Blažena Ozana Kotorska

U uskim kotorskim ulicama, među crkvama i kućama okrenutima moru, više je od pola stoljeća živjela žena koju su sugrađani poznavali ponajprije po glasu. Iz male ćelije uz crkvu blažena Ozana Kotorska slušala je bogoslužje, molila, radila rukama i razgovarala s ljudima koji su joj dolazili po savjet. Odabrala je povučen život, ali nije nestala iz života grada. Kotorani su u njoj našli osobu kojoj su mogli povjeriti strahove, bolesti i obiteljske razmirice.

Rođena je 25. studenoga 1493. u Relezima u Zeti, na području današnje Crne Gore. Hrvatski crkveni izvori nazivaju je Katarinom Kosić, a drugi zapisi donose i imena Jovana ili Jovana-Joše. Odrasla je u pravoslavnom okruženju i kao djevojčica čuvala obiteljsko stado. Sati provedeni na paši pružali su joj tišinu za molitvu. Kasniji životopisi pripovijedaju da je ondje vidjela Isusa, najprije kao dijete, a potom kao raspetoga.

Kao četrnaestogodišnjakinja poželjela je otići u Kotor. Prema predaji, privlačile su je ondje crkve i slike o kojima joj je govorila majka. Odlazak je za mladu pastiricu značio mnogo više od promjene mjesta: ostavila je zavičaj i ušla u grad drukčijega jezika, običaja i crkvenoga života. Oko 1507. primljena je u dom kotorske obitelji Buća. Ondje je služila, upoznala katoličku vjeru i pristupila njezinim sakramentima. Predaja ističe naklonost domaćice, koja joj je pomagala u novoj sredini. Ozana je, prema životopisima, slobodno vrijeme koristila za odlazak u crkvu, čitanje duhovnih knjiga i pomoć siromasima.

Uz svakodnevne poslove u kući Bućâ naučila je čitati i pisati, a crkveni život grada postao je dio njezine svakodnevice. Čitala je duhovne knjige na latinskom i talijanskom jeziku, osobito Sveto pismo. Na Veliki petak 1513., dok je u kotorskoj katedrali slušala propovijed o Kristovoj muci, sazrela je njezina odluka da ostatak života posveti molitvi i pokori. Taj je izbor izrastao iz godina rada, učenja i susreta s ljudima kojima je pomagala.

Obitelj iz koje je potekla i zajednica u kojoj je kasnije živjela pripadale su različitim kršćanskim tradicijama. U Kotoru je pristupila katoličkoj zajednici, no ljude iz rodnoga kraja nije zaboravila. I u godinama povučenoga života rado ih je primala i razgovarala s njima. Zato se u kasnijem crkvenom sjećanju njezino ime povezuje sa željom za blizinom kršćana Istoka i Zapada.

Dok je još bila mlada, odlučila se za život rekluze, žene koja trajno prebiva u maloj isposnici uz crkvu. U tadašnjem Kotoru takav poziv nije bio nepoznat. Prema domaćim životopisima, 1514. dobila je dopuštenje kotorskoga biskupa Tripuna Bizantija da se nastani u ćeliji uz crkvu svetoga Bartola. U pripremi su je pratili duhovni savjetnici, među njima franjevac Toma Grubonja i dominikanac Vinko Buća. Ćelija je imala otvor prema crkvi, kako bi mogla sudjelovati u liturgijskom životu, te otvor prema ulici, kroz koji je primala hranu i razgovarala s posjetiteljima. Zidovi su ograničili njezino kretanje, ali nisu prekinuli njezine veze s gradom.

Dominikanskom trećoredicom postala je 25. siječnja 1515. Uzela je ime Ozana, odnosno Hozana, u spomen na blaženu Ozanu iz Mantove. Nakon otprilike sedam godina u prvoj ćeliji, 1521. preselila se u isposnicu uz crkvu svetoga Pavla. Prema predaji, potres je oštetio njezino prvotno prebivalište. U novoj je ćeliji ostala do smrti. Dani su joj bili ispunjeni molitvom, razmatranjem, pokorom i ručnim radom. Vješto je vezla, a novac dobiven za rad dijelila je siromasima. U kotorskoj katedrali čuva se tjelesnik koji je izvezla.

Između crkve i ulice odvijao se gotovo čitav njezin dan. S jedne je strane mogla pratiti misu i primati pričest, a s druge primiti kruh, tkaninu za rad ili čovjeka koji je tražio razgovor. Radila je za stanovnike grada i zaradu dijelila ondje gdje je pomoć bila najpotrebnija. Njezina molitva i rad tako su se susretali s tuđim svakodnevnim brigama.

Oko Ozane se postupno okupila skupina žena koje su također željele živjeti dominikanskim duhom. U blizini njezine isposnice nastala je zajednica, a ona im je bila duhovna savjetnica premda nije napustila svoju ćeliju. Prema domaćoj predaji, dominikanski poglavar dopustio je toj zajednici 1547. nositi bijeli škapular. Sestre su joj se obraćale za savjet, a na njezin prozor dolazili su i stanovnici Kotora: siromašni i imućni, pučani i plemići.

Životopisi joj pripisuju brojna viđenja Krista, Marije i svetaca. U jednoj se pripovijesti govori kako je kušnju duhovne obmane razaznala poslušavši savjet ispovjednika. Kotorani su je nazivali „djevicom miriteljicom” jer je nastojala pomiriti zavađene obitelji i smiriti napetosti između pučana i gradskoga plemstva. Ljude koji su joj dolazili upućivala je na molitvu, pomirenje i brigu za bližnje.

Osobito se pamti opasnost iz 1539., kada je osmanska flota pod Hajredinom Barbarossom zaprijetila Kotoru. Građani su, prema predaji, tražili Ozanine molitve i savjet, a nakon što grad nije osvojen izbavljenje su pripisali njezinu zagovoru. Slične su se priče kasnije vezale uz epidemiju kuge. U trenucima straha pred ratom i bolešću Ozanin je prozor ostao mjesto na kojem su ljudi mogli zatražiti riječ ohrabrenja. Molila je za njih iako nije mogla izići iz ćelije.

Ozana je umrla 27. travnja 1565. u Kotoru. Prema životopisima, pred kraj je zamolila da je prenesu u crkvu svetoga Pavla, gdje je primila sakramente i slušala riječi iz Ivanova evanđelja o Kristovoj muci. Sprovod je predvodio kotorski biskup, a njezino je tijelo položeno u crkvu svetoga Pavla. Štovanje se razvilo među Kotoranima i širilo se dominikanskim krugovima. Tijelo joj je početkom 19. stoljeća preneseno u crkvu svete Marije od Rijeke, u kojoj se i danas čuva. Papa Pio XI. potvrdio je njezino dugotrajno štovanje 1927. godine.

Četiristotu obljetnicu njezine smrti Kotorska je biskupija obilježila 1965. godine. Papa Pavao VI. uputio je tom prigodom, preko svojega državnog tajnika, poruku u kojoj je istaknuo Ozaninu molitvu i njezinu želju za jedinstvom kršćana. Boka je i danas prostor susreta različitih jezika i vjerskih zajednica; zato sjećanje na ženu koja je slušala i mirila susjede nije izgubilo snagu.

Njezin se spomen slavi 27. travnja. U Kotoru je ostala zapamćena kao zaštitnica grada i kao zagovornica mira. Iza velikih predaja stoje i dugi dani svakodnevice: pred otvorom njezine ćelije netko je mogao zastati, izreći svoju nevolju i otići s nadom da ga je netko saslušao. Ozanina povučenost nije značila ravnodušnost prema svijetu. Postala je način na koji je ostala blizu ljudima.