Blaženi Agatangel Nourry i Kasijan Vaz Lopez-Netto

Blaženi Agatangel Nourry i Kasijan Vaz Lopez-Netto bili su francuski kapucini, svećenici, misionari i mučenici XVII. stoljeća. Agatangel je prije odlaska u Etiopiju vodio kapucinsku misiju u Kairu i radio među koptima, a Kasijan mu se pridružio kao suradnik. U Etiopiji su uhićeni, zatočeni i 7. kolovoza 1638. pogubljeni u Gondaru. Papa Pio X. proglasio ih je blaženima 1904. Njihov zajednički spomendan slavi se na dan mučeništva.

Dva redovnička poziva iz Francuske

Agatangel Nourry rodio se 1598. u Vendômeu u Francuskoj. Na krštenju je dobio ime Franjo, odnosno François. Godine 1619. ušao je u Red manje braće kapucina i prihvatio redovničko ime Agatangel, prema latinskome Agathangelus i francuskome Agathange. Oblik Agatanđeo, iz kojega je nastao i slug Agatandeo, prenosi francuski izgovor, ali je hrvatski crkveni oblik Agatangel jasniji i povezan s ustaljenim imenom.

Kasijan se rodio 1607. u Nantesu. Njegovo se puno ime prenosi kao Cassian ili Cassien Vaz Lopez-Neto, odnosno Lopez-Netto. Godine 1623., još vrlo mlad, položio je zavjete među kapucinima. Njegovo portugalsko prezime uz francusko rodno mjesto upućuje na obiteljsko podrijetlo koje dostupna građa ne razjašnjava, pa ga nije opravdano proglašavati Portugalcem ili Francuzom po krvi. Pouzdano je da je rođen u Francuskoj i ondje započeo redovnički život.

Kapucini su nastali kao obnoviteljska grana franjevačkoga reda. Naglašavali su siromaštvo, jednostavan život, propovijedanje i spremnost na služenje ondje gdje su prilike bile teške. Agatangel i Kasijan pripadali su naraštaju u kojemu se katolička misijska djelatnost širila preko Sredozemlja i Bliskoga istoka prema Africi. Njihov put nije bio pustolovina pojedinaca, nego dio redovničkoga poslanja koje ih je vodilo u složene kršćanske zemlje s drevnim vlastitim tradicijama.

Agatangelova misija u Egiptu

Agatangel je od 1629. djelovao kao misionar. Postao je voditelj kapucinske misije u Kairu. Ondje se osobito zauzimao za približavanje i crkveno zajedništvo s Koptima. Egipat nije bio zemlja bez kršćana: Koptska Crkva imala je dugu povijest, vlastitu liturgiju i teološku baštinu. Latinski misionar zato nije ulazio u prazan prostor, nego među kršćane odvojene od zajedništva s Rimom i izložene životu pod muslimanskom vlašću.

Sačuvano Agatangelovo pismo crkvenomu poglavaru otkriva kako je razmišljao o tome osjetljivom radu. Raspravljao je smiju li katolički misionari i vjernici pohoditi bogoslužje kršćana koji nisu u punome zajedništvu s Katoličkom Crkvom. Polazio je od četiriju uvjeta: takvo sudjelovanje ne smije izazvati sablazan, ugroziti vjeru, uključiti osobu u po sebi nedopušten obred niti značiti odobravanje krivoga nauka.

Agatangel nije zagovarao ravnodušnost prema razlikama u vjeri. Istodobno je upozoravao da općenite zabrane donesene bez poznavanja mjesnih prilika mogu zatvoriti svaki put misijskomu djelovanju. Smatrao je da prosudbu konkretnih okolnosti treba povjeriti iskusnim misionarima koji poznaju ljude, liturgiju, mjesta i opasnosti. U koptskim liturgijskim knjigama pronalazio je problematične zazive Dioskora i Severa, ali nije zbog njih odbacio sve ostalo. Dopustio je koptskim svećenicima da se služe svojim knjigama nakon izostavljanja tih zaziva.

Pismo pripada crkvenim raspravama njegova doba i ne treba ga pretvarati u današnji ekumenski program. Ipak, ono pokazuje dvije crte njegova misijskog karaktera: ozbiljno je shvaćao katolički nauk, ali je jednako ozbiljno nastojao razumjeti stvarnu praksu istočnih kršćana. Nije donosio sud samo iz daljine, nego iz neposrednoga susreta.

Put prema Etiopiji

Godine 1637. Agatangel je poslan voditi novu misiju u Etiopiji, tada često nazivanoj Abesinijom. Kasijan mu je dodijeljen kao pomoćnik. Njih dvojica nisu bili samo slučajni suputnici: zajedničko poslanje povezalo je iskusnijega voditelja, koji je već godinama djelovao u Egiptu, i mlađega kapucina spremnoga prijeći u još opasnije područje.

Etiopija je imala jednu od najstarijih kršćanskih tradicija na svijetu. Odnosi između etiopske Crkve, katoličkih misionara i političke vlasti u prvoj polovici XVII. stoljeća bili su izrazito napeti. Pokušaji približavanja Rimu izazvali su snažne unutarnje sukobe, a nakon promjene vladarske politike katolički su misionari postali nepoželjni. Agatangel i Kasijan stigli su u trenutku kada njihova redovnička odjeća i poslanje nisu izazivali samo teološko neslaganje, nego i sumnju vlasti.

Nekoliko mjeseci nakon početka misije obojica su uhićena. Predaja kaže da su ih zarobili Abesinci te da su oko mjesec dana proveli u zatočeništvu. Dostupni prikaz ne čuva cjelovit zapis ispitivanja niti njihove posljednje riječi. Ne treba im pripisivati govore koji nisu sačuvani. Njihova odluka da ostanu u misiji unatoč opasnosti ipak pokazuje da su svjesno prihvatili rizik koji je pratio njihov poziv.

Mučeništvo u Gondaru

Agatangel i Kasijan pogubljeni su u Gondaru 7. kolovoza 1638. Jedna predaja govori da su osuđeni na vješanje, dok drugi popis uz Kasijana navodi kamenovanje. Nije jasno označuje li kamenovanje sam način smrti, zlostavljanje prije pogubljenja ili pogrešno prenesen podatak. Budući da nesuglasje nije razriješeno, najsigurnije je reći da su nakon zatočenja pogubljeni zbog svojega katoličkog misijskog djelovanja.

Njihovo mučeništvo bilo je zajedničko, ali nije izbrisalo njihovu osobnost. Agatangel je u trenutku smrti imao oko četrdeset godina i iza sebe gotovo desetljeće misijske službe. Kasijan je imao oko trideset i jednu godinu. Jedan je vodio poslanje, drugi mu pomagao; obojica su dijelila tamnicu i smrtnu presudu.

Naziv mučenici ne znači da su poginuli samo zato što su bili stranci u politički nestabilnoj zemlji. Crkveni kult razumije njihovu smrt kao posljedicu ustrajnosti u katoličkoj vjeri i misijskome pozivu. Ipak, pojedinosti optužbe, sudskoga postupka i izvršenja kazne ostaju nedostatno dokumentirane. Njihovu hrabrost nije potrebno pojačavati izmišljenim čudesima.

Beatifikacija i spomen

Papa Pio X. proglasio je Agatangela i Kasijana blaženima 1904. Beatifikacija je potvrdila njihov zajednički mučenički kult i dopustila crkveno štovanje. Oni nisu kanonizirani svetci u užem smislu, pa naslov mora ostati „blaženi”. Spomendan im je 7. kolovoza, na dan smrti.

Agatangela ne treba miješati sa svetim Agatangelom, ranokršćanskim đakonom i mučenikom koji je umro oko 309. na području današnje Turske, niti s Agatangelom koji se časti uz biskupa Klementa. Kasijan nije sveti Kasijan iz Imole, Kasijan iz Autuna ni sveti Ivan Kasijan. Vrijeme, redovnička pripadnost i Gondar jasno određuju identitet ovoga para.

Njihov život povezuje tri velika kršćanska prostora: latinsku Europu iz koje su krenuli, koptski Egipat u kojemu je Agatangel učio strpljivo razlučivati mjesne prilike i kršćansku Etiopiju u kojoj su obojica umrla. Nisu iza sebe ostavili ustanovu koja bi nosila njihovo ime ni veliku knjigu duhovnosti. Ostao je trag misijskoga rada, Agatangelovo pismo i zajednička smrt. U tome je tragu vidljiv poziv koji su prihvatili bez jamstva uspjeha: prijeći kulturne i crkvene granice, tražiti put prema zajedništvu i ostati vjerni poslanju kada je ono postalo opasno.