Blažena Giuseppina Gabriella Bonino

Blažena Giuseppina Gabriella Bonino bila je talijanska redovnica čiji se poziv oblikovao kroz brigu za vlastite roditelje, a zatim za djecu i mlade bez obiteljskoga oslonca. U Saviglianu je utemeljila Sestre Svete Obitelji, zajednicu posvećenu odgoju siročadi i pomoći siromašnim bolesnicima. Obiteljska ljubav za nju nije bila samo uspomena na roditeljski dom: postala je temelj načina na koji je prihvaćala napuštene i usmjeravala život svojih sestara. Molitva pred svetohraništem pratila je njezino djelovanje među ljudima kojima je trebalo pružiti dom i skrb.

Rođena je 5. rujna 1843. u Saviglianu, u Pijemontu, kao jedino dijete Domenica Bonina i Giuseppine Ricci. Potjecala je iz dobrostojeće i pobožne obitelji. Djetinjstvo je provela uz roditelje koji su joj mogli omogućiti obrazovanje i vjerski odgoj. Prvu je pričest primila 1850., a potvrdu sljedeće godine. Godine 1855. preselila se u Torino, gdje su njezino školovanje vodile sestre svetoga Josipa. U tom je razdoblju odrastanja upoznavala i oblik posvećenoga života povezan s odgojem djevojaka.

Godine 1861., uz dopuštenje duhovnoga vođe, položila je privatni zavjet čistoće. To još nije bio ulazak u redovničku zajednicu koju će poslije utemeljiti. Njezino se posvećenje razvijalo u okolnostima obiteljskoga života, dok su roditelji postupno trebali sve više pomoći. Kada se otac razbolio, 1869. vratila se u Savigliano kako bi ga njegovala. Ostala je uz njega do njegove smrti u siječnju 1874. Briga za roditelje tako je godinama određivala njezine odluke i mjesto boravka.

Nakon očeve smrti nastavila je živjeti uz majku. U istom je razdoblju produbljivala svoj molitveni život i tražila oblik potpunijega posvećenja Bogu. Godine 1875. pristupila je karmelskom Trećem redu, a 1877. položila zavjete u toj zajednici. Taj korak pripadao je njezinu duhovnom putu prije osnutka vlastitoga instituta. Uz obiteljske obveze rasla je povezanost s crkvenim životom i duhovnošću koja je davala važno mjesto molitvi.

I sama je prošla kroz ozbiljnu bolest. Godine 1876. podvrgnuta je operaciji nakon koje se oporavila. U rujnu sljedeće godine hodočastila je u Lourdes kako bi zahvalila Gospi za ozdravljenje. Hodočašće je bilo povezano s njezinim daljnjim opredjeljenjem da život posveti služenju drugima. Njezino iskustvo bolesti i njege roditelja prethodilo je ustanovama koje će voditi, pa skrb za bolesne nije upoznala tek kao poglavarica redovničke zajednice.

Majka joj je umrla krajem 1877. Giuseppina je nakon smrti roditelja sve više bila prisutna u životu župe svetoga Petra u Saviglianu i u pomoći djeci bez roditeljske zaštite. Otvarala je svoj dom onima koji su ostajali sami: bolesnima, osamljenima i siromašnim mladima. Vlastitu je imovinu stavila u službu toga rada. Njezin je dom postajao prostor prihvata za druge ljude, osobito za djevojčice i djevojke bez obitelji.

Njezino je djelo postupno dobivalo zajednički oblik. U travnju 1881. preuzela je vodstvo novonastale zajednice Sestara Svete Obitelji iz Savigliana. Poslanje nije bilo ograničeno na jednu vrstu pomoći: obuhvaćalo je odgoj siročadi, skrb za siromašne bolesnike i prihvat mladih koji su ostali bez potpore. Giuseppina je postala oslonac djeci kojoj su nedostajali roditelji, a sestre su okupljale snage kako takva skrb ne bi ovisila samo o jednoj osobi.

Zajednica je 8. rujna 1887. dobila biskupijsko odobrenje. Dana 6. listopada Giuseppina i još jedanaest sestara položile su zavjete. Njezino redovničko ime bilo je Giuseppina Gabriella od Isusa. Od osobnoga zavjeta u mladosti i služenja unutar vlastite obitelji došla je do vodstva ustanove u kojoj su druge žene također posvećivale život Bogu. Ostala je poglavarica do kraja života, odgovorna za zajednicu i njezino karitativno i odgojno poslanje.

Izbor Svete Obitelji kao uzora izražavao je ono što je željela prenijeti u redovnički život. Isus, Marija i Josip iz Nazareta bili su središte duhovnoga obzora zajednice. Sestre su bile pozvane povezivati molitvu i djelovanje te njegovati obiteljsku blizinu među sobom i prema onima koje su prihvaćale. Za djecu bez obitelji to je značilo da njihova potreba nije svedena na hranu i smještaj. Odgoj je pripadao skrbi za njihovu budućnost, a trajni odnosi pripadanju zajednici.

Giuseppinina duhovnost imala je snažno euharistijsko središte. Provodila je duga razdoblja u molitvi pred svetohraništem, danju i noću. U životu zajednice kontemplacija nije bila odvojena od služenja slabima i osamljenima. Sestre su svoj uzor nalazile u nazaretskom domu, a pred Euharistijom obnavljale predanje Kristu. Taj je molitveni život pratio nastojanje da se osobama bez obiteljske potpore približe kroz ljudsku toplinu i brigu, a ne samo kroz ustroj ustanove.

Njezina je utemeljiteljska služba trajala četvrt stoljeća. U tom su razdoblju osobna odluka o prihvatu djece, redovničko zajedništvo i crkveno odobrenje postali dijelovi istoga djela. Nije napustila brigu za siromašne nakon što je zajednica dobila svoj uređeni oblik. Upravo su siročad i siromašni bolesnici ostali razlogom njezina nastanka i mjerilom služenja. Uz njih su stajale djevojke kojima je trebalo pružiti oslonac u odrastanju, kao i drugi ljudi koje je samoća odvojila od obiteljskoga života.

Umrla je 8. veljače 1906. u Savoni, u šezdeset trećoj godini života, od nagle i teške upale pluća. Djelo se nastavilo kroz Sestre Svete Obitelji. Zajednica je 1975. dobila papinski dekret pohvale, a svoje je poslanje proširila i izvan Italije, u Brazil i Kamerun. Tako je karizma koja je izrasla iz skrbi u jednom pijemontskom domu nastavila živjeti u drugim sredinama, kroz zajednicu koju je oblikovala.

Postupak za njezino proglašenje blaženom pokrenut je 1964. u Torinu. Biskupijsko je istraživanje započelo pod kardinalom Maurilijem Fossatijem, a završilo 1980. za kardinala Anastasija Ballestrera. Uslijedilo je rimsko razmatranje njezina života i kreposti. Ivan Pavao II. priznao je 1994. junački stupanj njezinih kreposti. Prije beatifikacije Crkva je također ispitala i priznala ozdravljenje pripisano njezinu zagovoru. Time su odvojeno razmotreni i svjedočanstvo njezina kršćanskoga života i događaj za koji se u postupku tražila potvrda čuda.

Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 7. svibnja 1995. na Trgu svetoga Petra u Rimu. U njezinu je životu istaknuo obiteljsku ljubav i služenje onima kojima nedostaje obiteljska potpora. Njezin se spomen slavi 8. veljače, a u mjesnom torinskom kalendaru ima rang neobvezatnoga spomendana. Blažena Giuseppina Gabriella Bonino ostaje povezana s jednostavnim, ali zahtjevnim poslanjem: ljubav primljenu u obitelji proširiti na one koji su ostali bez nje, povezujući euharistijsku molitvu s trajnom brigom za drugoga.