Blažena obitelj Ulma iz Markowe

Blaženu obitelj Ulma iz poljskoga sela Markowa činili su supružnici Józef i Wiktoria te njihova djeca Stanisława, Barbara, Władysław, Franciszek, Antoni i Maria, kao i sedmo dijete koje je Wiktoria nosila pod srcem. Njemački žandari ubili su ih 24. ožujka 1944. zato što su u svojem domu skrivali osmero Židova. Njihova je beatifikacija 2023. prvi put zajednički obuhvatila cijelu obitelj, uključujući nerođeno dijete.

Józef Ulma rodio se 2. ožujka 1900. u Markowoj, u obitelji Marcina i Franciszke, rođene Kluz. Kao mladić uključio se u crkvene i seoske udruge, radio kao knjižničar i bavio se fotografijom. Vojni je rok služio u Grodnu 1921. i 1922., a od studenoga 1929. do ožujka 1930. pohađao je Državnu poljoprivrednu školu u Pilznu. Nakon školovanja razvio je voćarstvo, pčelarstvo i uzgoj dudova svilca. Bavio se i knjigoveštvom, pisao za mjesni tjednik te u selo uveo električnu energiju.

Wiktoria Niemczak rodila se 10. prosinca 1912. u Markowoj, kao kći Jana i Franciszke, rođene Homa. Majku je izgubila sa šest godina. Završila je osnovno i srednje školovanje u rodnome mjestu, pohađala tečajeve na Pučkome sveučilištu u Gaću i sudjelovala u amaterskoj kazališnoj skupini. Józef i Wiktoria vjenčali su se 7. srpnja 1935. Živjeli su od rada na malome gospodarstvu te su kupili veći posjed u Wojsławicama, kamo su se namjeravali preseliti, ali je rat prekinuo njihove planove.

U braku su dobili šestero djece: Stanisławu 18. srpnja 1936., Barbaru 6. listopada 1937., Władysława 5. prosinca 1938., Franciszeka 3. travnja 1940., Antonija 6. lipnja 1941. i Mariju 16. rujna 1942. U proljeće 1944. Wiktoria je bila pred porodom sedmoga djeteta. Obitelj je pripadala župi svete Doroteje, zajednički molila i sudjelovala u sakramentalnome životu. Józef i Wiktoria bili su članovi Žive krunice.

Obiteljska svakodnevica bila je ispunjena poljoprivrednim radom, odgojem male djece i djelovanjem u seoskoj zajednici. Józefove fotografije sačuvale su prizore doma, rada i odrastanja, pa obitelj nije ostala zapamćena samo po trenutku smrti. Njihova kuća bila je prostor učenja, molitve i praktičnih poboljšanja gospodarstva. Wiktoria je vodila dom i skrbila za djecu, dok je Józef primjenjivao poljoprivredno znanje, popravljao predmete i pomagao u mjesnim pothvatima.

Početak rata zahvatio je i njihovu obitelj. Józef je mobiliziran i sudjelovao u obrani Poljske 1939., a Markowa se nakon okupacije našla pod njemačkom upravom. Svakodnevni život obilježili su nestašica, represija i rasni zakoni. Upravo su u takvim okolnostima Ulme morale odlučiti hoće li otvoriti dom ljudima kojima je prijetila neposredna smrt.

Prije rata u Markowoj je živjelo približno 120 Židova. Nakon njemačke okupacije i početka sustavnoga uništavanja židovskoga stanovništva 1942., mnogi su tražili skrovišta u kućama, gospodarskim zgradama, šumama i poljima. Njemačke vlasti prijetile su smrću svima koji im pruže pomoć. Unatoč tomu, pojedine su poljske obitelji nastavile skrivati progonjene susjede.

Ulme su u svoj dom primile osmero Židova. Među njima su bili članovi obitelji Szall iz Łańcuta te Golda i Layka, kćeri Chaima Goldmana. Skrivali su se na tavanu kuće i pomagali Józefu u poslovima kako bi zajednički podmirivali troškove života. U kući su ostali sve do proljeća 1944. Józefov prijatelj Antoni Szpytma podupirao je obitelj u toj opasnoj odluci.

Njihovo je skrovište otkriveno njemačkoj žandarmeriji. U ranim satima 24. ožujka 1944. iz Łańcuta je u Markowu stigla skupina njemačkih žandara i pripadnika takozvane plave policije, pod zapovjedništvom poručnika Eilerta Diekena. Kuću su opkolili neposredno prije zore. Najprije su pronašli i strijeljali osmero Židova koje su Ulme skrivale.

Zatim su pred svjedocima ubili Józefa i trudnu Wiktoriju. Djeca su počela vikati uz tijela svojih roditelja. Nakon kratka dogovora žandari su ubili i Stanisławu, Barbaru, Władysława, Franciszeka, Antonija i Mariju. U nekoliko minuta ubijeno je sedamnaest ljudi: devetero članova obitelji Ulma, računajući nerođeno dijete, i osmero njihovih štićenika. Nakon pokolja počinitelji su opljačkali kuću i imovinu ubijenih.

Mještanima je naređeno da tijela pokopaju uz kuću, u odvojene grobove za obitelj i skrivane Židove. Rođaci su 11. siječnja 1945., protivno zabrani okupacijskih vlasti, otvorili grob obitelji. Svjedoci su tada utvrdili da je Wiktorijin porod započeo u trenutku smrti ili neposredno nakon nje. Posmrtni ostatci obitelji poslije su pokopani na groblju u Markowoj, nakon sprovoda u crkvi svete Doroteje.

Zločin je trebao zastrašiti cijelo selo. Ipak, druge su obitelji nastavile skrivati progonjene Židove, a najmanje dvadeset i jedna židovska osoba preživjela je rat u Markowoj. Historiografija bilježi i spor oko kasnijega svjedočanstva o ubojstvima Židova koje su počinili neki poljski skrbnici iz straha nakon pokolja. Budući da se povjesničari ne slažu o mjestu, vremenu i vjerodostojnosti toga navoda, on ne može poslužiti kao jednostavan zaključak o cijeloj mjesnoj zajednici.

Država Izrael priznala je 13. rujna 1995. Józefa i Wiktoriju kao pravednike među narodima. Priznanje je dodijeljeno odraslim supružnicima jer su svjesno izložili vlastite živote kako bi spasili druge. Spomen obitelji postupno je postao važan u Poljskoj i izvan nje, kao svjedočanstvo pomoći pružene usred Holokausta.

Crkveni postupak proučavao je njihovu smrt kao mučeništvo povezano s kršćanskom ljubavlju prema bližnjemu. Papa Franjo odobrio je njihovu beatifikaciju, koja je održana 10. rujna 2023. u Markowoj. Obitelj je proglašena blaženom kao jedna zajednica: roditelji, šestero rođene djece i dijete koje se još nije rodilo. Spomendan im se slavi 7. srpnja, na godišnjicu Józefova i Wiktorijina vjenčanja.

Naslov Blažena obitelj Ulma zato ne označuje samo Józefa i Wiktoriju niti samo njihova sina Antonija. Obuhvaća sve članove kućanstva ubijene 24. ožujka 1944. Njihova se odluka nije temeljila na sigurnosti da će uspjeti, nego na spremnosti da osmero progonjenih ljudi prime kao bližnje. Upravo je ta obiteljska solidarnost s ugroženima središte njihova mučeničkoga spomena.