Blaženi Adílio Daronch

Blaženi Adílio Daronch bio je brazilski katolički mladić, učenik i ministrant, rođen 25. listopada 1908. u saveznoj državi Rio Grande do Sul. Pratio je svećenika Manuela Gómeza Gonzáleza na pastoralnim putovanjima, uključujući posjete narodu Kaingang. Tijekom revolucionarnih nemira obojica su 21. svibnja 1924. odvedena u šumu Três Passos, svezana za stabla i ubijena. Papa Benedikt XVI. potvrdio je njihovo mučeništvo iz mržnje prema vjeri, a beatificirani su 21. listopada 2007. Spomendan im je 21. svibnja.

Dijete doseljeničke obitelji

Adílio Daronch rođen je 25. listopada 1908. u Dona Francisci, u južnoj brazilskoj saveznoj državi Rio Grande do Sul. Bio je treće od osmero djece Pietra Daroncha i Giuditte Segabinazzi, čija se imena u portugalskoj prilagodbi pojavljuju i kao Pedro i Judita. Obitelj je bila talijanskoga doseljeničkog podrijetla.

Njegov otac potjecao je iz Agorda u pokrajini Belluno. U Brazil je stigao 1890. preko Rio de Janeira, nakon plovidbe iz Genove brodom Europa, te je počeo raditi kao postolarski šegrt. Adíliovi roditelji vjenčali su se 1905. uz službu palotinskoga svećenika Guida Spiesbengera. Ti podatci smještaju dječakov život u svijet talijanskih doseljenika koji su na jugu Brazila stvarali nove obitelji i zajednice.

Adílio je kršten 1. studenoga 1908., tjedan dana nakon rođenja. Obitelj se 1911. preselila u Passo Fundo, a 1913. u Nonoai. Ondje je proveo najveći dio djetinjstva. Sestra Zolmira poslije ga je pamtila kao omiljena dječaka koji je volio nogomet i jahanje. Takve jednostavne obiteljske uspomene važne su jer blaženika ne prikazuju kao udaljen lik, nego kao živahna mladića svojega mjesta i vremena.

Obitelj je upoznala i nasilje koje je pogađalo područje. Adíliov otac ubijen je 5. svibnja 1923., godinu dana prije sinove smrti. Raspoloživi izvori ne dopuštaju da se očevo ubojstvo izravno poveže s kasnijim mučeništvom Adília i Manuela, pa ta dva događaja ne treba spajati bez dokaza.

Učenik i ministrant

U Nonoaiju je Adílio pohađao školu koju je vodio svećenik Manuel Gómez González. Manuel je bio španjolski svećenik na službi u Brazilu, pastoralno aktivan na velikom i zahtjevnom području. Za Adília je bio učitelj, duhovni uzor i svećenik kojemu je posluživao kod oltara.

Nakon prve pričesti, koju je primio 1917. ili 1918., Adílio je postao ministrant. Služio je na misama i počeo pratiti Manuela na pastoralnim obilascima. Bio je laik i učenik; nikada nije bio zaređen niti ga treba predstavljati kao mladoga svećenika ili redovnika.

Pastoralni putovi nisu bili kratki obilasci po sigurnoj gradskoj okolici. Manuel je posjećivao udaljene zajednice i donosio sakramente ljudima koji su rijetko mogli susresti svećenika. Adílio ga je pratio i na putovanjima među pripadnicima autohtonoga naroda Kaingang. U tome je služio kao ministrant i pouzdan mladi pratitelj.

Izvori ga ne prikazuju kao propovjednika ni kao samostalna voditelja misije. Njegov je doprinos bio skromniji, ali stvaran: ostajao je uz svećenika, pomagao u bogoslužju i dijelio napor dugih putovanja. Upravo će ta vjernost pratiteljskoj službi odrediti i posljednje mjesece njegova života.

Nemiri u Rio Grande do Sulu

Godine 1924. južni Brazil bio je obilježen političkim i oružanim nemirima. Lokalni izvori počinitelje ubojstva nazivaju revolucionarima, ekstremistima ili pripadnicima militantne skupine. Ne nazivaju ih komunistima, pa takvu političku oznaku nije opravdano naknadno unositi.

Biskup Santa Marije zatražio je od Manuela da posjeti kolonije u šumskom području na jugu. Svećenik je odlučio povesti Adília. Njih dvojica krenula su na dug pastoralni put u ožujku 1924., a nakon Velikoga tjedna nastavila prema udaljenim zajednicama.

U Palmeiri je Manuel dijelio sakramente i govorio lokalnim revolucionarima o uzajamnom poštovanju i opraštanju. Kršćanski je pokopao žrtve mjesnih oružanih skupina. Prema postupku za mučeništvo, takvo pastoralno djelovanje izazvalo je neprijateljstvo ljudi koji nisu podnosili njegov javni apostolat i odnos prema njihovim žrtvama.

Adílio nije bio glavni cilj Manuelovih propovijedi niti nositelj crkvene vlasti. Ipak, ostao je uza svoga učitelja u području u kojem je opasnost postajala sve očitija. Njihova zajednička kauza poslije nije izbrisala razliku među njima: Manuel je bio svećenik i misionar, a Adílio maloljetni laik i ministrant koji ga je vjerno pratio.

Posljednja misa u Bragi

Dana 20. svibnja Manuel i Adílio stigli su u Bragu, gdje su bili smješteni vojnici. Ondje su tražili upute za nastavak puta. Manuel je slavio misu u razrušenoj kapeli, a Adílio mu je posljednji put posluživao kod oltara.

Mještani su ih upozorili da ne ulaze u šumu. Područje je bilo nesigurno i postojala je stvarna opasnost od zasjede. Unatoč upozorenju nastavili su put na mulama. Pripadnici skupine ponudili su im pratnju kroz šumu prema Três Passosu. Ponuda se pokazala zamkom.

Ujutro 21. svibnja zaustavljeni su i prisiljeni sići sa životinja. Napadači su ih odveli na udaljeno mjesto u šumi. Ondje su Manuela i Adília svezali za odvojena stabla i ustrijelili.

Adílio je toga dana imao petnaest godina i gotovo sedam mjeseci. Bio je, hrvatski rečeno, u šesnaestoj godini života, ali još nije navršio šesnaest. Ta preciznost čuva stvarnu mladost mučenika bez pretvaranja približne oznake iz jednoga izvora u netočan navršeni broj godina.

Njihova smrt dogodila se u sklopu nasilnih nemira, ali Crkva je nakon ispitivanja uzroka i okolnosti zaključila da su ubijeni in odium fidei, iz mržnje prema vjeri. Time njihovo ubojstvo nije proglašeno mučeništvom samo zato što su žrtve bile katolici, nego zato što je neprijateljstvo prema njihovu vjerskom djelovanju bilo bitan razlog napada.

Pronalazak i prijenos posmrtnih ostataka

Tijela su pronađena četiri dana poslije, 25. svibnja. Najprije su pokopana u blizini mjesta smrti. Mjesno stanovništvo sačuvalo je uspomenu na ubijene te poslije podignulo spomenik na mjestu mučeništva.

Četrdeset godina nakon smrti, 1964., njihovi su posmrtni ostatci ekshumirani i preneseni u župnu crkvu u Nonoaiju. Tako se Adílio vratio u mjesto u kojem je odrastao, pohađao školu, primio prvu pričest i ministrirao. Zajednički prijenos ponovno je povezao dvojicu supatnika, ali svaki je zadržao vlastiti identitet i životni poziv.

Spomen u Nonoaiju nije počivao samo na dramatičnosti ubojstva. Ljudi su pamtili Manuelovo pastoralno služenje i mladoga ministranta koji ga je pratio. To je mjesno pamćenje poslije postalo važna podloga za crkveno ispitivanje njihove smrti.

Zajednička kauza mučenika

Kauza je službeno otvorena 29. ožujka 1996., za pontifikata pape Ivana Pavla II., nakon što je nadležna Kongregacija za kauze svetih izdala nihil obstat, potvrdu da nema zapreke za početak postupka. Adílio je tada dobio naslov sluge Božjega, a njegova je kauza spojena s kauzom Manuela Gómeza Gonzáleza.

Biskupijsko ispitivanje provedeno je od 1996. do 1997., a Kongregacija je 4. prosinca 1998. potvrdila valjanost postupka. Dokumentacija o životu, smrti i glasu mučeništva sabrana je u spis poznat kao Positio. Povjesničari su ga razmotrili 13. veljače 2001., teolozi 26. rujna 2006., a kardinali i biskupi članovi Kongregacije 21. studenoga iste godine.

Papa Benedikt XVI. 16. prosinca 2006. odobrio je proglašenje dekreta kojim je priznato da su Adílio i Manuel ubijeni iz mržnje prema vjeri. Budući da je riječ o mučeništvu, za beatifikaciju nije bilo potrebno zasebno potvrđeno čudo.

Beatifikacija je proslavljena 21. listopada 2007. u saveznoj državi Rio Grande do Sul. Slavlju je u papino ime predsjedao kardinal José Saraiva Martins. Adílio je time proglašen blaženikom i mučenikom, ne svetcem; beatifikacija dopušta crkveno štovanje u odgovarajućem opsegu, ali nije isto što i kanonizacija.

Zajednički spomendan i zaštitništvo

Blaženi Adílio i blaženi Manuel imaju zajednički spomendan 21. svibnja, na godišnjicu smrti. Njihova povezanost nastavlja se i u Biskupiji Frederico Westphalen. Nadležna je kongregacija dekretom od 14. rujna 2012. potvrdila zahtjev da obojica budu zaštitnici biskupije, a biskupija je odluku objavila 21. rujna.

Adílio je također izabran među zaštitnike Svjetskoga dana mladih održanoga 2013. u Rio de Janeiru. Taj je izbor istaknuo njegovu dob i jednostavan laički poziv. Nije ostavio teološke spise ni veliku ustanovu. Njegov se život odvijao u obitelji, školi, na nogometnom igralištu, uz konje, kod oltara i na putu prema udaljenim zajednicama.

Mučenička palma, koja se pojavljuje kao njegov umjetnički atribut, ne označuje zemaljsku pobjedu nad napadačima. Ona u kršćanskoj ikonografiji označuje vjernost do smrti. U Adíliovu slučaju ta se vjernost očitovala u ostajanju uz svećenika i službu koju je kao ministrant prihvatio.

Mladi laik uz svoga pastira

Adíliovu biografiju nije moguće razumjeti bez Manuela Gómeza Gonzáleza, ali se mladića ne smije svesti samo na dodatak svećenikovu životu. Njihov odnos bio je odnos učenika i učitelja, ministranta i svećenika, mladoga pratitelja i iskusnijega pastira. Zajedno su putovali, zajedno pali u zasjedu i zajedno bili priznati kao mučenici.

Istodobno, Adílio je imao vlastitu obiteljsku povijest, dječačke radosti i laički poziv. Imao je petnaest godina kada je ubijen. Njegova beatifikacija potvrđuje da svetost i mučeničko svjedočanstvo nisu vezani uz zaređenu službu ni odraslu dob.

Njegov se život može sažeti bez pobožnoga uljepšavanja: bio je dijete doseljenika, učenik, nogometaš, jahač i ministrant; pomagao je na misama i pratio svećenika na napornim putovima. Kada je posljednje putovanje postalo smrtonosno, podnio je istu sudbinu kao čovjek kojemu je služio. Crkva ga zato 21. svibnja spominje kao blaženoga Adília Daroncha, mladoga brazilskog laika i mučenika.