Blažena Leopoldina Naudet

Blažena Leopoldina Naudet prošla je put od školovanja i službe na europskim dvorovima do osnivanja Sestara Svete Obitelji u Veroni. Obrazovanje koje je primila nije zadržala kao osobnu povlasticu: posvetila ga je odgoju djevojaka, među kojima su bile i one koje nisu mogle plaćati školovanje. Njezino je djelo raslo kroz godine promjena, suradnje s drugim utemeljiteljima i dugoga razlučivanja. Središte mu je nalazila u molitvi, tražeći kako služiti Bogu u okolnostima koje nije mogla unaprijed urediti.

Rođena je u Firenci 31. svibnja 1773. Otac Giuseppe Naudet bio je Francuz zaposlen na dvoru velikoga vojvode Toskane Leopolda, a majka Susanna von Arnth potjecala je iz austrijske obitelji. Leopoldina je tako odrastala na dodiru različitih jezika i kultura. Rano je ostala bez majke i školovanje nastavila kod redovnica. Najprije je boravila u firentinskoj odgojnoj ustanovi svetoga Fredijana, a zatim je 1783. otišla u francuski Soissons, gdje je učila kod sestara Notre-Dame. U redovničkom je odgoju primala i znanje i vjersku izgradnju.

Godine 1787. umro joj je i otac. U Firencu se vratila 1789., nakon izbijanja Francuske revolucije. Obrazovanje i povezanost njezine obitelji s dvorom omogućili su joj da postane odgojiteljica djece velikoga vojvode. Posebno se zbližila s njegovom kćeri, nadvojvotkinjom Marijom Anom. Ta će povezanost obilježiti sljedeće razdoblje njezina života. Kada je Leopold 1790. postao car i dvor se preselio u Beč, Leopoldina je sa sestrom Luisom pošla u novu sredinu. Njezina služba više nije bila vezana samo uz rodni grad, nego uz putovanja i odgovornosti koje su je vodile dalje od Firence.

Poslije je pratila Mariju Anu u Prag. Rad na dvoru i u nadvojvotkinjinu okruženju tražio je povjerenje, obrazovanost i sposobnost ophođenja s ljudima. Leopoldina je pritom sve jasnije usmjeravala život prema potpunom predanju Bogu. U njezinu je duhovnom oblikovanju važnu ulogu imao svećenik Nikolaus von Diessbach. Pod njegovim je vodstvom upoznavala apostolat koji se služio i širenjem dobrih knjiga. Čitanje i obrazovanje tako su se povezivali s brigom za vjeru drugih, što će ostati prepoznatljivo i u njezinu kasnijem radu.

U tom je razdoblju upoznala svećenika Niccolòa Paccanarija i pothvat zajednice Ljubljenih Isusovih, poznate pod talijanskim imenom Dilette di Gesù. Zajedno s Marijom Anom i sestrom Luisom 31. svibnja 1799. položila je jednostavne privremene zavjete. Na svoj je rođendan tako preuzela novu obvezu pred Bogom. Ta je odluka označila njezino posvećenje Bogu u apostolskom životu. Nije se, međutim, odmah oblikovala stabilna zajednica u kojoj bi mogla trajno ostvariti poziv. Slijedile su godine institucionalnih teškoća, promjena i traženja sigurnijega puta za nju i žene koje su ostale uz nju.

Godine 1801. stigla je u Rim, gdje je nastavila voditi zajednicu Ljubljenih Isusovih. U razdoblju koje je uslijedilo morala se suočavati s njezinim teškoćama i neizvjesnom budućnošću. Susreti s duhovnim osobama pomogli su joj da postupno razabire vlastito poslanje. Među njima je bio Joseph Varin, povezan s ignacijevskom duhovnošću i odgojnim radom. Leopoldinino se iskustvo širilo: poznavala je odgoj na dvoru, redovničko školovanje i odgovornost za malu žensku zajednicu koja još traži svoje mjesto u Crkvi.

U Veronu je došla 1807. Ondje se približila Magdaleni od Canosse, koja je razvijala vlastito djelo kršćanske ljubavi. Od 8. svibnja 1808. Leopoldina je sa svojim pratiljama s njom surađivala u odgoju i pomoći potrebnima. Takav je rad pružao konkretan prostor za poslanje koje je dugo tražila. Nije se radilo samo o smišljanju buduće ustanove: trebalo je služiti ljudima koji su već trebali pouku, odgoj i skrb. U Veroni je Leopoldina mogla povezati svoje sposobnosti s djelom koje je odgovaralo stvarnim potrebama grada.

Suradnja s Magdalenom trajala je do 1816. Obje su žene svoj život usmjeravale prema Bogu i bližnjima, ali su postupno razvijale različite oblike redovničkoga poslanja. Leopoldina je sazrijevala u nakani da osnuje zasebnu zajednicu, u kojoj će kontemplativna molitva i odgojni rad biti čvrsto povezani. Godine provedene uz Magdalenu bile su važan dio toga sazrijevanja. U toj je suradnji djelovala u zajednici i služila u okolnostima u kojima se utemeljiteljska nakana pretvarala u svakodnevnu brigu za druge.

Od 9. siječnja 1811. njezin je duhovni vođa bio svećenik Gašpar Bertoni, poslije proglašen svetim. Pratio ju je u razlučivanju i pomogao joj pri oblikovanju buduće ustanove. Njegovo je vodstvo bilo važno, ali je Leopoldina ostala nositeljica utemeljiteljskoga poziva i odgovornosti za novu zajednicu. U svojim je odlukama tražila crkvenu potporu i duhovni savjet. Dugotrajna priprava omogućila joj je da jasnije odredi kakav život želi dijeliti sa sestrama i kakvu službu povjeriti družbi.

Dana 9. studenoga 1816. Leopoldina se s pratiljama nastanila u bivšem samostanu svete Terezije u Veroni, poznatom kao Terese. Tada je započeo samostalni život Sestara Svete Obitelji. Nakon godina putovanja i traženja zajednica je dobila vlastiti dom i jasnije određen oblik. Ime Svete Obitelji upućivalo je na Isusa, Mariju i Josipa kao središnji uzor njezina predanja. Leopoldina je sada mogla razvijati odgojno djelo koje je dugo pripremala, ostajući odgovorna i za duhovni život sestara koje su ga nosile.

Družba je otvorila zavod za djevojke iz uglednih obitelji, ali njezino se poslanje nije ograničilo na one koje su mogle platiti odgoj. Sestre su vodile i besplatne škole za siromašne djevojke. Različite su učenice tako dobivale mogućnost obrazovanja, a vjerski je odgoj bio povezan sa stjecanjem znanja i izgradnjom karaktera. Leopoldina je u školovanju vidjela služenje cijeloj osobi. Djevojke je trebalo pripremiti za odgovoran život, razvijati njihove sposobnosti i pomoći im da vjera ne ostane odvojena od svakodnevnih dužnosti.

Uz školski rad sestre su poučavale vjeronauk i primale žene na duhovne vježbe. Njihov dom zato nije bio samo mjesto učenja, nego i prostor duhovne obnove. Takvo je poslanje tražilo od sestara i obrazovanost i molitvenu zrelost. Leopoldinino ranije iskustvo, od školovanja u Francuskoj do susreta s duhovnim voditeljima, sada je služilo zajednici i ženama koje su joj dolazile. U odgoju je mogla upotrijebiti ono što je primila, a u molitvenom životu tražiti snagu da to ustrajno daruje drugima.

Vođenje družbe uključivalo je i vrlo određene praktične brige. Trebalo je osigurati prostor za zajednicu i njezino djelovanje te učvrstiti pravni položaj ustanove. Godine 1831. sestre su se preselile u veronski samostan svetoga Dominika. U novom su domu nastavile započeti rad. Leopoldina je godinama čekala konačno priznanje djela kojemu se posvetila, ne napuštajući pritom svakodnevne obveze odgojiteljice i poglavarice. Razvoj ustanove odvijao se postupno, uz molitvu i rad te suradnju s onima koji su joj pomagali.

Godine 1833. stigla su važna odobrenja. Austrijske su vlasti priznale ustanovu 5. svibnja, a papa Grgur XVI. odobrio ju je 20. prosinca iste godine. Za Leopoldinu je to bila potvrda nakon dugoga puta koji je započeo mnogo prije osnutka veronske družbe. Doživjela je da zajednica dobije čvršće uporište za nastavak svojega poslanja. Umrla je nakon kratke bolesti u Veroni 17. kolovoza 1834., ostavivši sestrama ustanovu posvećenu molitvi i ženskom odgoju.

Crkveno priznanje njezine svetosti uslijedilo je mnogo kasnije. Papa Benedikt XVI. odobrio je 6. srpnja 2007. proglašenje dekreta o njezinim herojskim krepostima. Nakon priznanja čuda pripisana njezinu zagovoru, papa Franjo odobrio je njezino proglašenje blaženom. Beatifikacija je proslavljena 29. travnja 2017. u bazilici svete Anastazije u Veroni, a slavlje je u papino ime predvodio kardinal Angelo Amato. Grad u kojem je Leopoldina pronašla dom svojega poslanja postao je tako i mjestom njezine beatifikacije.

Njezina je baština osobito živa u povezanosti molitve i obrazovanja. Znanje koje je nekoć primila među redovnicama i sposobnosti kojima je služila na dvoru uložila je u rast drugih žena. Nije odmah pronašla konačan oblik svojega poziva, nego je kroz godine vjernosti prihvaćala promjene i preuzimala odgovornost za druge. Sestrama Svete Obitelji ostavila je poslanje u kojemu se sabranost pred Bogom nastavlja u strpljivom odgoju, pouci i otvaranju mogućnosti djevojkama kojima je obrazovanje potrebno.