Blažena Eustohija (Lukrecija) Bellini iz Padove

Lukrecija Bellini rodila se u Padovi 1444. godine, iz veze benediktinke Maddalene Cavalcabò i oženjenoga Bartolomea Bellinija. Okolnosti njezina rođenja teško su opteretile njezino djetinjstvo, premda ona za njih nije snosila krivnju. Njezin stari životopis pripovijeda o djetetu koje je u očevu domu nailazilo na odbacivanje i grubo postupanje. Kasnije teškoće opisuje i kao napade Zloga, ali kroz cijelu pripovijest u prvi plan izlaze njezina molitva, ustrajnost i ljubav prema sestrama.

Kao djevojčica povjerena je na odgoj benediktinkama samostana svetoga Prosdocima u Padovi. Ondje je učila poslove kojima su se bavile redovnice i odrastala među drugim odgajanicama. Rado je čitala pobožne knjige i povlačila se na molitvu. Posebno je štovala Blaženu Djevicu Mariju, svetoga Jeronima i svetoga Luku, čiji se grob častio u Padovi. U samostanu ipak nije našla uređenu zajednicu kakvu je priželjkivala: redovnička je disciplina bila oslabjela, a njezin je vlastiti put do zavjeta tek trebao proći kroz brojne prepreke.

Nakon smrti opatice 1460. padovanski biskup Giacomo Zeno odlučio je obnoviti samostanski život. Dio zajednice tome se usprotivio, a redovnice i odgajanice napustile su samostan. Lukrecija je ostala, premda još nije bila položila zavjete. Biskup je zatim doveo novu zajednicu iz samostana Svete Marije od Milosrđa i na čelo joj postavio Giustinu de Lazzara. Lukrecija je tako u samostanu svetoga Prosdocima dočekala novu zajednicu i obnovu redovničke discipline.

Poželjela je pristupiti obnovljenoj zajednici. Njezino podrijetlo i dotadašnji odgoj budili su sumnje kod sestara, koje je nisu spremno prihvatile. Opaticu je, međutim, potaknula na razmišljanje činjenica da je djevojka ostala upravo kada su druge otišle. Nakon savjetovanja s biskupom primila ju je među novakinje. Lukrecija je 15. siječnja 1461. obukla benediktinski habit i uzela ime Eustohija, povezano s rimskom djevicom kojoj je sveti Jeronim bio duhovni učitelj.

Slijedile su godine teških kušnji i sve većeg nepovjerenja zajednice. Kada je opatica oboljela od bolesti koju nisu znali objasniti, Eustohiju su optužili da joj je naudila vračanjem. Zatvorili su je u samostanu i postupali s njom kao s krivcem prije nego što je optužba bila dokazana. Glas o tome proširio se gradom, a ona je ostala gotovo sasvim sama, izložena osudi i lišena uobičajene duhovne pomoći.

U toj je samoći tražila brevijar kako bi mogla moliti časoslov. Kada ga nije dobila, molila je ono što je znala napamet. Od psalama, hvalospjeva i antifona oblikovala je vlastiti molitveni vijenac u čast Majci Božjoj. Početna slova izabranih latinskih tekstova davala su Marijino ime. Uz tu pobožnost zazivala je Isusa i svece koje je osobito voljela. Životopis govori i o teškom osjećaju napuštenosti, ali molitva nije prestala ni kada joj nije donosila osjetljivu utjehu.

Samostanski ispovjednik zauzeo se za nju. Poznajući njezin život, nije prihvaćao zaključak da je kriva samo zato što je zajednica u to uvjerena. Tražio je da se činjenice pažljivo ispitaju te upozoravao da ni stvarna krivnja ne bi opravdavala mržnju i okrutnost. Njegovi prvi pokušaji nisu uspjeli. Ipak je nastavio govoriti u njezinu obranu i tražiti pomoć drugih ljudi, ne pristajući da osumnjičena sestra bude prepuštena grubosti svojih čuvarica.

Opatičin brat Francesco de Lazzara predložio joj je da napusti samostan. Nudio joj je pomoć kako bi mogla urediti život izvan njega, a zatim i mogućnost prelaska u drugu redovničku zajednicu. Eustohija je zahvalila na brizi, ali je ostala pri svojem pozivu i želji da živi u samostanu svetoga Prosdocima. Njezina je odlučnost ostavila snažan dojam na njega. Zajedno s ispovjednikom nastavio se zauzimati za nju.

Nakon otprilike tri mjeseca izvedena je iz mračne ćelije, ali odmah zatvorena u bolesničku sobu. Ondje je imala dnevne svjetlosti i bila je bliže drugim bolesnim sestrama, premda je i dalje ostala pod ograničenjima. Nastojala je služiti zajednici i moliti za sestre. Posebno je molila da može ljubiti one koji je progone, oslanjajući se na primjer svetoga Stjepana. Životopis bilježi i njezinu skrb za sestru za koju se smatralo da boluje od kuge. Njezina se vjernost zajednici tako pokazivala i u pomoći drugoj bolesnoj osobi, a ne samo u podnošenju vlastitih kušnji.

S vremenom su sestre promijenile mišljenje o njoj i pristale je primiti na svečano zavjetovanje. Na Blagovijest, 25. ožujka 1465., pred opaticom Giustinom i okupljenom zajednicom izrekla je zavjete, držeći u rukama napisani obrazac svoje profesije. Crni je veo primila poslije, 14. rujna 1467., na blagdan Uzvišenja svetoga Križa. Zbog bolesti veo je najprije primila u postelji.

Njezina pobožnost nije se iscrpljivala u izvanrednim kušnjama. Čitala je Sveto pismo, Augustinove Ispovijesti i pisma te djela svetoga Jeronima, Bernarda i Grgura. Nastojala je razumjeti ono što čita i time oblikovati vlastiti život. Bila je vješta u vezenju svilom i zlatom. U osobnim je stvarima tražila jednostavnost: čak je i ključ kutijice s priborom za rad predala opatici, kako ništa ne bi držala isključivo pod svojom vlašću. Njezin je primjer potaknuo i druge sestre na slično postupanje.

Posljednje su joj godine obilježili bolest i slabost. Mnogo je vremena provodila u postelji, s raspelom uz sebe, razmatrajući Kristovu muku i moleći za milosrđe. Željela je pomoć ispovjednika i blizinu sestre koja ju je njegovala. Pred smrt je primila svetu pričest kao popudbinu. Prema životopisu, na kraju se oprostila od opatice i zajednice, zahvalila na pruženoj pomoći i zatražila oproštenje. Umrla je 13. veljače 1469. godine.

Štovanje Eustohije sačuvalo se u Padovi, a papa Klement XIII. potvrdio ga je 1760. godine. Crkva je časti kao blaženu benediktinsku redovnicu; spomendan joj je 13. veljače. Njezino se tijelo danas časti u padovanskoj katedrali.