Blaženi Antonio Lucci

Antonio Lucci rodio se 2. kolovoza 1682. u Agnoneu, gradiću u talijanskoj pokrajini Molise. Na krštenju je dobio ime Angelo Nicola. Njegovi roditelji Francesco Lucci i Angela Paolantonio živjeli su od skromna rada; otac je bio postolar i kotlar. U obitelji je rano upoznao jednostavnu pučku pobožnost, a osobito se vezao uz Gospu od Krunice, koju je smatrao svojom zaštitnicom.

Još kao mladić stupio je među franjevce konventualce. Svečane redovničke zavjete položio je 1698. i uzeo ime Antonio, pod kojim će ostati poznat. Redovnički život za njega nije bio bijeg od vlastita temperamenta, nego škola unutarnje stege. Kasnije je priznavao da su mu ozbiljan studij i redovnička disciplina pomogli obuzdati nemirnu narav. Ta spojivost živahna karaktera i ustrajna rada obilježit će i njegovu kasniju službu.

Retoriku, logiku i filozofiju učio je na franjevačkim učilištima u Venafru, Alvitu i Aversi, a teologiju je završio u rodnom Agnoneu. Za svećenika je zaređen 19. rujna 1705. u Asizu, dok je doktorat iz teologije stekao 1709. godine. Njegova učenost nije ostala zatvorena u knjigama. Bio je cijenjen kao teolog, poznavatelj Svetoga pisma i propovjednik, a povjerene su mu i odgovorne nastavničke te redovničke službe.

Od 1709. do 1712. predavao je na franjevačkom učilištu u Ravellu, a zatim od 1713. do 1718. u Napulju. U tome je gradu bio i gvardijan samostana. Godine 1718. izabran je za provincijala, pa je uz poučavanje preuzeo brigu za širu redovničku zajednicu. Sljedeće je desetljeće, od 1719. do 1729., predavao na papinskom učilištu svetoga Bonaventure u Rimu. Ondje je učvrstio ugled ozbiljna profesora i crkvenoga učenjaka. Papa Benedikt XIII. povjerio mu je 1725. službu teološkoga savjetnika Svete Stolice, a Lucci je pisao i protiv jansenističkih učenja.

Premda nije tražio biskupsku čast, 7. veljače 1729. imenovan je biskupom Bovina, male biskupije u Apuliji na jugu Italije. Već 13. veljače primio je biskupsko posvećenje u bazilici svetoga Petra u Rimu. U Bovinu je proveo posljednje dvadeset i tri godine života. Njegova se služba nije svodila na upravljanje iz biskupskoga sjedišta: obilazio je biskupiju, obnavljao crkve, poticao svećenike na uredan i pobožan život te provjeravao kako žive pustinjaci na njezinu području.

Posebnu je pozornost posvećivao siromasima i mladima. Otvarao je škole i organizirao vjeronaučnu pouku za djecu i siromašne, svjestan da materijalna oskudica često zatvara i put obrazovanju. Njegova dobrota nije bila samo osobna darežljivost. Nastojala je promijeniti uvjete u kojima su najslabiji ostajali bez glasa i pomoći. Zato se zauzimao za nevoljnike i branio crkvene službe i imovinu od mjesnih moćnika koji su ih željeli podvrgnuti vlastitim interesima.

Takav stav izazivao je otpor velikaša i imućnih obitelji. Od biskupa su očekivali položaje za svoje prijatelje i pristaše, no Lucci nije pristajao da se crkvena imenovanja pretvore u sredstvo privatne koristi. Njegova odlučnost nije proizlazila iz želje za sukobom, nego iz uvjerenja da pastirska služba mora biti slobodna za dobro cijele zajednice, osobito onih koji se sami nisu mogli zaštititi.

U Bovinu je obnovio katedralu i podupirao ukorijenjene pučke pobožnosti. Istodobno je nastavio pisati. Sastavio je teološki priručnik koji se dugo rabio u nastavi, a 1740. objavio je djelo o svecima i blaženicima franjevaca konventualaca. U njegovu se životu tako neprestano susreću učionica, propovjedaonica i neposredna briga za povjerene ljude. Učenost mu nije bila ukras, nego sredstvo služenja.

Sveti Francesco Antonio Fasani bio mu je redovnički subrat, školski kolega i blizak prijatelj. Njihovo prijateljstvo pokazuje okružje franjevačke formacije iz koje su obojica ponijela snažnu predanost propovijedanju, poučavanju i služenju. Luccijev ugled svetosti širio se već za njegova života, ali nije počivao na dojmljivim nastupima. Izrastao je iz postojanosti čovjeka koji je prihvatio službe koje nije tražio i nastojao ih obavljati savjesno.

Antonio Lucci umro je 25. srpnja 1752. u Bovinu. Pokopan je u katedrali koju je dao obnoviti. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 18. lipnja 1989. Njegov se spomendan slavi 25. srpnja. U njegovu se liku pamti franjevac koji je znanje povezao s poniznom službom, a biskupsku odgovornost s konkretnom brigom za siromašne i s otpornošću prema pritiscima moćnih.