Blaženi Angelo Paoli
- Životni vijek
- 1642. – 1720.
- Slavi se
- 20. siječnja
Blaženi Angelo Paoli bio je talijanski karmelićanin i svećenik, poznat kao „otac siromaha”. Rođen je kao Francesco Paoli 1. rujna 1642. u Argiglianu, a umro 20. siječnja 1720. u Rimu. Svoj je redovnički život povezao s odgojem novaka, liturgijskom službom i neumornom brigom za bolesne, siromašne i stradalnike.
Bio je najstarije od sedmero djece Angela Paolija i Sante Morelli, seljačke obitelji snažne vjere. Ime Francesco dobio je u čast svetoga Franje Asiškoga. Kao dječak poučavao je vjeronauku siromašnu djecu svojega mjesta, a školovao se u Minuccianu, gdje je njegov ujak svećenik služio kao župni pomoćnik.
U karmelićanski red primljen je 27. studenoga 1660. zajedno s bratom Tommasom. Nakon kratkoga povratka kući braća su otišla u samostan svetoga Nikole u Sieni na novicijat. Francesco je uzeo redovničko ime Angelo, u čast svojega oca, i 18. prosinca 1661. položio zavjete. Filozofiju i teologiju studirao je u Pisi i Firenci.
Za subđakona je zaređen 1665., za đakona 1666., a za svećenika u Firenci 1667. Ondje je služio kao sakristan i orguljaš. Zdravstvene teškoće prisilile su ga da se 1674. vrati u rodni kraj. Predaja iz toga vremena govori o košari kruha koja se nije praznila dok ga je dijelio siromasima. Angelo nije tražio priznanje, nego se nakratko povukao u planine Garfagnane i svakoga jutra silazio slaviti misu u svetištu San Pellegrino.
Sljedećih godina služio je u različitim karmelićanskim kućama. Bio je učitelj novaka u Firenci, župnik, orguljaš, sakristan i učitelj gramatike. Premještaji su ga vodili kroz Sienu, Montecatini, Pisu, Fivizzano i druga mjesta. Posebno je štovao Kristovu muku te je na brdima podizao drvene križeve kako bi prolaznike pozvao na molitvu.
Godine 1687. pozvan je u Rim. U crkvu svetih Silvestra i Martina na Montiju stigao je 12. ožujka s brevijarom i malom torbom kruha. Ondje je ostao do smrti. Dan mu je bio podijeljen između redovničkih dužnosti, odgoja novaka, obilazaka bolnica i konkretne pomoći ljudima bez hrane, odjeće ili sigurnoga smještaja.
Posebno se istaknuo nakon potresa 1703. Pomagao je ozlijeđenima i raseljenima, dijelio pokrivače, odjeću, hranu i lijekove te pružao utjehu u bolnicama. Godine 1710. otvorio je hospicij za siromahe. Njegova rečenica da onaj tko ljubi Boga mora Boga tražiti među siromasima sažima način na koji je razumio vjeru.
Brinuo se i za Kolosej, koji je tada služio kao izvor građevnoga kamena. Godine 1708. zamolio je papu Klementa XI. da zaustavi raznošenje ostataka, uredi prostor i postavi križeve u spomen na kršćanske mučenike. Dobio je dopuštenje okupiti dobrovoljce i očistiti mjesto. Drvene križeve postavljao je i na Monte Testacciu.
Njegov rad cijenili su crkveni dostojanstvenici, među njima kardinal Giuseppe Maria Tomasi te pape Inocent XII. i Klement XI. Životopis navodi da mu je ponuđena kardinalska čast. Angelo ju je odbio jer je smatrao da bi ga zahtjevi službe udaljili od siromaha. Točan tijek i datum tih ponuda nisu jednako jasno dokumentirani, ali predaja dosljedno pamti njegovo odbijanje crkvene časti radi služenja potrebitima.
Dana 14. siječnja 1720. dobio je visoku temperaturu dok je svirao orgulje. Umro je 20. siječnja u svojoj rimskoj zajednici. Pokopan je u crkvi svetih Silvestra i Martina na Montiju. Na njegovu sprovodu okupili su se siromašni i uglednici, a naziv „otac siromaha” ostao je vezan uz njegov grob i spomen.
Postupak za priznanje svetosti započeo je ubrzo nakon smrti. Papa Klement XII. dopustio je njegovo službeno pokretanje 1739., a papa Pio VI. proglasio ga je časnim 21. siječnja 1781. Postupak je potom dugo mirovao. Presudno je postalo ozdravljenje iz 1927., ponovno ispitano početkom 21. stoljeća. Nakon liječničke i teološke prosudbe papa Benedikt XVI. priznao ga je 3. srpnja 2009. kao čudo pripisano Angelovu zagovoru.
Proglašenje blaženim održano je 25. travnja 2010. u bazilici svetoga Ivana Lateranskoga. U ime pape Benedikta XVI. slavlje je predvodio nadbiskup Angelo Amato. Blaženi Angelo Paoli slavi se 20. siječnja. Njegov život pokazuje da služenje siromašnima nije dodatak duhovnosti, nego mjesto na kojem se ljubav prema Bogu provjerava i postaje vidljiva.
