Blažena Marija od Propetoga Isusa Petković

U Blatu na Korčuli, gdje je Marija Petković odrasla, siromaštvo nije bilo daleka vijest. Poznavala je obitelji kojima je nedostajalo hrane, djecu bez sigurne skrbi i bolesne koji su trebali nečiju blizinu. Iz te stvarnosti izrastao je njezin redovnički poziv. Nije se zadovoljila time da govori o milosrđu: okupljala je ljude, otvarala vrata potrebitima i naposljetku osnovala zajednicu koja će služiti onima koje je društvo lako moglo previdjeti.

Rođena je 10. prosinca 1892. u Blatu, u obitelji Antuna Petkovića-Kovača i Marije rođene Marinović. Otac je raspolagao imanjem, ali je pomagao siromašnima; majka je s njime djecu odgajala u vjeri. Marija je pohađala mjesnu školu, a zatim školu koju su vodile Službenice milosrđa. Učila je i kućanske vještine, korisne u životu zajednice koju će poslije predvoditi. Već se kao djevojčica zanimala za ljude izvan sigurnosti vlastita doma. Ta pozornost prema drugima nije bila prolazno dječje oduševljenje: s vremenom je postala središte njezina života.

Godine 1906. uključila se u društvo Kćeri Marijinih. Dubrovačkom biskupu Josipu Marčeliću povjerila je želju za redovničkim životom, a 21. studenoga iste godine privatno se zavjetovala na čistoću. Zavjet nije značio povlačenje od ljudi. U idućim godinama vodila je društvo Kćeri Marijinih, sudjelovala u pripravi djece za sakramente i obilazila bolesne. Poučavala je i djecu radnika na očevu imanju. Kad je otac 1911. umro, pomagala je majci u obiteljskim obvezama, ne napuštajući rad u župi.

Prvi svjetski rat produbio je nevolje na otoku. Nestašica, bolest i gubitak članova obitelji pogađali su ljude koje je poznavala po imenu. Marija je 1915. pokrenula Društvo katoličkih majki, a 1917. prihvatila vodstvo mjesnoga franjevačkog Trećega reda. Iste je godine pomagala u pučkoj kuhinji Službenica milosrđa. U tim poslovima prepoznaje se njezin način djelovanja: župna pobožnost i briga za tijelo gladna čovjeka nisu joj bile dvije odvojene zadaće. Djeci je trebalo dati kruh, ali i znanje, odgoj i mjesto na kojemu će se osjećati prihvaćeno.

Godine 1918. pred biskupom je obećala ostati u Blatu i živjeti među siromasima. Sljedećega proljeća, 25. ožujka 1919., s prijateljicom Marijom Telentom ušla je u zajednicu Službenica milosrđa. Ubrzo je umrla poglavarica, a većina se sestara zbog političkih prilika vratila u Italiju. Marija i nekoliko sestara ostale su pred poslom koji nije mogao čekati povoljnije vrijeme. Biskup ih je potaknuo da skrbe za djecu i siromašne. Već zimi 1919. u Blatu su otvorile mjesta za dnevnu skrb, oporavak i prihvat djece bez odgovarajuće obiteljske zaštite. Nova je zajednica rasla iz tih konkretnih potreba.

Marija je 25. kolovoza 1920. u Prižbi na Korčuli sastavila prve konstitucije buduće družbe. Na blagdan svetoga Franje Asiškoga, 4. listopada, biskup Marčelić ustanovio je Družbu Kćeri Milosrđa Trećega samostanskog reda svetoga Franje. Marija je uzela redovničko ime Marija od Propetoga Isusa i preuzela službu poglavarice. Ime je izražavalo duhovnost koju je željela živjeti: ljubav prema raspetom Kristu očitovala se u blizini onima koji trpe. Za sestre je to značilo jednostavan život, zajedničku molitvu i spremnost da pođu ondje gdje ih čekaju djeca, bolesni ili osamljeni.

Osnutak družbe nije bio završetak teškoća. Trebalo je pronaći sestre, prostor, sredstva za hranu i stalne suradnike. Marija je pritom povezivala osobe i ustanove, putovala i tražila pomoć. Godine 1923. sestre su u Subotici sudjelovale u radu doma za bolesnu i zanemarenu djecu poznatoga kao Kolijevka. Družba se zatim širila po različitim krajevima tadašnje države. Sestre su radile u dječjim domovima i školama, bolnicama, staračkim ustanovama i župama. Njihovo se služenje mijenjalo prema mjestu i potrebi, ali mu je polazište ostajalo isto: dostojanstvo osobe kojoj se pomaže.

Marija je pet puta birana za vrhovnu poglavaricu između 1920. i 1952. godine. Voditi rastuću družbu značilo je misliti i na ono što nije vidljivo u kratkom opisu svetaca: na odgoj sestara, raspored rada, održivost kuća i odnose s crkvenim vlastima. Njezina odluka da zajednica živi franjevačku jednostavnost nije bila poziv na neodgovornost. Od sestara je tražila ozbiljan rad i pozornost prema onima koji im se povjeravaju. Ustanove za djecu i bolesne nisu smjele postati tek znak uspjeha družbe; postojale su radi ljudi koji u njih dolaze.

Poslanje Kćeri Milosrđa prešlo je i ocean. Prve su sestre otišle u Južnu Ameriku prije Drugoga svjetskog rata, a Marija je 1940. stigla u Argentinu. Ondje je provela ratne i prve poratne godine, potičući nove zajednice i karitativna djela. Udaljenost od Korčule nije promijenila njezin pogled na poslanje: siromašna obitelj, bolesnik ili napušteno dijete trebali su istu brigu i u Europi i u Latinskoj Americi. U Europu se vratila 1952., kada je vrhovna uprava družbe smještena u Rimu.

Širenje je donosilo i pitanje kako sačuvati početni duh družbe. Kuća u drugoj zemlji nije mogla jednostavno preslikati uvjete života u Blatu. Sestre su morale naučiti jezik, upoznati obitelji kojima služe i surađivati s mjesnim crkvenim zajednicama. Marija je zato poslanje vezivala uz djela koja ljudi mogu prepoznati bez mnogo objašnjenja: poučiti dijete, njegovati bolesnika, dati prostora osamljenome čovjeku. Takav rad nije počivao na jednoj velikoj ustanovi, nego na trajnoj prisutnosti sestara među ljudima. U tome je i razlog zbog kojega je družba mogla rasti daleko od mjesta svojega osnutka.

Posljednje godine nisu joj dopustile isti tempo rada. Nakon moždanog udara 1954. živjela je s posljedicama bolesti i ograničenim kretanjem. Godine 1961. prestala je obnašati službu vrhovne poglavarice. Za ženu naviklu donositi odluke i putovati od kuće do kuće to je bio težak preokret. Ostala je povezana sa sestrama molitvom i riječju, oslanjajući se na njihovu sposobnost da nastave zajedničko djelo. Umrla je u Rimu 9. srpnja 1966. Njezini su zemni ostatci 1998. preneseni u rodno Blato, gdje se čuva uspomena na njezin život i početke družbe.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 6. lipnja 2003. u Dubrovniku. U homiliji je povezao njezino služenje s duhovnim i tjelesnim djelima milosrđa te istaknuo ustrajnost s kojom je vodila družbu kroz teškoće. Crkveno priznanje nije izbrisalo običnu ljudsku mjeru njezina rada: počela je ondje gdje je živjela, s djecom i siromasima svojega mjesta. Njezin spomendan slavi se 9. srpnja, na dan smrti. Kćeri Milosrđa nastavljaju poslanje koje je započelo u Blatu, a blažena Marija Petković ostaje osobito bliska onima koji u vjeri traže snagu za strpljivo, svakodnevno služenje.