Blažena Enriketa Alfieri

Blažena Enriketa Alfieri bila je talijanska redovnica Družbe sestara milosrdnica svete Ivane Antide Thouret. Najveći dio svojega apostolskog života provela je u milanskom zatvoru San Vittore, gdje je pomagala zatočenima, slušala njihove brige i nastojala ublažiti njihovu osamljenost. Zbog te je blizine postala poznata kao majka i anđeo San Vittorea. Tijekom Drugoga svjetskog rata i sama je dospjela iza zatvorskih vrata, ovoga puta kao uhićenica zbog pomoći koju je pružala progonjenima.

Rođena je 23. veljače 1891. u Borgo Vercelliju kao Maria Angela Domenica Alfieri. Bila je najstarija od četvero djece Giovannija Alfierija i Rose Compagnone. Uz dvije sestre, Angelu i Adele, imala je mlađega brata Carla. Odrastala je u kršćanskoj obitelji, pohađala školu te pomagala majci u kućanskim poslovima i radila u polju. Bila je vješta u ručnome radu i vezenju. Njezino je odrastanje tako povezivalo obiteljski život, rad i vjeru prije nego što je pošla putem redovničkoga poziva.

O posvećenom životu razmišljala je još kao djevojka. Roditelji su tražili da pričeka i ostane kod kuće do dvadesete godine. U družbu je kao postulantica stupila 20. prosinca 1911., u Vercelliju. Njezine su sposobnosti bile usmjerene prema odgoju djece: 1917. stekla je diplomu za poučavanje i radila kao odgojiteljica u vrtiću. Činilo se da će to biti područje njezina dugotrajnog služenja, ali bolest je ubrzo prekinula taj rad.

Zdravstvene teškoće postale su toliko ozbiljne da je morala napustiti školu i primati njegu u kući družbe u Vercelliju. Godine 1920. odlazila je u Milano na pretrage i liječenje. Trpjela je velike bolove i teško se kretala. U svibnju 1922. poglavarice su je poslale na hodočašće u Lourdes. Vratila se bez tjelesnog ozdravljenja, ali je s hodočašća ponijela lurdsku vodu. Njezino se stanje i dalje pogoršavalo, pa je početkom veljače 1923. primila bolesničko pomazanje.

Prema životopisu družbe, 25. veljače 1923. u Vercelliju je, nakon što je uzela malo lurdske vode, iznenada ustala iz postelje oslobođena boli. Enriketa je oporavak pripisivala zagovoru Blažene Djevice Marije. Nakon godina bolesti ponovno je mogla prihvatiti rad. U njezinoj su duhovnosti križ i euharistija imali središnje mjesto: patnju je povezivala s Kristom, a u molitvi i sakramentima tražila snagu za predanje Bogu.

Godine 1923. poslana je u San Vittore u Milanu. Ondje se pred njom otvorila posve drukčija služba od rada s djecom. Umjesto vrtića i učionice, svakodnevno je susretala zatvorene ćelije, strah i žene opterećene krivnjom, obiteljskim brigama ili neizvjesnom budućnošću. Njezina je zadaća bila biti im blizu u njihovim duhovnim i svakodnevnim potrebama. Učila je slušati, tješiti i ohrabrivati, ne poistovjećujući osobu samo s onim zbog čega je završila u zatvoru.

Blagost nije značila nemoć. Mirnim pristupom stjecala je povjerenje i pomagala smirivati napetosti među zatvorenicama. U unutarnjem vrtu, uz sliku Gospe Lurdske, okupljala je manje skupine žena na molitvu. Ti su susreti bili i prilika da joj povjere svoje boli. Pomoć nije prestajala premještajem ili izlaskom iz zatvora: s nekima je ostajala povezana dopisivanjem. Njezina je služba počivala na molitvenom životu i zajedništvu sa sestrama, a ne samo na osobnoj sposobnosti da umiri težak razgovor.

Godine 1939. postala je poglavarica redovničke zajednice u San Vittoreu. Sestre su nastavile služiti zatvorenicima i u ratnim okolnostima, kada su u zatvor dovođeni politički zatočenici, Židovi, pripadnici otpora te svećenici i redovnici povezani s pomaganjem progonjenima. Opasnost nije bila ograničena na sam boravak u zatvoru: zatočenici su se suočavali s ispitivanjima i odvođenjem u logore.

Enriketa je sa sestrama prenosila potrepštine i poruke te surađivala s crkvenim osobama koje su nastojale zaštititi ugrožene. Bila je povezana s djelovanjem milanskoga nadbiskupa kardinala Alfreda Ildefonsa Schustera. Poruke su omogućivale da ljudi izvan zatvora doznaju za opasnost i pokušaju se skloniti. Takva se pomoć odvijala uz velik rizik. Redovnice nisu mogle zaustaviti ratni progon, ali su unutar prostora u kojem su služile nastojale sačuvati ljudsku vezu između zatočenih i vanjskoga svijeta.

U rujnu 1944., nakon presretanja jedne poruke, Enriketa je uhićena pod optužbom za špijunažu. Zadržana je u samici. Žena koja je godinama posjećivala zatočenike sada je i sama čekala što će s njom biti. U zatočeništvu je molitva postala glavnim osloncem njezina dana. O tome je poslije napisala uspomene. Za nju se zauzeo kardinal Schuster, a umjesto povratka u dotadašnju službu slijedilo je prisilno udaljenje iz San Vittorea.

Internirana je u Grumellu del Monte, a 24. prosinca 1944. premještena u Bresciu. Ondje je ostala odvojena od zatvorenika kojima je željela pomagati. U San Vittore vratila se 7. svibnja 1945. Među novim zatočenicima bili su i pripadnici poražene strane te bivši pristaše fašističkoga režima. Ponovno je prihvatila službu onima koji su se sada nalazili iza rešetaka, ne uskraćujući im pomoć zato što su prije bili na drugoj strani.

U rujnu 1950. pala je na trgu pred Milanskom katedralom i slomila bedrenu kost. Poslije su se pojavile i druge ozbiljne zdravstvene teškoće. Umrla je u Milanu 23. studenoga 1951., u šezdeset i prvoj godini života. Zatvorenici su željeli još jednom iskazati poštovanje redovnici koju su poznavali po brižnosti. Njezina prisutnost u San Vittoreu ostavila je trag koji nije bio vezan uz vlast nad zatvorom, nego uz sposobnost da u zatočeniku prepozna čovjeka potrebna pomoći.

Kardinal Angelo Amato proglasio ju je blaženom 26. lipnja 2011. u Milanu, u ime pape Benedikta XVI. U postupku je bilo priznato ozdravljenje Stefanie Copelli, pripisano Enriketinu zagovoru. Spomendan joj je 23. studenoga. Njezina biografija ostaje osobito povezana sa služenjem u zatvoru: s molitvom, praktičnom pomoći i ustrajnim poštovanjem ljudskoga dostojanstva i u okolnostima straha i nasilja.