Blaženi Antoine Chevrier

Blaženi Antoine Chevrier rodio se u Lyonu 16. travnja 1825., na Uskrs, kao jedino dijete svojih roditelja. Kršten je dva dana poslije. Od oca je, prema životopisu, naslijedio blagost i poniznost, a od majke snažnu i poduzetnu narav. Prvu pričest primio je 1837. Njegov svećenički poziv nije počeo nekim unaprijed oblikovanim planom: kada ga je župnik 1840. upitao želi li postati svećenik, četrnaestogodišnji Antoine prvi je put ozbiljno razmotrio tu mogućnost i prihvatio je s radošću.

Studij za svećeništvo započeo je 1842. U listopadu 1846. primio je kleričko ruho, a sljedeće godine tonzuru. Privlačile su ga inozemne misije, no majka se oštro protivila njegovu odlasku. Upozorila ga je da ljude kojima je potrebna vjera i pomoć može pronaći i u Lyonu. Iako su njezine riječi bile izrečene u strahu za jedinoga sina, pokazale su se proročanskima: njegovo će misijsko područje postati upravo radnička predgrađa rodnoga grada.

Za svećenika ga je 25. svibnja 1850. zaredio kardinal Louis Jacques Maurice de Bonald. Poslan je kao kapelan u župu Saint-André de la Guillotière. Ondje se susreo s teškim životom radnika, siromašnih obitelji i zapuštene djece. Industrijski Lyon brzo je rastao, ali blagostanje nije bilo jednako raspodijeljeno. Chevrier je gledao ljude koji rade od jutra do noći, a ipak jedva prehranjuju obitelji. Siromaštvo za njega nije bilo apstraktno društveno pitanje, nego lice susjeda i župljana.

U noći 31. svibnja 1856. snažna oluja izazvala je poplavu. Chevrier je, izlažući se opasnosti, sudjelovao u spašavanju više ljudi. Iste je godine, na Badnjak, molio pred jaslicama i doživio odlučujuće duhovno iskustvo. Shvatio je da svećeništvo mora usmjeriti naviještanju evanđelja siromasima i stvarnoj brizi za ljude s ulice. Taj je trenutak poslije opisivan kao njegovo obraćenje: nije promijenio vjeru, nego način na koji je razumio vlastiti poziv.

U siječnju 1857. otišao je u Ars-sur-Formans kako bi se posavjetovao sa svetim Ivanom Marijom Vianneyjem. Arški ga je župnik ohrabrio u namjeri. Susret sa svjetovnjakom Camilleom Rambaudom u lipnju iste godine pomogao mu je načiniti sljedeći korak i napustiti dotadašnju župnu službu. Roditelji su mu počeli povjeravati djecu s kojima se nisu mogli nositi, a drugi su ga molili da mlade izvuče iz zatvora i pruži im drukčiju budućnost.

Godine 1859. položio je zavjete u Trećemu redu svetoga Franje. Franjevačka jednostavnost odgovarala je njegovu nastojanju da svećenik živi blizu siromašnima i bez navezanosti na imetak. Dana 10. prosinca 1860. kupio je napuštenu plesnu dvoranu zvanu Prado. U njoj je uredio kapelu, sklonište i mjesto kršćanskoga odgoja za siromašnu i zapuštenu djecu. Prostor nekadašnje zabave postao je dom onima koji su lako ostajali izvan škole, obitelji i crkvene skrbi.

Tijekom njegova života kroz Prado je prošlo oko 2400 mladića. Chevrier im nije želio pružiti samo privremeno utočište. Nastojao ih je odgajati, poučiti vjeri i osposobiti za odgovorniji život. Njegov se rad postupno oblikovao u Institut Prado s muškom i ženskom granom. Godine 1866. otvorio je školu za kandidate za svećeništvo, iz koje se razvio Institut svećenika Prada. Prvi su pitomci zaređeni u Rimu 1876. Ubrzo je nastala i ženska grana, Sestre Prada.

Chevrier je od budućih svećenika očekivao da poznaju Krista, žive jednostavno i dijele život s ljudima kojima služe. Nije ga zanimala ustanova radi same ustanove. Prado je trebao odgajati službenike evanđelja sposobne ostati uz siromašne. Taj se ideal odražava u njegovu djelu Učenik Isusa Krista, dok je u spisu Bog šalje revolucije kritizirao svećenike koji teže bogatstvu i pretjerano se vežu uz materijalna dobra.

Za vrijeme društvenih nemira 1871. sukobi su prijetili i Lyonu. Životopis bilježi da je Chevrier na svetkovinu Tijelova poveo procesiju s Presvetim ulicama te da se sukobljene strane nisu usudile prekinuti slavlje. Taj događaj pripada predaji o njegovu javnom djelovanju, ali dobro pokazuje ulogu koju je želio imati: ne političkoga vođu, nego svećenika koji u napetu gradu traži put mira.

U proljeće 1874. teško se razbolio. Nakon djelomična oporavka proveo je četiri mjeseca u Rimu sa svojim budućim svećenicima. Razvoj zajednice nije tekao bez razočaranja. Jedan je kandidat otišao trapistima, a drugi, zaređeni 1877., oklijevali su vratiti se s njim u Prado. Chevrier je tako pred kraj života gledao kako djelo koje je pokrenuo raste sporije i nesigurnije nego što se nadao.

Od rujna 1879. znao je da mu se smrt približava. Umro je u Lyonu 2. listopada 1879., nakon dugotrajne bolesti. Na pogrebu se okupilo približno deset tisuća ljudi, što svjedoči koliko je njegov rad bio poznat među stanovnicima grada. Prado je nastavio djelovati: dobio je biskupijsko priznanje 1924., 1930. povezan je s konventualnim franjevcima, a papa Ivan XXIII. dodijelio mu je 28. listopada 1959. papinski dekret pohvale.

Postupak za Chevrierovo proglašenje blaženim obuhvatio je i pregled njegovih spisa, koji su odobreni 11. siječnja 1911. Formalno je uveden 11. lipnja 1913. za pape Pija X., kada je dobio naslov sluge Božjega. Biskupijski postupci potvrđeni su 19. studenoga 1930. Papa Pio XII. priznao je 16. siječnja 1953. njegove herojske kreposti, čime je proglašen časnim.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim u Lyonu 4. listopada 1986., tijekom pastoralnoga pohoda Francuskoj. Spomendan mu je 2. listopada, na dan smrti. Chevrierovo djelo ostalo je vezano uz jednostavnu odluku donesenu pred jaslicama: upoznati Krista, navijestiti ga siromašnima i oblikovati svećenike i zajednice koje će živjeti blizu ljudima na rubu.