Blažena Marie-Rose Durocher

Priča o blaženoj Marie-Rose Durocher

Kanada je tijekom prvih osam godina života Marie-Rose Durocher bila jedna biskupija od obale do obale. Njezinih pola milijuna katolika primilo je građansku i vjersku slobodu od Engleza tek 44 godine prije toga.

Marie-Rose Durocher rođena je 1811. u malom selu pokraj Montreala, kao deseto od jedanaestero djece. Primila je dobro obrazovanje, bila je pomalo nestašna poput dječaka, jahala je konja po imenu Cezar i mogla se dobro udati. Sa 16 godina osjetila je želju da postane redovnica, ali je morala napustiti tu zamisao zbog slaba zdravlja. Kad joj je bilo 18 godina i kad joj je umrla majka, njezin brat svećenik pozvao je Marie-Rose i njihova oca da dođu u njegovu župu u Beloeilu, nedaleko od Montreala.

Trinaest je godina Marie-Rose služila kao domaćica, gostoljubiva domaćica i župna suradnica. Postala je poznata po svojoj ljubaznosti, uljudnosti, vodstvu i taktičnosti; doista, nazivali su je „sveticom iz Beloeila“. Možda je bila i odviše taktična tijekom dvije godine u kojima se njezin brat prema njoj odnosio hladno.

Kad je Marie-Rose imala 29 godina, biskup Ignace Bourget — koji će presudno utjecati na njezin život — postao je montrealski biskup. Suočio se s manjkom svećenika i redovnica te sa seoskim stanovništvom koje je velikim dijelom bilo lišeno obrazovanja. Poput svojih suvremenika u Sjedinjenim Američkim Državama, biskup Bourget tražio je pomoć po Europi, a i sam je osnovao četiri zajednice, od kojih je jedna bila družba Sestara Presvetih Imena Isusova i Marijina. Njezina prva sestra i nevoljka suosnivateljica bila je Marie-Rose Durocher.

Kao djevojka, Marie-Rose se nadala da će jednoga dana u svakoj župi postojati zajednica učiteljskih sestara, ne pomišljajući da će upravo ona jednu osnovati. No njezin duhovni voditelj, oblat Bezgrješne Marije otac Pierre Telmon, nakon što ju je temeljito — i strogo — vodio u duhovnom životu, potaknuo ju je da sama osnuje zajednicu. Biskup Bourget složio se s tim, ali Marie-Rose ustuknula je pred tim izgledom. Bila je slaba zdravlja, a otac i brat trebali su je.

Napokon je Marie-Rose pristala te je s dvije prijateljice, Melodie Dufresne i Henriette Cere, ušla u malu kuću u Longueuilu, preko rijeke svetoga Lovre od Montreala. S njima je bilo i 13 djevojaka već okupljenih za internatsku školu. Longueuil je postao njezin Betlehem, Nazaret i Getsemani. Marie-Rose imala je 32 godine i živjela je još samo šest godina — godina ispunjenih siromaštvom, kušnjama, bolešću i klevetama. Kvalitete koje je njegovala u svom „skrivenom“ životu izbile su tada na vidjelo — snažna volja, inteligencija i zdrav razum, velika nutarnja hrabrost, a ipak i velika poslušnost duhovnim voditeljima. Tako je nastala međunarodna družba redovnica posvećena odgoju u vjeri.

Marie-Rose bila je stroga prema sebi i, po današnjim mjerilima, prilično stroga prema svojim sestrama. Ispod svega toga, naravno, bila je nepokolebljiva ljubav prema njezinu raspetom Spasitelju.

Na samrtnoj postelji molitve koje su joj najčešće bile na usnama bile su: „Isuse, Marijo, Josipe! Slatki Isuse, ljubim te. Isuse, budi mi Isus!“ Prije nego što je umrla, Marie-Rose se nasmiješila i rekla sestri koja je bila uz nju: „Vaše me molitve zadržavaju ovdje — pustite me da odem.“

Marie-Rose Durocher proglašena je blaženom 1982. godine. Njezin se liturgijski spomendan slavi 6. listopada.

Razmišljanje

Vidjeli smo snažan procvat djelotvorne ljubavi, istinsko zanimanje za siromašne. Bezbrojni su kršćani iskusili dubok oblik molitve. Ali pokora? U nama se sve opire kad čitamo o teškim tjelesnim pokorama koje su činili ljudi poput Marie-Rose Durocher. To, dakako, nije za većinu ljudi. Ali privlačnosti materijalističke kulture, usmjerene na užitak i zabavu, nemoguće je odoljeti bez nekog oblika svjesnog odricanja prožetog mišlju na Krista. To je dio puta kojim odgovaramo na Isusov poziv na obraćenje i potpuno obraćanje Bogu.

Čitajte: Sisterhood of Saints