Blažena Hanna Chrzanowska

Hanna Chrzanowska bila je poljska medicinska sestra koja je velik dio života posvetila bolesnicima u njihovim domovima. Uz bolesničku postelju povezivala je stručno znanje, praktičnu pomoć i brigu za čovjekove duhovne potrebe. Poučavala je buduće medicinske sestre, uređivala stručni časopis i organizirala župnu njegu za ljude koji su ostajali bez potrebne skrbi. Bila je vjernica laikinja i benediktinska oblata. Njezino služenje razvijalo se u suradnji s mnogim medicinskim sestrama, svećenicima i dobrovoljcima, među kojima je posebno mjesto imao budući papa Ivan Pavao II.

Rođena je 7. listopada 1902. u Varšavi. Njezin otac Ignacy Chrzanowski bio je ugledan profesor poljske književnosti, a majka Wanda potjecala je iz obitelji Szlenkier, imućnih varšavskih industrijalaca. Otac je bio katolik, a majka pripadnica evangeličke Crkve. U objema se obiteljima njegovala tradicija pomaganja drugima. Hannina teta Zofia Szlenkier osnovala je dječju bolnicu u Varšavi i poslije vodila tamošnju školu za medicinske sestre. Tako je Hanna već u obiteljskom krugu upoznala ljude kojima su obrazovanje, dobrotvornost i briga za bolesne bili važan dio života.

Obitelj se 1910. preselila u Krakov, gdje je otac preuzeo profesorsku službu na Jagelonskom sveučilištu. Hanna se najprije školovala privatno, a zatim u gimnaziji sestara uršulinki. Maturirala je 1920. s odličnim uspjehom. Tijekom poljsko-boljševičkoga rata završila je tečaj njege ranjenika i sudjelovala u pomaganju stradalnicima. Iste je godine započela studij poljske filologije na Jagelonskom sveučilištu. Ipak, njezin se životni put uskoro usmjerio prema sestrinstvu: prekinula je studij i 1922. upisala Varšavsku školu za medicinske sestre.

Diplomu je stekla 1924. godine. Daljnje školovanje vodilo ju je u Francusku i Belgiju, gdje je proširivala znanje o sestrinstvu i skrbi za ljude izvan bolničkih odjela. Od 1926. do 1929. bila je nastavnica u Sveučilišnoj školi za medicinske sestre i higijeničare u Krakovu. Obrazovanje joj je omogućilo da neposrednu njegu poveže s poučavanjem drugih. Rad medicinske sestre nije ograničavala na izvođenje pojedinoga postupka: važni su joj bili životni uvjeti bolesnika i mogućnost da pomoć dobije ondje gdje živi, osobito kada sam ne može doći do zdravstvene ustanove.

Sljedeće desetljeće provela je pretežno u Varšavi. Od 1929. do 1939. uređivala je stručni mjesečnik Pielęgniarka Polska i objavljivala radove iz područja sestrinstva. Bila je uključena u rad strukovnih organizacija, a 1937. pomogla je osnovati Katoličku udrugu poljskih medicinskih sestara. Njezina djelatnost tako je obuhvaćala bolesnike, učenice i kolegice u struci. Stručnim pisanjem i zajedničkim radom nastojala je pridonijeti službi kojoj je pripadala. Katoličko udruživanje medicinskih sestara pružalo je prostor u kojem su se profesionalna odgovornost i vjera mogle međusobno podupirati.

Drugi svjetski rat donio joj je teške obiteljske gubitke. Njezin je otac uhićen s drugim profesorima u nacističkoj akciji protiv krakovskoga sveučilišta te je umro u koncentracijskom logoru Sachsenhausen 1940. godine. Jedinoga brata Bohdana, poljskoga časnika, iste su godine ubili Sovjeti u Katynu. Hanna se nakon početka rata vratila u Krakov i uključila u rad Poljskoga odbora za socijalnu skrb. Dok je njezina vlastita obitelj trpjela posljedice progona, ona je nastavila raditi među ljudima kojima su rat i okupacija oduzeli dom, sigurnost ili najbliže članove obitelji.

Pomagala je izbjeglicama i raseljenima, sudjelovala u pribavljanju hrane i organiziranju skrbi. Posebno se zauzimala za djecu odvojenu od roditelja i za siročad, među kojima su bila i židovska djeca. Tražila je za njih obitelji i sigurna mjesta boravka, surađujući i s redovničkim zajednicama koje su se brinule za djecu. Ta je pomoć zahtijevala mnogo više od povremena obilaska: trebalo je povezati ljude koji su mogli prihvatiti dijete, pružiti mu utočište ili osigurati osnovne uvjete za život. U ratnim okolnostima takav je rad nosio i osobnu opasnost.

Nakon rata vratila se obrazovanju medicinskih sestara u Krakovu i vodila područje socijalnoga sestrinstva. Boravak u Sjedinjenim Američkim Državama 1946. i 1947. omogućio joj je da podrobnije upozna organizaciju kućne njege. Stečeno je iskustvo potom primjenjivala u Poljskoj. Nastavila je predavati i objavljivati stručne članke, povezujući obrazovanje sa svakodnevnim potrebama bolesnika. Godine 1957. postala je ravnateljica škole za medicinske sestre pri psihijatrijskoj bolnici u Kobierzynu. Kada je škola sljedeće godine zatvorena, otišla je u prijevremenu mirovinu, ali time njezina služba bolesnicima nije završila.

Poznavala je položaj siromašnih, osamljenih i teško bolesnih ljudi koji su ostajali u svojim stanovima bez odgovarajuće njege. Za njih je razvijala župnu sestrinsku skrb. Obratila se Karolu Wojtyłi i u njemu našla potporu za svoje namjere. Uz pomoć crkvenih vlasti djelo se širilo iz Krakova u druge dijelove nadbiskupije. Župna je zajednica tako postajala mjesto preko kojega se moglo doći i do onih bolesnika koji više nisu mogli sudjelovati u njezinu redovitom životu. Hanna je u taj rad unosila znanje stečeno tijekom dugogodišnje nastavničke i sestrinske službe.

Oko nje su se okupljale medicinske sestre, redovnice, liječnici, svećenici, bogoslovi, profesori, studenti i drugi dobrovoljci. Različita znanja i mogućnosti povezivala je oko konkretnih potreba bolesnoga čovjeka. Njega u vlastitome domu tražila je stručnost, ali i ljude koji će dolaziti, pomagati i ostati povezani s bolesnikom. Hanna je nastojala da tjelesna pomoć bude praćena ljudskom blizinom i brigom za duhovni život. U njezinu se djelu zato susreću zdravstvena služba i župni pastoral, medicinske sestre i svećenici, obitelji bolesnika i ljudi spremni darovati svoje vrijeme.

Organizirala je duhovne vježbe i boravke izvan kuće za bolesnike, a brinula se i za duhovnu izgradnju medicinskih sestara. Poticala je slavljenje mise u domovima bolesnika te njihove posjete u sklopu pastoralnih pohoda. Za one koji su dugo bili vezani uz postelju mogućnost sudjelovanja u zajedničkom duhovnom životu bila je važan dio skrbi. Njezina suradnja s Karolom Wojtyłom nastavila se i dok je on obnašao biskupsku službu. Na njegov je prijedlog papa Pavao VI. odlikovao Hannu priznanjem Pro Ecclesia et Pontifice.

Njezina se vjera hranila molitvom i benediktinskom duhovnošću. Postala je oblata opatije Tyniec, ostajući laikinja koja svoje kršćansko poslanje živi u svijetu. Pripadnost benediktinskoj duhovnoj obitelji bila je povezana s njezinom svakodnevnom službom bolesnicima. U onima kojima je pomagala prepoznavala je Krista kojemu služi. Molitva, euharistijski život i djela milosrđa sjedinjavali su se u životu žene koja je velik dio svojega rada obavljala izvan samostana i bolnice, u običnim stanovima i među ljudima čija je bolest često ostajala skrivena od javnosti.

Godine 1966. oboljela je od raka. Unatoč operacijama bolest je napredovala i postupno ograničavala njezine snage. Žena koja je dugo pomagala drugima sada je i sama trebala njegu. Primila je bolesničko pomazanje te umrla u Krakovu 29. travnja 1973. Njezin je sprovod predvodio kardinal Karol Wojtyła. Ostala je živa uspomena na njezinu zauzetost, osobito među medicinskim sestrama i ljudima koji su izbliza poznavali njezin rad. Upravo su medicinske sestre poslije pokrenule nastojanje da Crkva ispita njezin život i svjedočanstvo kršćanskih kreposti.

Papa Franjo potvrdio je 2015. junački stupanj njezinih kreposti, a 2017. odobrio priznanje čuda pripisanoga njezinu zagovoru. Hanna Chrzanowska proglašena je blaženom u Krakovu 28. travnja 2018. Brigu za bolesnike širila je i na druge: poučavala je, okupljala suradnike i stvarala oblike skrbi koji su nadilazili snage jednoga čovjeka. Bolesnicima je nastojala približiti i potrebnu njegu i zajednicu Crkve, kojoj su pripadali i onda kada više nisu mogli napustiti svoj dom.