Blaženi Adolf Kolping

Blaženi Adolf Kolping bio je njemački katolički svećenik koji je u prevratima industrijskoga doba prepoznao osobitu nevolju mladih obrtnika i radnika. I sam je desetak godina radio kao postolar, pa siromaštvo, naporan rad i nesigurnost ljudi koji su odlazili u gradove nije poznavao samo izvana. Kao kapelan susreo je udruženje mladih kalfi, preuzeo duhovnu brigu za njih i razvio mrežu zajednica koje su članovima pružale dom, obrazovanje, vjersku izgradnju i međusobnu pomoć. Iz toga je djela izrastao današnji međunarodni Kolpingwerk.

Rodio se 8. prosinca 1813. u Kerpenu kod Kölna, kao četvrto od petero djece pastira Petera Kolpinga i Anne Marije Zurheyden. Za svećenika je zaređen 13. travnja 1845. u Kölnu. Umro je ondje 4. prosinca 1865., a pokopan je u Minoritskoj crkvi, uz koju je njegovo djelo trajno vezano. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 27. listopada 1991. Njegov se liturgijski spomendan slavi 4. prosinca.

Djetinjstvo u siromašnoj obitelji

Kolping je odrastao u skromnim prilikama u Rajnskoj oblasti. U školi se pokazao sposobnim i željnim znanja, ali mu obitelj nije mogla omogućiti dulje školovanje. Nakon osnovne škole izučio je postolarski zanat. Kao mladić radio je u radionici, a potom i kao postolarski pomoćnik u Kölnu. Njegovo djetinjstvo i mladost obilježilo je i krhko zdravlje, no nije ga napuštala želja za učenjem.

Boravak u Kölnu suočio ga je s tamnom stranom nagle industrijalizacije. Mladi obrtnici i radnici dolazili su u gradove bez obiteljske zaštite i čvrste zajednice. Mnogi su živjeli u oskudici, selili od radionice do radionice i teško nalazili siguran smještaj. Slobodno vrijeme često su provodili u okolnostima koje nisu poticale ni ljudsko sazrijevanje ni vjerski život. Kolping je te prilike promatrao očima čovjeka koji je i sam dijelio njihov radni dan.

Premda je napredovao u zanatu, nije prestao razmišljati o svećeništvu. Odluka je zahtijevala veliku ustrajnost: sa zakašnjenjem je morao nadoknaditi obrazovanje koje mu je siromaštvo ranije uskratilo. Pohađao je gimnaziju u Kölnu, a zatim studirao teologiju u Münchenu, Bonnu i Kölnu. Za vrijeme studija sprijateljio se s Wilhelmom Emmanuelom von Kettelerom, budućim mainškim biskupom i jednim od istaknutih katoličkih glasova o socijalnom pitanju.

Od postolarske radionice do oltara

Adolf je za svećenika zaređen 13. travnja 1845. u kölnskoj Minoritskoj crkvi. Radost ređenja pratila je osobna žalost jer mu je otac umro prethodne noći. Prvu je službu dobio u župi svetoga Lovre u Elberfeldu, danas dijelu Wuppertala, gdje je od 1845. do 1849. djelovao kao kapelan i vjeroučitelj.

U Elberfeldu je susreo skupinu mladih tesarskih kalfi okupljenih uz učitelja Johanna Gregora Breuera i mjesni kler. Njihovo pjevačko društvo preraslo je u udrugu koja je povezivala vjerski život, stručno napredovanje i uzajamnu pomoć. Kolping je 1847. postao njezin duhovni savjetnik; pojedini izvori njegovu vodeću službu opisuju i kao mjesto drugoga predsjednika. U tom je društvu prepoznao praktičan odgovor na potrebe mladih ljudi koji su radi zanata napuštali obitelj i zavičaj.

Njegovo iskustvo radnika davalo mu je vjerodostojnost. Nije mladim obrtnicima pristupao kao udaljenoj društvenoj skupini, nego kao ljudima čije je poteškoće poznavao. Shvatio je da im nije dovoljna povremena materijalna pomoć. Trebali su siguran dom, zdravo prijateljstvo, znanje, mogućnost napredovanja u struci i zajednicu u kojoj će vjeru povezati sa svakodnevnim radom.

Dom za mlade obrtnike

Godine 1849. Kolping se vratio u Köln kao katedralni vikar. Ondje je osnovao katoličko društvo kalfi po uzoru na elberfeldsku zajednicu. Društvo je ubrzo dobilo vlastiti dom i otvorilo smještaj za mlade putujuće obrtnike. Do 1850. kölnska je zajednica prema hrvatskim izvorima imala oko 550 članova.

Kolpingovi domovi trebali su biti više od prenoćišta. Mladići su u njima mogli nastaviti stručnu izobrazbu, produbiti vjeru, razgovarati o društvenim pitanjima i provoditi slobodno vrijeme u sigurnoj zajednici. Udruženja su se brinula i za zdravlje članova te ih pripravljala za odgovoran obiteljski i građanski život. Kolping je smatrao da se društvene prilike ne popravljaju samo propisima i prosvjedima, nego i oblikovanjem ljudi koji mogu odgovorno raditi, zasnovati obitelj i pomagati drugima.

Godine 1850. povezao je postojeća društva u Rajnsku udrugu kalfi, iz koje se razvio Kolpingwerk. Pohodio je industrijska središta Njemačke, Austrije, Švicarske i Ugarske, propovijedao, držao predavanja i poticao osnivanje novih zajednica. Do njegove smrti djelovalo je više od četiri stotine mjesnih društava u Europi i Americi. Jedan hrvatski izvor navodi 418 društava s oko 24 000 članova; brojke iz kasnijih razdoblja međusobno se razlikuju, ali svjedoče da se djelo nastavilo širiti daleko izvan krajeva u kojima je nastalo.

Vjera, rad i obiteljski život

U središtu Kolpingova pristupa stajalo je dostojanstvo svakoga čovjeka. Rad nije promatrao samo kao način zarade, nego kao područje osobne odgovornosti i služenja zajednici. Obrazovanje nije odvajao od ćudorednoga i duhovnoga rasta. Vjerovao je da mlad čovjek treba pomoć kako bi postao dobar kršćanin, vješt radnik, odgovoran građanin te, ako izabere brak, zreo suprug i otac.

Posebno je cijenio obiteljski život. Mladi kalfe često su godinama putovali bez stalnoga doma, pa je društvo nastojalo nadomjestiti onu blizinu i sigurnost koje su izgubili odlaskom iz roditeljske kuće. Zajednica ih nije trebala zatvoriti u sebe, nego pripremiti da jednoga dana izgrade vlastit dom i preuzmu odgovornost u društvu.

Kolpingovo djelovanje nije bilo teorijski program sastavljen izvan radničkoga svijeta. Polazilo je od konkretnih potreba: smještaja, obrazovanja, zdravlja, osamljenosti, rada i vjere. Zato je svojim suradnicima povjeravao odgovornost da pozorno čitaju vrijeme u kojem žive. Poznata mu se misao prenosi riječima: „Potrebe vremena poučit će vas što vam je činiti.” Njegovo se djelo po usmjerenju može usporediti s apostolatom svetoga Ivana Bosca među mladima u Torinu, premda su nastali neovisno i u različitim okolnostima.

Propovjednik, pisac i organizator

Kolping je znao da veliko djelo ne može počivati samo na osobnoj zauzetosti jednoga svećenika. Odgajao je suradnike, povezivao mjesne zajednice i javnosti tumačio zašto su potrebe radničke mladeži pitanje savjesti cijeloga društva. Bio je rječit govornik, ali i vrlo plodan pisac.

Uređivao je katoličke pučke kalendare, a 1854. osnovao je list Rheinische Volksblätter. Novine su mu omogućile da dopre do čitatelja izvan društvenih domova te da o vjeri, radu, obitelji i društvenoj odgovornosti piše razumljivim jezikom. Tisak mu nije služio samo promicanju organizacije: njime je nastojao kršćansko uvjerenje prevesti u razborito i djelotvorno postupanje.

Od 1862. bio je rektor crkve svete Marije Bezgrješne, poznate kao Minoritska crkva, u Kölnu. Iste ga je godine papa Pio IX., nakon privatne audijencije u Rimu na kojoj su razgovarali o njegovu radu, imenovao monsinjorom. Crkvena priznanja nisu promijenila glavno usmjerenje njegova života. Nastavio je putovati, pisati i izgrađivati mrežu društava unatoč sve slabijemu zdravlju.

Kolping i Hrvatska

Kolpingovo se djelo vrlo rano proširilo i u hrvatske krajeve. U Zagrebu je 1856. počelo djelovati Katoličko društvo djetića, a u svibnju iste godine grad je posjetio i Adolf Kolping te održao predavanje o svojim zamislima. Društvene prostorije poslije su se nalazile na području današnjega Britanskog trga.

Zagrebačko je društvo djelovalo do 1944., kada je raspušteno u ratnim okolnostima. Kolpingova organizacija u Hrvatskoj obnovljena je 1995., a prva obnoviteljska skupština održana je 1997. Ta povijest pokazuje da Kolpingova prisutnost u Hrvatskoj nije tek noviji prijenos međunarodnoga pokreta, nego obnova djela čiji počeci sežu u vrijeme samoga utemeljitelja.

Smrt i trajanje djela

Kolping je umro u Kölnu 4. prosinca 1865., četiri dana prije pedeset i drugoga rođendana. Izvori kao uzrok smrti navode rak pluća, a posljednjih je mjeseci trpio i zbog teške upale zgloba desne podlaktice. Pokopan je u Minoritskoj crkvi, gdje je 1845. bio zaređen i čiji je rektor postao potkraj života. U blizini se nalazi i međunarodno sjedište Kolpingova djela.

U trenutku njegove smrti mreža društava već je prerasla granice Njemačke. Nastavila se razvijati u međunarodnu katoličku udrugu koja okuplja članove u mjesnim „Kolpingovim obiteljima”. Broj država, zajednica i članova mijenjao se tijekom vremena, pa se podatci u izvorima razlikuju. Nepromijenjena je temeljna nakana: povezati vjeru s dostojanstvom rada, obiteljskim životom, obrazovanjem, uzajamnošću i zauzetošću za opće dobro.

Kolpingovo osobno svjedočanstvo i praktični apostolat pripadaju početcima organiziranoga katoličkog odgovora na socijalne teškoće industrijskoga društva. Njegovo je djelovanje prethodilo enciklici pape Leona XIII. Rerum novarum iz 1891., koja je crkveni nauk o položaju radnika i društvenom poretku izrazila na nov način. Ne može ga se svesti na kasniji dokument, ali je svojim radom pomagao pripravljati tlo na kojem će katolički socijalni nauk snažnije progovoriti.

Put do beatifikacije

Postupak za Kolpingovu beatifikaciju otvoren je 21. ožujka 1934. Političke i vjerske prilike usporile su njegov nastavak, pa je nakon Drugoga svjetskog rata ponovno pokrenut. Papa Ivan Pavao II. priznao je 13. svibnja 1989. junački stupanj njegovih kreposti, čime je Kolping dobio naslov časnoga sluge Božjega. Nakon priznanja čuda pripisanoga njegovu zagovoru, isti ga je papa 27. listopada 1991. na Trgu svetoga Petra proglasio blaženim.

Na beatifikaciju su stigli članovi Kolpingova djela sa svih kontinenata. Njihova je prisutnost pokazala koliko je zajednica izrasla iz susreta jednoga kapelana s mladim kalfama u Elberfeldu nadživjela svojega utemeljitelja. Adolf Kolping i danas nosi naslov blaženika; nije proglašen svetim. Katolička ga Crkva liturgijski spominje 4. prosinca, na dan njegove smrti.

Kolpingova svetost nije se oblikovala izvan društvenih napetosti njegova doba. Izrasla je iz vjernosti svećeničkom pozivu i strpljiva rada s ljudima kojima su industrijske promjene oduzele sigurnost staroga načina života. Pokazao je da djelotvorna kršćanska ljubav ne ostaje na riječima: stvara dom, prenosi znanje, štiti dostojanstvo rada i odgaja ljude sposobne preuzeti odgovornost za bližnje.