Blaženi Alojzije Stepinac

Blaženi Alojzije Viktor Stepinac bio je zagrebački nadbiskup i kardinal čija je služba obuhvatila Kraljevinu Jugoslaviju, Drugi svjetski rat i prve godine komunističke Jugoslavije. Rodio se 8. svibnja 1898. u Brezariću kraj Krašića, u obitelji Josipa Stepinca i Barbare rođene Penić. Djetinjstvo je proveo u rodnome kraju, pučku školu završio u Krašiću, a klasičnu gimnaziju u Zagrebu.

U Prvome svjetskom ratu služio je kao potporučnik na talijanskoj bojišnici. Godine 1918. dospio je u zarobljeništvo, a potom otišao kao dobrovoljac na Solunsko bojište. Nakon rata neko je vrijeme odustao od zamisli o svećeništvu. Odluka je sazrijevala postupno, a 1924. započeo je bogoslovnu pripravu. Studirao je u Rimu, u zavodu Germanicum et Hungaricum i na Papinskom gregorijanskom sveučilištu, gdje je stekao doktorat.

Za svećenika je zaređen 26. listopada 1930. u Rimu. Nakon povratka u Zagreb posvetio se pastoralnom i karitativnom radu. Pripadao je i Franjevačkomu svjetovnom redu, tada poznatomu kao franjevački treći red. Zagrebački nadbiskup Antun Bauer imenovao ga je 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Stepinac je tada imao trideset i šest godina. Nakon Bauerove smrti 1937. preuzeo je Zagrebačku nadbiskupiju te postao metropolit i predsjednik Biskupske konferencije.

Kao nadbiskup osnivao je nove župe u zagrebačkim predgrađima, poticao gradnju crkava, obnavljao katolička društva i podupirao Katoličku akciju. Pastoralni je program povezivao sa slobodom Crkve, vjernošću Kristu, prihvaćanjem Božje volje i služenjem bližnjima. Redovito je obilazio župe, dijelio sakramente i susretao se sa svećenicima i vjernicima. Posebno je ostao povezan s Krašićem i jaskanskim krajem. U Jastrebarskom je 1939. predvodio euharistijski kongres, a tijekom i nakon rata ondje je dijelio sakrament potvrde. Za rata je 1943. krizmao djecu u domu za ratnu siročad, a u kolovozu 1945. u župnoj crkvi svetoga Nikole podijelio potvrdu 299 vjernika.

Raspad Kraljevine Jugoslavije i proglašenje Nezavisne Države Hrvatske 1941. stavili su ga pred teške političke i pastoralne odluke. Pozdravio je osnivanje hrvatske države i od novih vlasti tražio da poštuju Božji zakon. Ubrzo je prosvjedovao protiv progona ljudi zbog vjere, nacije i političkoga uvjerenja. Obraćao se vlastima zbog odmazdi, prisilnih preobraćenja i logora Jasenovac, a u propovijedima je zastupao jednako dostojanstvo ljudi bez obzira na rasu i narodnost.

Zagrebačka nadbiskupija sudjelovala je u skrbi za ratnu siročad, a Stepinac je pomagao pojedinim Srbima, Židovima i drugim progonjenima. U župama je smjestio slovenske svećenike koje su nacističke vlasti protjerale. Istodobno je njegov odnos prema NDH ostao predmetom dugotrajnih povijesnih rasprava. Kritičari drže da je njegova početna javna potpora dala režimu legitimitet te da nije dovoljno jasno i rano osudio genocid nad Srbima i sustav prisilnih preobraćenja. Drugi naglašavaju njegove prosvjede, propovijedi i konkretne pokušaje spašavanja progonjenih.

Pitanje prijelaza pravoslavnih vjernika u Katoličku Crkvu osobito je sporno. U okolnostima u kojima je promjena vjere nekima mogla spasiti život, Stepinac je svećenicima savjetovao da ih prime, uz mogućnost povratka vlastitoj vjeri nakon prestanka opasnosti. Povjesničari različito procjenjuju ulogu crkvenih struktura u širemu programu prisilnih preobraćenja koji je provodio ustaški režim. Ta rasprava ne mijenja činjenicu da su vlasti NDH počinile masovne zločine nad Srbima, Židovima, Romima i političkim protivnicima.

Nakon sloma NDH Stepinac je ostao zagrebački nadbiskup. Protivio se poslijeratnim ubojstvima, odmazdama, oduzimanju crkvene imovine i pritisku na vjerski život. Odbio je zamisao komunističkih vlasti o odvajanju Katoličke Crkve u Hrvatskoj od Svete Stolice. Sukob s novim režimom zaoštrio se, a uhićen je 18. rujna 1946.

Pred Vrhovnim sudom optužen je za suradnju s okupatorom i ustaškim vlastima te za sudjelovanje u prisilnim preobraćenjima Srba. Dana 11. listopada 1946. osuđen je na šesnaest godina zatvora, gubitak građanskih prava i zapljenu imovine. Proces je na Zapadu široko ocijenjen kao politički montirano suđenje, premda se u historiografiji razlikuju prosudbe o njegovoj ratnoj odgovornosti i o pravnoj valjanosti postupka.

Pet godina proveo je u kaznionici u Lepoglavi. Godine 1951. vlasti su ga premjestile u župni dvor u Krašiću, gdje je živio pod stalnim nadzorom i s ograničenim kretanjem. Papa Pio XII. odlučio ga je potkraj 1952. uvrstiti u Kardinalski zbor, a kardinalski je naslov javno objavljen 1953. Stepinac nije otišao u Rim jer je postojala opasnost da mu vlasti zabrane povratak. Zbog istih ograničenja nije sudjelovao ni na konklavi 1958.

U Krašiću je nastavio upravljati nadbiskupijom, primati posjetitelje i voditi prepisku. Zdravlje mu se postupno pogoršavalo; bolovao je od policitemije i godinama se liječio. Umro je 10. veljače 1960. u Krašiću, još uvijek u prisilnome boravku. Pogreb je održan 13. veljače u zagrebačkoj katedrali, gdje je i pokopan. Njegov grob ubrzo je postao mjestom molitve i hodočašća.

Hrvatski sabor 1992. osudio je političku presudu i rehabilitirao Stepinca na političkoj razini. Županijski sud u Zagrebu 22. srpnja 2016. poništio je presudu iz 1946. zbog teških povreda temeljnih načela materijalnoga i postupovnoga kaznenog prava. Riječ je o dvama različitim činovima: saborskom očitovanju nakon uspostave hrvatske države i kasnijoj sudskoj odluci.

Papa Ivan Pavao II. proglasio je Stepinca mučenikom i blaženim 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici, pred velikim mnoštvom vjernika. Kanonizacija nije obavljena. Na poticaj pape Franje katolički i srpskopravoslavni predstavnici razmatrali su povijesnu građu o njegovu životu. Zajedničko povjerenstvo 2017. zaključilo je da hrvatska katolička i srpska pravoslavna tumačenja njegove ratne uloge ostaju različita.

Stepinčev status u Katoličkoj Crkvi ostaje blaženik. Štuje se kao biskup koji je podnio zatvor i prisilni boravak, dok se njegova javna uloga u Drugome svjetskom ratu i dalje istražuje i različito ocjenjuje. Spomendan blaženoga Alojzija Stepinca slavi se 10. veljače, na dan njegove smrti.