Blažena Liduina Meneguzzi

Liduina Meneguzzi bila je redovnica Sestara svetoga Franje Saleškoga i misionarka u Etiopiji. Rođena kao Elisa Angela, od mladosti je poznavala rad kojim se pomaže obitelji. Kao sestra obavljala je kućanske i sakristanske poslove, njegovala bolesne i bila bliska djevojkama u odgojnom zavodu. Posljednje četiri godine života provela je u Dire Dawi. Ondje je njezina služba medicinske sestre obuhvatila i brigu za ranjenike tijekom rata. Umrla je 1941., a Crkva ju je 2002. proglasila blaženom.

Elisa Angela rođena je 12. rujna 1901. u Giarreu, mjestu u općini Abano Terme nedaleko od Padove. Odrastala je s braćom i sestrama u obitelji siromašnih zemljoradnika. Obiteljsko gospodarstvo i potreba da svi pridonesu uzdržavanju obilježili su njezinu mladost. S četrnaest godina počela je raditi u kućanstvima imućnijih obitelji, a potom i u hotelima u okolici Abana, poznatoga po toplicama. Prije redovničkog života tako je godinama radila izvan vlastita doma kako bi pomagala svojima.

U djetinjstvu i mladosti rado je sudjelovala na misi i učila vjeronauk. I sama je poslije poučavala druge. Uz svakodnevni rad u njoj je rasla želja za posvećenim životom. Od ranoga poziva do odlaska u redovničku zajednicu prošlo je više godina, tijekom kojih je obavljala posao služavke i hotelske radnice. Njezina je kasnija briga za bolesne i djevojke imala prethodnicu u toj mladenačkoj spremnosti da radi i bude na raspolaganju drugima.

Dana 5. ožujka 1926. u Padovi je stupila u Sestre svetoga Franje Saleškoga. Tijekom redovničke priprave dobila je ime Liduina. U zavodu Santa Croce povjerene su joj različite službe: briga za rublje, njega bolesnih i sakristija. To su bili poslovi potrebni za svakodnevni život ustanove. U njima je redovnički poziv ostvarivala brigom za ljude i stvari koje su joj bile povjerene. Njezin rad nije bio ograničen na jednu službu, nego se prilagođavao potrebama zajednice.

Posebno je bila povezana s djevojkama koje su boravile u zavodu. Slušala ih je i savjetovala, uz poslove koje je svakodnevno obavljala. Tako je u ustanovi sudjelovala i u odgoju. U njezinu je redovničkom putu to razdoblje prethodilo odlasku u misije, gdje će se briga za ljude nastaviti u bolničkom okruženju.

U srpnju 1937. poslana je u Dire Dawu u Etiopiji. Odlazak je odgovarao njezinoj dugoj želji za misijskim služenjem. Kao medicinska sestra radila je u bolnici Parini, u gradu u kojemu su se susretali ljudi različita podrijetla i vjere. Posao je uključivao njegu bolesnika i pomoć onima koji su živjeli u oskudici. Njezina se služba protezala i na siromašne obitelji. Družba je pamti i po posjetima te poučavanju vjeronauka među ljudima kojima je dolazila.

Predano je pristupala svakomu bolesniku i u osobi koja trpi prepoznavala Krista. Njezina je pomoć obuhvaćala katolike, koptske kršćane, muslimane i druge stanovnike grada. U bolnici su ljudi različitih zajednica dolazili u dodir s istom redovnicom koja im je pružala njegu. U tim je susretima njezino misijsko poslanje imalo vrlo konkretan oblik: biti uz bolesnika i odgovoriti na njegovu potrebu.

U životopisima je sačuvan i nadimak sestra Gudda, protumačen kao velika sestra. Taj naziv izražava zahvalnost s kojom je bila zapamćena među ljudima Dire Dawe. Njezina briga nije bila usmjerena samo na sunarodnjake. Pružala je pomoć preko jezičnih, društvenih i vjerskih granica. Nastojala je ublažiti tjelesnu patnju i ohrabriti čovjeka koji se našao pred bolešću ili smrću. O Božjoj dobroti govorila je jednostavno, u sklopu službe ljudima koje je njegovala.

Rat je promijenio bolničku svakodnevicu. U Parini su počeli pristizati ranjeni vojnici, a ustanova je služila i kao vojna bolnica. Liduina se nastavila brinuti za ranjene i umiruće. Tijekom bombardiranja grada i bolnice prenosila je ranjenike u skloništa i zatim se vraćala po druge. Njezina se služba tada odvijala usred opasnosti koja nije pogađala samo bolesnike nego i one koji su im pomagali. Ostala je uz ljude kojima je bilo potrebno zbrinjavanje.

I sama se teško razboljela. Nakon operacije njezino se stanje dodatno pogoršalo. Umrla je u Dire Dawi 2. prosinca 1941., u dobi od četrdeset godina. Na želju vojnika kojima je pomagala najprije je pokopana na vojničkom groblju u Dire Dawi. Tako je i mjesto njezina prvog počivališta ostalo povezano s ljudima koje je njegovala u ratnim prilikama. Posmrtni ostatci preneseni su 1961. u matičnu kuću družbe u Padovi.

Nakon smrti sačuvala su se svjedočanstva o njezinoj dobroti i služenju. U Padovi je 1963. započeo postupak beatifikacije, u kojemu su proučeni njezin život i spisi. Godine 1996. objavljen je dekret o njezinim herojskim krepostima. Crkveno je priznanje obuhvatilo život koji je započeo radom u tuđim kućanstvima, nastavio se skromnim službama u Padovi i završio među bolesnicima i ranjenicima u Dire Dawi.

Papa Ivan Pavao II. proglasio je Liduinu Meneguzzi blaženom na Trgu svetoga Petra 20. listopada 2002. U Biskupiji Padova spomendan joj je 2. prosinca. Njezina je uspomena ostala vezana uz dvije sredine u kojima je služila: Padovu, u kojoj je započela redovnički život, i Dire Dawu, u kojoj je njegovala bolesne i ranjene do kraja vlastita života. Družba je čuva kao sestru čija je ljubav prema Kristu bila prepoznatljiva u njezi i blizini ljudima koji trpe.