Blaženi Alfredo Ildefonso Schuster

Blaženi Alfredo Ildefonso Schuster bio je benediktinac, opat, liturgičar, kardinal i milanski nadbiskup. Rođen je 18. siječnja 1880. u Rimu kao Alfredo Ludovico Luigi Schuster. Njegov otac Johann, podrijetlom iz Bavarske, radio je kao krojač, a majka Maria Anna Tutzer potjecala je iz Južnoga Tirola. Sestra Giulia izabrala je redovnički život među Kćerima svetoga Vinka Paulskoga.

Alfredo je od djetinjstva bio povezan s crkvenim životom u blizini bazilike svetoga Petra. Školovao se kod benediktinaca svetoga Pavla izvan zidina, a 13. studenoga 1898. stupio je u njihov novicijat i uzeo redovničko ime Ildefonso. Prve zavjete položio je 1900. Doktorirao je filozofiju 1903., a potom i teologiju na Papinskom ateneju svetoga Anzelma. Za svećenika je zaređen 19. ožujka 1904. u Lateranskoj bazilici.

U samostanu je napredovao od učitelja novaka 1908. do priora 1916. i opata svetoga Pavla izvan zidina 1918. Bio je generalni prokurator Kasinske kongregacije od 1914. do 1929., a od 1919. do 1922. predsjedao je Papinskim orijentalnim institutom. Kao poznavatelj liturgije, povijesti monaštva i kršćanske starine predavao je i pisao, a sudjelovao je i u vizitacijama talijanskih sjemeništa. Njegova učenost nije bila odvojena od redovničke stege: i na visokim službama zadržao je jednostavan ritam molitve i rada.

Papa Pio XI. imenovao ga je 26. lipnja 1929. milanskim nadbiskupom, a ubrzo ga je uvrstio u Kardinalski zbor. Schuster je veliku nadbiskupiju vodio gotovo četvrt stoljeća. Obavio je pet pastoralnih pohoda, zaredio više od tisuću svećenika i posvetio dvadeset i dvojicu biskupa. Promicao je katehezu, Katoličku akciju i obnovu ambrozijanske liturgijske i glazbene baštine. Za uzor biskupske službe uzeo je svetoga Karla Boromejskoga, a svećenicima je naglašavao prvenstvo molitve pred propovijedanjem.

Schusterova javna uloga u doba fašizma zahtijeva uravnotežen prikaz. Nakon Lateranskih ugovora držao je mogućim da Crkva suradnjom s državom zaštiti svoje poslanje i pridonese oblikovanju društva. U prvim godinama izrekao je pohvale Mussolinijevu režimu, a 1935. podupro je talijanski rat u Etiopiji i opisivao ga je vjerskim i civilizacijskim jezikom. Takvi stavovi ostaju težak dio njegove javne ostavštine.

Od 1938., nakon njemačkoga pripajanja Austrije i uvođenja rasnih zakona u Italiji, Schuster se jasnije suprotstavljao rasizmu i protukršćanskim obilježjima fašizma. Tijekom Drugoga svjetskog rata ostao je u Milanu, pomagao ugroženima i podupirao skloništa u župama i samostanima. Pomoć su ondje nalazili politički progonjeni, Židovi i drugi kojima je prijetio režim. Fašistički i nacistički tisak napadao ga je, ali je u nadbiskupiji sačuvao velik ugled.

Kontakti njegove kurije s njemačkim dužnosnicima od 1943. odvijali su se i u sklopu tajnih pokušaja da se postigne predaja njemačkih i talijanskih snaga Saveznicima. Kasnije objavljeni dokumenti pokazali su sastanke s časnikom SS-a Walterom Rauffom, odgovornim za ratne zločine. Ti su kontakti potaknuli pitanja o njihovoj naravi i o mogućoj pomoći Rauffu nakon rata, ali sama građa navedena u životopisnim izvorima ne donosi konačan dokaz za takvu optužbu.

Na dan 25. travnja 1945. Schuster je u nadbiskupskoj palači pokušao posredovati između Benita Mussolinija i predstavnika talijanskoga otpora. Nastojao je postići predaju i izbjeći daljnje krvoproliće, no Mussolini nije prihvatio postavljene uvjete. Nakon rata kardinal je upozoravao na totalitarne napasti fašizma i komunizma te sudjelovao u materijalnoj i duhovnoj obnovi Milana.

Uz pastoralnu i javnu službu ostavio je brojna djela o liturgiji, monaškoj povijesti i duhovnosti. Bio je papinski legat na crkvenim slavljima i sudjelovao je u konklavi 1939., koja je izabrala Pija XII. Iako je djelovao u velegradu i obnašao najviše crkvene službe, suvremenici su ga pamtili po redovničkoj jednostavnosti, neumornu obilasku župa i brizi za siromašne.

Umro je 30. kolovoza 1954. od srčane bolesti u sjemeništu u Venegono Inferioreu kraj Milana. Pogreb je predvodio kardinal Angelo Giuseppe Roncalli, budući papa Ivan XXIII. Schuster je pokopan u milanskoj katedrali.

Postupak za njegovo proglašenje blaženim otvoren je 1957. Papa Ivan Pavao II. priznao mu je 1994. junačke kreposti, a nakon priznanja čudesnoga ozdravljenja redovnice Marije Emilije Brusati beatificirao ga je 12. svibnja 1996. na Trgu svetoga Petra. Spomendan mu je 30. kolovoza.

Alfreda Ildefonsa Schustera ne treba miješati s Alfredom Velikim ni s blaženim Altfridom Hildesheimskim. Schustera određuju benediktinska formacija u Rimu, upravljanje Milanskom nadbiskupijom od 1929. do 1954. te složena služba crkvenoga pastira u doba fašizma i Drugoga svjetskog rata.