Blaženi Antun Baldinucci

Blaženi Antun Baldinucci bio je talijanski isusovac, svećenik, učitelj i pučki misionar. Rodio se 19. lipnja 1665. u Firenci, a umro 7. studenoga 1717. u Pofiju. Tijekom dvadeset godina misionarskoga rada prošao je tridesetak biskupija u srednjoj Italiji i vodio 448 pučkih misija. Propovijedao je jednostavno i snažno, obilazio bolesnike i zatvorenike, mirio zavađene te širio pobožnost prema Mariji kao Utočištu grešnika.

Antunov otac Filippo Baldinucci bio je poznati firentinski povjesničar umjetnosti i pisac. Sinu je dao ime Antun iz zahvalnosti svetom Antunu Padovanskom, čijemu je zagovoru pripisivao važno ozdravljenje. Filippo je u jednom pismu ostavio svjedočanstvo o sinovu djetinjstvu, školovanju i duhovnom pozivu.

Mladi Antun pohađao je isusovački kolegij San Giovannino u Firenci. Ondje je stupio u Marijinu kongregaciju i posvetio se Blaženoj Djevici Mariji. U toj je zajednici povezao osobni duhovni rast s apostolskim radom, što će poslije obilježiti cijelu njegovu službu.

Stariji brat Gian Filippo ušao je u dominikanski red, a Antun je isprva želio poći njegovim putem. Otac se bojao da njegovo krhko zdravlje neće izdržati zahtjeve takva života pa mu je savjetovao da prije odluke obavi duhovne vježbe. Nakon razlučivanja Antun je izabrao Družbu Isusovu. U rimski novicijat svetoga Andrije na Kvirinalu ušao je 21. travnja 1681.

Studirao je filozofiju i teologiju, premda je zbog slaboga zdravlja morao prekidati studij i mijenjati boravište. U sklopu isusovačke priprave predavao je u školama u Terniju i Rimu. Za svećenika je zaređen 28. listopada 1695., a završni, četvrti zavjet Družbe položio je 15. kolovoza 1698.

Silno je želio otići u misije u Aziju ili Ameriku. Nadao se čak i mučeništvu, ali mu poglavari zbog zdravlja nisu povjerili prekooceansku misiju. Umjesto toga poslali su ga u sela i gradove srednje Italije. Okolica Frascatija i Viterba, rimska Campagna i područje Lacija postali su njegovim misijskim prostorom od 1697. do smrti.

Četiri mjeseca svake godine posvećivao je putujućim misijama. Pješice je obilazio teško prohodne putove, često bos kako bi sačuvao cipele, noseći tek torbu s najpotrebnijim stvarima. U selima i manjim gradovima propovijedao je, ispovijedao, poučavao djecu, posjećivao bolesnike i zatvorenike te nastojao pomiriti ljude u sukobu. U dvadeset godina održao je 448 misija, prosječno više od dvadeset godišnje.

Sadržaj njegovih misija oslanjao se na Duhovne vježbe svetoga Ignacija Loyolskoga. Govorio je jasno, izravno i slikovito kako bi ga mogli razumjeti i ljudi bez školovanja. Nije se oslanjao samo na riječi. Tijekom propovijedi uzimao bi raspelo ili Gospinu sliku i vodio potresan razgovor pred okupljenima, pozivajući ih na obraćenje.

Njegov se način rada oslanjao i na velike javne procesije. Sudionici su nosili trnove krune, a neki su se bičevali. I sam je Antun hodao bos, nosio teške lance i javno se pokoravao. Takve prakse pripadaju vjerskom senzibilitetu njegova vremena i danas mogu djelovati izrazito strogo. Njihov je cilj bio probuditi savjest i označiti odluku za promjenu života.

Veliko mnoštvo zahtijevalo je dobru organizaciju. Antun je među laicima birao pomoćnike, koje je nazivao deputati, i povjeravao im red tijekom okupljanja. Pritom je rado uključivao upravo ljude koji bi inače mogli izazvati izgrede. Tako ih je od mogućih protivnika pretvarao u suradnike odgovorne za mir.

Misije su katkad završavale javnim spaljivanjem karata, kockica i predmeta koje je smatrao poticajima na porok. Izvori bilježe da su mu naoružani muškarci pred noge odlagali bodeže i pištolje. Takvi su prizori trebali javno pokazati prekid s nasiljem ili navikama koje razaraju zajednicu. Njegovi su dolasci privlačili toliko ljudi da su se propovijedi često održavale na otvorenome.

Marijanska pobožnost bila je stalna nit njegova djelovanja. Na misije je nosio presliku štovane slike Marije Utočišta grešnika iz crkve Gesù u Frascatiju i izlagao je vjernicima. Osnivao je Marijine kongregacije za one koji su željeli dublji kršćanski život, a duhovnim je vježbama poticao i obnovu svećenstva. Zbog te se pobožnosti u umjetnosti prikazuje sa slikom Bogorodice i procesijskim križem.

Uz putovanja i propovijedanje sastavio je dva ciklusa korizmenih propovijedi, prikupljao građu za nove govore i vodio opsežnu korespondenciju. Njegov rad tako nije ostao samo usmeni. Pisani materijali pokazuju da je svoje misije pripremao sustavno i želio iskustvo propovijedanja učiniti korisnim i drugima.

U njegovoj se službi neprestano susreću stroga osobna pokora i vrlo praktična briga za ljude. Dolazio je pješice i bez udobnosti, ali je na mjestu misije uspostavljao red, uključivao laike, ispovijedao i odlazio onima koji nisu mogli doći među mnoštvo. Upravo su posjeti bolesnicima i zatvorenicima te mirenje zavađenih davali svakodnevni sadržaj velikim javnim okupljanjima. Njegova misionarska revnost nije se iscrpljivala u dojmljivom nastupu, nego je tražila konkretnu promjenu odnosa u zajednici.

Posljednju misiju započeo je 18. listopada 1717. u Pofiju, u tadašnjoj Papinskoj Državi. Teško se razbolio i nije je mogao dovršiti. Jedan izvor njegovu smrt povezuje sa srčanim udarom izazvanim iscrpljenošću. Umro je 7. studenoga 1717. Tijelo mu je poslije položeno u isusovačkoj crkvi Naše Gospe Dobroga Savjeta u Firenci, gdje se čuva i raspelo koje je nosio na misijama.

Postupak za njegovo proglašenje blaženim započeo je 1753. Godine 1873. proglašen je časnim slugom Božjim, a papa Lav XIII. proglasio ga je blaženim 1893. Lokalni izvori ne slažu se o točnom danu beatifikacije: pojavljuju se 25. ožujka i 23. travnja. Zato je sigurno navesti godinu i papu, bez odabiranja jednoga od spornih datuma. Postupak za kanonizaciju ponovno je pokrenut 3. travnja 1950., ali Antunu i dalje pripada naslov blaženi.

Spomendan blaženoga Antuna Baldinuccija slavi se 7. studenoga. Zaziva ga se i u vrijeme epidemija. Njegov život povezuje isusovačko razlučivanje, neumoran rad među ljudima i domišljatu sposobnost da veliko mnoštvo uključi u obnovu zajednice. Premda mu zdravlje nije dopustilo odlazak preko mora, gotovo je dva desetljeća bio misionar na putovima vlastite zemlje.