao izgraditi cjelovit filozofski sustav. Bavio se podrijetlom i sigurnošću ljudske spoznaje, odnosom istine i slobode, pravom, politikom, odgojem i društvenom pravednošću. Držao je da filozofija ne smije zanemariti baštinu starih mislilaca, ali ni pitanja i metode novoga doba. Njegovi brojni spisi svjedoče o iznimnoj radnoj snazi. Za života mu je u Milanu objavljeno sabrano izdanje u sedamnaest svezaka, a nakon smrti dodano je još pet svezaka.

Nije mu bilo dovoljno braniti vjeru ponavljanjem gotovih obrazaca. Htio je pokazati da razum, pravilno usmjeren, nije protivnik objave. Istodobno je uočavao rane crkvenoga života i teškoće odnosa Crkve prema modernome društvu. Upravo su ta pitanja njegov rad učinila utjecajnim, ali i spornim. Rosmini je bio uvjeren da se obnova mora odvijati u vjernosti Crkvi, premda su neki njegovi prijedlozi i formulacije izazvali ozbiljna protivljenja.

Godine 1848., u vremenu revolucija i nastojanja za talijanskim ujedinjenjem, pijemontski kralj Karlo Albert poslao ga je u Rim. Rosmini je trebao pridobiti papu Pija IX. za savez talijanskih država protiv austrijske vlasti. U Rimu je bio uključen u rad papinske uprave. Zalagao se za oslobođenje Italije i za savez talijanskih država povezanih pod papinim vodstvom, a ne za jednostavno ukidanje papinske vlasti. Brze političke promjene, proglašenje Rimske Republike i papin bijeg ubrzo su srušili mogućnost ostvarenja toga plana. Rosmini se potom udaljio od političkoga središta i povukao u Stresu na jezeru Maggiore.

U isto vrijeme zaoštrio se spor oko njegovih djela. Knjige O pet rana svete Crkve i Ustav socijalne pravde stavljene su 1849. na popis zabranjenih knjiga. Rosmini je odluku prihvatio i podložio joj se. Kasnija razmatranja njegovih spisa nisu odmah donijela mir: 1887., više od trideset godina nakon njegove smrti, osuđeno je četrdeset tvrdnji pripisanih njegovu učenju. Povijest prosudbe time ipak nije završila.

Kongregacija za nauk vjere objasnila je 2001. da smisao u kojemu su te tvrdnje bile shvaćene i osuđene ne pripada autentičnomu Rosminijevu stajalištu. Ta je izjava uzela u obzir i nejasnoće nastale pri izdvajanju rečenica iz njihova konteksta te razvoj njegove misli. Već je papa Ivan Pavao II. u enciklici Fides et Ratio 1998. ubrojio Rosminija među istaknute kršćanske mislioce. Njegov put pokazuje koliko crkveno razlučivanje može biti dugotrajno i koliko su u njemu važni i poslušnost i strpljivo traganje za istinom.

Posljednje godine Rosmini je proveo u Stresi. Ondje je nastavio raditi i primati ljude koji su tražili savjet. Umro je 1. srpnja 1855. Njegovi posmrtni ostatci počivaju u kripti crkve Svetoga Križa u Stresi, mjestu povezanome s njegovom zajednicom i posljednjim razdobljem njegova života.

Papa Benedikt XVI. odobrio je 26. lipnja 2006. dekret o njegovim herojskim krepostima. Blaženim je proglašen 18. studenoga 2007. u Novari. Spomendan mu se slavi 1. srpnja, na dan njegove smrti.

Rosminijeva svetost ne može se odvojiti od napetosti koje su obilježile njegovo djelo. Bio je osnivač, odgojitelj i plodan pisac, ali i čovjek čije su zamisli desetljećima bile predmet prijepora. Njegova podložnost crkvenim odlukama nije značila odricanje od ozbiljnoga mišljenja, kao što ni kasnije razjašnjenje njegova nauka ne briše složenost povijesti. Upravo u toj povezanosti intelektualne hrabrosti, poslušnosti i djelatne ljubavi ostavio je trajan primjer: sposobnosti imaju puni smisao tek kada služe istini, obraćenju i dobru drugoga čovjeka.