Blažena Marija Gabrijela Sagheddu

Marija Gabrijela Sagheddu provela je u samostanu samo tri i pol godine, ali je njezin skroviti život postao poznat daleko izvan samostanskih zidova. Kao mlada trapistkinja molila je za jedinstvo kršćana i na tu nakanu prikazala Bogu svoj život. Nije sudjelovala u teološkim pregovorima niti je putovala među kršćanskim zajednicama. Jedinstvu je služila onime što je činilo njezinu svakodnevicu: molitvom, radom, poslušnošću i ljubavlju prema sestrama. Crkva je u toj jednostavnoj vjernosti prepoznala dragocjeno svjedočanstvo da briga za zajedništvo svih Kristovih učenika pripada i onima koji žive povučeno od svijeta.

Rođena je 17. ožujka 1914. u Dorgaliju na Sardiniji, u obitelji koja se uzdržavala od pastirskoga rada. Na krštenju je dobila ime Marija. Njezino djetinjstvo bilo je povezano s obiteljskim obvezama i radom. Nakon osnovne škole ostala je kod kuće pomagati obitelji. Bila je bistra djevojčica, dobra učenica, osobito uspješna u računanju. Uz živu inteligenciju imala je snažnu volju i nije lako prihvaćala ono što joj se nije sviđalo. Ljudi koji su je poznavali pamtili su njezinu oštrinu i spremnost na prigovor, ali i razvijen osjećaj dužnosti. Znala se protiviti riječima, a zatim ipak savjesno obaviti povjereni posao.

Takav početak njezina života važan je za razumijevanje puta kojim je pošla. Njezina blagost nije bila samo prirođena mirnoća. U mladosti je morala učiti obuzdavati naglost i svoje sposobnosti upotrebljavati za druge. Promjena koju su bližnji zapazili oko njezine osamnaeste godine zahvatila je upravo svakodnevne odnose. Postajala je strpljivija, jednostavnija i pažljivija. Snaga volje koju je prije pokazivala u protivljenju postupno je postala ustrajnost u služenju i vjernosti preuzetim obvezama.

Smrt mlađe sestre 1932. bila je važan događaj na njezinu putu produbljivanja vjere. Uz pomoć duhovnoga vodstva Marija se sve više posvećivala molitvi i životu mjesne Crkve. Pristupila je Katoličkoj akciji te sudjelovala u poučavanju djece i mladih u vjeri. Pomagala je i starijima. Tako se njezina pobožnost razvijala zajedno s konkretnom brigom za ljude. Djeca kojoj je prenosila vjeru i stariji kojima je pomagala bili su dio istoga života u kojem je učila voljeti Boga i bližnjega.

Želja za redovničkim životom dozrijevala je uz te jednostavne službe. O svojem je pozivu razgovarala s duhovnikom Basilijem Melonijem, koji joj je pomagao razlučiti put. S dvadeset i jednom godinom napustila je Sardiniju i pošla u Grottaferratu kraj Rima. Ondje je 1935. ušla u zajednicu trapistkinja. Pripadala je cistercitskoj tradiciji koja njeguje zajedničku liturgijsku molitvu, rad, šutnju i slušanje Božje riječi. Dobila je redovničko ime Marija Gabrijela, povezano s otajstvom Navještenja koje je rado razmatrala. Redovničko je odijelo primila 13. travnja 1936. U novoj zajednici njezina se odluka da pripada Bogu trebala potvrđivati u malim, redovitim dužnostima, u prihvaćanju samostanskoga reda i u zajedničkom životu.

Živjela je prema Pravilu svetoga Benedikta. Taj je put tražio trajno obraćenje srca, spremnost na slušanje i služenje Bogu zajedno s drugima. Sestre su u njezinu životu zapazile zahvalnost za redovnički poziv i jednostavnost kojom je prihvaćala svakodnevni napor. Njezina se duhovnost oblikovala u redovitim danima, kroz molitvu i rad koji su povezivali cijelu zajednicu. U tom je ritmu rasla njezina spremnost da svoj život prikaže i za one koje osobno nije poznavala.

Samostan je tada vodila opatica Marija Pia Gullini. Bila je osjetljiva za podijeljenost među kršćanima i poticala je sestre da za njihovo jedinstvo mole. U tome je bila povezana s molitvenim nastojanjima francuskoga svećenika Paula Couturiera. Takva otvorenost dala je poseban smjer molitvi zajednice. Sestre koje su živjele u klauzuri svoje su prikazanje Bogu povezivale s potrebama cijele Crkve. Marija Gabrijela u tom je ozračju pronašla nakanu kojoj je mogla posvetiti svu svoju svakodnevnu vjernost.

Zavjete je položila 1937., na tadašnji blagdan Krista Kralja. Tijekom molitvene osmine za jedinstvo kršćana u siječnju 1938. odlučila je prikazati svoj život za tu nakanu. Odluku je povjerila poglavarici i o njoj razgovarala sa samostanskim kapelanom. Njezino je prikazanje bilo osobni odgovor vjere i ljubavi: željela je da svi koji vjeruju u Krista budu sjedinjeni u njemu. Briga za jedinstvo tako je postala dio njezina redovničkoga predanja, povezana s molitvom i poslušnošću koju je već živjela.

Posebno se vraćala sedamnaestom poglavlju Ivanova Evanđelja, Isusovoj molitvi Ocu za učenike. Nakon njezine smrti na tim su stranicama njezina primjerka Evanđelja bili vidljivi tragovi čestoga čitanja. To je jednostavan i rječit znak njezine duhovnosti. Jedinstvo je promatrala u svjetlu Kristove molitve, a ne samo kao zadatak ljudskoga sporazumijevanja. Pred Bogom je nosila rane razdijeljenoga kršćanstva i želju da Kristovi učenici svojim zajedništvom vjerodostojnije svjedoče svijetu. Čitanje Evanđelja i molitva bili su način na koji je sudjelovala u toj potrebi Crkve.

Ubrzo je oboljela od tuberkuloze. Liječena je i podvrgnuta pregledima, ali je bolest napredovala. Posljednjih petnaestak mjeseci života provela je u patnji i slabljenju tjelesnih snaga. Njezina molitvena nakana ostala je ista i u bolesti. Ono što je prije živjela kroz samostanski rad i redovite obveze sada je živjela i u prihvaćanju vlastite nemoći. Ovisila je o pomoći drugih i nastavila povjeravati svoj život Bogu. Bolest je pripadala njezinu posljednjem životnom razdoblju; s prikazanjem za jedinstvo povezivala ju je njezina vjera i ustrajnost u ljubavi.

Umrla je navečer 23. travnja 1939. u Grottaferrati. Imala je dvadeset i pet godina. Te se nedjelje u evanđelju čitao odlomak o Dobrom Pastiru i jedinstvu njegova stada. Zajednica je u tome prepoznala osobitu podudarnost s nakanom za koju je sestra Marija Gabrijela molila. Život koji je izvana bio kratak i skriven završio je s istim pouzdanjem kojim se predala redovničkom pozivu. Njezino je svjedočanstvo nakon smrti privuklo pozornost i drugih kršćana, koji su u njezinoj molitvi za jedinstvo prepoznali blisku evanđeosku čežnju.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 25. siječnja 1983. u rimskoj bazilici svetoga Pavla izvan zidina. Bilo je to na blagdan Obraćenja svetoga Pavla i na završetku Tjedna molitve za jedinstvo kršćana. Izbor dana i mjesta povezao je njezino svjedočanstvo s molitvom Crkve za zajedništvo. Njezini se posmrtni ostatci čuvaju u samostanu u Vitorchianu, kamo je poslije preseljena zajednica kojoj je pripadala.

U vlastitom cistercitskom kalendaru njezin je neobvezni spomendan 22. travnja, uoči obljetnice njezine smrti.

Ivan Pavao II. ponovno ju je istaknuo u enciklici Ut unum sint kao primjer molitve za jedinstvo. Njezin život pokazuje kako kontemplativni poziv može biti otvoren potrebama cijele Crkve. Ta otvorenost rasla je iz obraćenja srca: djevojka snažne i nagle naravi naučila je služiti, slušati i predavati Bogu svoj dan. U samostanu je tu istu vjernost proširila na sve Kristove učenike. Blažena Marija Gabrijela ostala je svjedokinja molitve koja okuplja pred Kristom i ljubavi koja se može darivati i u skrovitosti.