Blažena Katarina Dominici

Blažena Katarina Dominici rodila se 10. listopada 1829. u blizini Torina. Bila je četvrta kći u obitelji koja se raspala dok je još bila dijete. S majkom, braćom i sestrama preselila se k ujaku svećeniku. U takvim je okolnostima rano razvila pouzdanje u Boga te naviku redovite ispovijedi i pričesti.

U studenome 1850. stupila je u Družbu sestara svete Ane i uzela redovničko ime Marija Henrika. Kao mlada redovnica njegovala je oboljele tijekom epidemije kolere 1854. godine. Njezina spremnost da služi ondje gdje su ljudska nemoć i strah bili najveći postala je trajnom oznakom njezina poziva.

Sestre su je poslije izabrale za vrhovnu poglavaricu, premda je sama isprva nastojala izbjeći tu odgovornost. Družbu je vodila više od trideset godina. Brinula se za njezino duhovno usmjerenje i širenje poslanja, a 1879. otputovala je u Indiju kako bi poduprla ondje započeto djelovanje sestara.

Katarina je bila prijateljica i savjetnica svetoga Ivana Bosca. U crkvenom je životu svojega vremena povezivala redovničku poslušnost, praktičnu sposobnost upravljanja i majčinsku skrb za povjerene osobe. Papa Pio IX. susreo ju je u Loretu, a papa Lav XIII. primio ju je 1884. u privatnu audijenciju.

Zdravlje joj se krajem 1893. naglo pogoršalo. Iako prikovana za postelju i opterećena bolima, nastavila je voditi družbu koliko je mogla. Umrla je 21. veljače 1894. Njezini su posmrtni ostatci 1926. preneseni u kapelu matične kuće.

Papa Pavao VI. proglasio ju je časnom 1975., a blaženom 7. svibnja 1978. Spomendan blažene Katarine Dominici slavi se 21. veljače. Njezin život pokazuje kako se redovnička svetost ostvaruje u postojanoj molitvi, hrabrom služenju bolesnima i odgovornom vodstvu zajednice.