Blaženi Álvaro del Portillo

Blaženi Álvaro del Portillo y Diez de Sollano bio je španjolski inženjer, svećenik i biskup, bliski suradnik svetoga Josemaríje Escriváe i prvi prelat Opusa Dei. Rodio se 11. ožujka 1914. u Madridu kao treće od osmero djece Ramóna del Portilla Parda i Clementine Diez de Solano. Kršten je 17. ožujka u župi svetoga Josipa, potvrdu je primio 28. prosinca 1916., a prvu pričest 12. svibnja 1921. Obljetnica toga sakramenta poslije je izabrana za njegov liturgijski spomendan.

Studirao je građevinarstvo na Sveučilištu u Madridu. Nakon doktorata predavao je na sveučilišnoj Inženjerskoj školi i kratko radio u državnom Uredu za autoceste i mostove na područjima uz rijeke Júcar, Duero i Ebro. Inženjerska izobrazba razvila je u njemu sustavan način rada koji će poslije primjenjivati u crkvenoj upravi, kanonskome pravu i organizaciji međunarodnih pothvata.

Opusu Dei pridružio se 1935. Ta je ustanova, koju je 1928. osnovao Josemaría Escrivá, naglašavala poziv laika na svetost u obiteljskom i profesionalnom životu. Del Portillo je postao jedan od najbližih Escriváinih suradnika. Madridski biskup Leopoldo Eijo y Garay zaredio ga je 25. lipnja 1944. kao jednoga od prva tri svećenika Opusa Dei.

Nakon ređenja nastavio je studirati. Godine 1944. stekao je doktorat iz povijesti na Središnjem sveučilištu u Madridu, obranivši rad o otkrićima i istraživanjima kalifornijske obale. Na Papinskom sveučilištu svetoga Tome Akvinskoga, Angelicumu, doktorirao je 1948. kanonsko pravo. Tako je tehničkom obrazovanju pridružio povijesnu i crkvenopravnu stručnost.

Kao glavni tajnik Opusa Dei posvetio se njegovu razvoju i crkvenom uređenju. Već 1943., prije svećeničkoga ređenja, primio ga je papa Pio XII., a susreo se i s Giovannijem Battistom Montinijem, budućim papom Pavlom VI. Za pontifikata Pija XII. radio je u više tijela Svete Stolice, a suradnju s rimskim dikasterijima nastavio je i za sljedećih papa. Kardinal Joseph Ratzinger poslije je istaknuo njegovu stručnost i iskustvo u radu povezanom s Kongregacijom za nauk vjere. Del Portillova je služba zahtijevala povezivanje novih pastoralnih inicijativa s pravnim ustrojem Katoličke Crkve te strpljivo predstavljanje Opusa Dei crkvenim vlastima.

Važnu je ulogu imao tijekom Drugoga vatikanskog sabora. Papa Ivan XXIII. imenovao ga je 1963. savjetnikom Papinskoga povjerenstva za reviziju Zakonika kanonskoga prava. Bio je tajnik saborskoga Povjerenstva za stegu klera i kršćanskoga naroda te sudjelovao u pripravi dekreta o službi i životu prezbitera. Posao je tražio usklađivanje brojnih prijedloga saborskih otaca, doradu teksta i očuvanje jasne veze između svećeničke duhovnosti i pastoralne službe. Dokument je 7. prosinca 1965. prihvaćen gotovo jednoglasno, s 2390 glasova prema četiri. Predsjednik povjerenstva kardinal Pietro Ciriaci zahvalio mu je za ustrajan rad na završetku dekreta. Papa Pavao VI. poslije ga je uključio i u nekoliko pokoncilskih povjerenstava.

U radu na svećeničkoj formaciji naglašavao je povezanost duhovnoga života, ljudske zrelosti i služenja ljudima vlastitoga vremena. Branio je crkveni celibat i slobodu svećenika da se udružuju radi potpore u duhovnom životu, a istodobno upozoravao na stranačko-političko vezivanje klera. Njegov pristup nije bio samo teoretski: kao kanonist tražio je institucionalne oblike koji će poduprijeti pastoralno poslanje.

Nakon smrti Josemaríje Escriváe 1975. izabran je za njegova nasljednika i generalnoga predsjednika Opusa Dei. Sedam godina vodio je ustanovu dok se dovršavalo njezino novo kanonsko uređenje. Kada ju je Sveta Stolica 1982. uspostavila kao osobnu prelaturu, Álvaro del Portillo postao je njezin prvi prelat. Nova je struktura okupljala vjernike laike i vlastito svećenstvo radi posebna pastoralnog poslanja, bez pretvaranja u mjesnu biskupiju ili redovničku zajednicu. Del Portillo je vodio međunarodnu prelaturu, širio njezine obrazovne i pastoralne inicijative te čuvao duhovnu baštinu osnivača.

Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 7. prosinca 1990. titularnim biskupom Vite, a osobno ga je zaredio za biskupa 6. siječnja 1991. Suposvetitelji su bili nadbiskupi Giovanni Battista Re i Justin Francis Rigali. Iste je godine del Portillo sudjelovao na Svjetskom danu mladih u Częstochowi. Kao prelat bio je i veliki kancelar Sveučilišta u Piuri u Peruu.

Pisao je o pastoralnim i ekleziološkim pitanjima, ulozi vjernika laika, ljudskoj dimenziji svećeničke formacije te djelotvornosti crkvenih pastoralnih struktura. Posebno ga je zanimalo kako opći poziv na svetost ostvariti u profesionalnom, obiteljskom i društvenom životu te kako svećenike pripraviti za takvu pratnju vjernika. U njegovim su se djelima susretali iskustvo inženjera, kanonista, saborskoga suradnika i poglavara osobne prelature. U crkvenim je službama ostao poznat po mirnu radu, pouzdanosti i raspoloživosti za suradnju.

U ožujku 1994., nedugo nakon osamdesetoga rođendana, hodočastio je u Svetu Zemlju. Posljednju je misu slavio u crkvi Cenakul u Jeruzalemu. Nakon povratka u Rim umro je 23. ožujka 1994. Papa Ivan Pavao II. istoga je dana došao moliti pred njegovim tijelom. Pokopan je u kripti crkve Prelature Naše Gospe od Mira u Rimu.

Postupak za njegovo proglašenje blaženim otvoren je 21. siječnja 2004. Ispitana su 133 svjedoka, među njima devetnaest kardinala i dvanaest biskupa ili nadbiskupa. Šezdeset i dvoje pripadalo je Opusu Dei, a sedamdeset i jedan svjedok nije bio član prelature. Time su istražitelji prikupili iskaze iz njegove zajednice i iz širega crkvenog okruženja. Dokumentacija je obuhvaćala 2530 stranica u tri sveska. Papa Benedikt XVI. odobrio je 28. lipnja 2012. dekret o njegovim herojskim krepostima, nakon čega je dobio naslov časnoga sluge Božjega.

Papa Franjo odobrio je 5. srpnja 2013. priznanje ozdravljenja čileanskoga dječaka pripisana del Portillovu zagovoru. Kardinal Angelo Amato proglasio ga je blaženim 27. rujna 2014. u Madridu, u ime pape Franje. Nije kanoniziran, pa njegov crkveni naslov ostaje Blaženi. Njegov spomendan slavi se 12. svibnja, na obljetnicu prve pričesti.