Blažena Emilija Tavernier Gamelin

Blažena Emilija Tavernier Gamelin bila je supruga, majka i udovica prije nego što je postala redovnica i prva poglavarica Sestara Providnosti u Montrealu. Njezino je djelo počelo primanjem starijih i bolesnih žena, a preraslo je u razgranatu skrb za siromašne, siročad, doseljenike i zatvorenike. Pouzdanje u Božju providnost za nju je bilo povezano s otvaranjem doma, dijeljenjem vlastitih dobara i organiziranjem pomoći ondje gdje je bila najpotrebnija.

Rođena je 19. veljače 1800. u Montrealu kao Marie-Émilie-Eugène Tavernier, najmlađe od petnaestero djece Antoinea Taverniera i Marie-Josephe Maurice. Obitelj je bila skromna, a gubitak bližnjih obilježio je njezino odrastanje. Majka joj je umrla kada je imala četiri godine. Brigu za djevojčicu preuzela je očeva sestra Marie-Anne Tavernier sa suprugom Josephom Perraultom. U njihovu je domu odrasla uz rođake, a u mladosti se školovala i kod sestara Kongregacije Notre-Dame.

Kada je njezin brat François ostao udovac, osamnaestogodišnja Emilija otišla mu je pomoći u kućanstvu. Nije tražila naknadu, ali je željela da za gladne koji dođu na vrata uvijek bude mjesta za stolom. Briga za obitelj i pomoć nepoznatima tako su se u njezinu životu rano susrele. Poslije se vratila rodbini i pomagala ostarjeloj teti; uz nju joj je oslonac bila i rođakinja Agathe. Sudjelovala je u društvenom životu Montreala, ali je razmišljala i o redovničkom pozivu.

Godine 1823. udala se za Jeana-Baptistea Gamelina, koji se bavio uzgojem i prodajom jabuka. I on je bio sklon pomaganju siromašnima. U braku su dobili troje djece. Dvoje je umrlo vrlo rano, a nakon muževe smrti 1827. izgubila je i posljednje dijete. U nekoliko godina ostala je bez supruga i sve djece. Njezin daljnji put nije izbrisao te gubitke, nego je bio obilježen suosjećanjem s ljudima koji su također ostali bez oslonca.

U molitvi je posebno bila bliska Gospi Žalosnoj, Mariji podno križa. Uz duhovnu pratnju sulpicijanca Jeana-Baptistea Bréguiera dit Saint-Pierrea povezala se s dobrotvornim udrugama. Posjećivala je siromašne u njihovim domovima, dijelila pomoć i sudjelovala u nastojanjima da nezaposleni pronađu posao. Postupno je prodavala svoju imovinu i prihod namjenjivala dobrotvornom radu. Vjera u Providnost nije značila čekanje da se nevolja sama riješi: pomagala je vlastitim sredstvima i okupljala druge suradnike.

Među ljudima kojima je otvorila dom bili su dječak s intelektualnim teškoćama i njegova ostarjela majka. Nije im davala samo novac nego i svoje vrijeme i osobnu skrb. Pri kućnim posjetima osobito ju je pogađala osamljenost nemoćnih starijih žena. Godine 1829. četiri je takve žene primila u vlastitu kuću. Uskoro je postalo jasno da je za njihov smještaj potreban veći prostor.

Godine 1830. otvorila je prihvatilište za starije i nemoćne žene u zgradi koju je osigurao župnik montrealske crkve Notre-Dame. Već sljedeće godine unajmila je veću kuću. Ondje je živjela i sama, dijeleći svakodnevicu štićenica. Broj žena koje su trebale pomoć rastao je, pa je 1836. prihvatilište ponovno preseljeno. Dobrotvor Antoine-Olivier Berthelet darovao je kuću koja je postala poznata kao Žuta kuća. Uz Emiliju se do tada okupila skupina žena spremnih pomagati u radu.

Njezina se skrb nije zaustavila na prihvatilištu. Tijekom pobune u Donjoj Kanadi 1837.–1839. dobila je dopuštenje posjećivati zatvorenike, među njima i osuđene na smrt. Razgovarala je s njima i pomagala im održavati vezu s obiteljima. Godine 1838. i sama je teško oboljela od tifusa, ali se oporavila. Uz starost i siromaštvo sve je neposrednije upoznavala i bolest, zatvor i strah ljudi odvojenih od svojih najbližih.

Montrealski biskup Ignace Bourget želio je osigurati da se započeti rad nastavi. Tijekom putovanja u Francusku 1841. pokušao je dovesti Kćeri kršćanske ljubavi svetoga Vinka Paulskoga, koje bi preuzele brigu za ustanovu. U Montrealu se pripremala nova zgrada, a Emilija je 1842. prihvatilištu darovala i posljednji dio svoje imovine. Kada francuske sestre ipak nisu došle, biskup se obratio ženama iz vlastite biskupije.

Godine 1843. počela je redovnička formacija nove skupine. Emilija isprva nije bila među novakinjama, ali je sudjelovala u njihovim duhovnim vježbama. Biskup ju je poslao u Emmitsburg u američkoj saveznoj državi Maryland da upozna Sestre ljubavi svetoga Josipa, zajednicu koju je osnovala Elizabeta Ana Seton. Vratila se s prijepisom pravila svetoga Vinka Paulskoga. U listopadu 1843. i sama je primila redovničko odijelo i započela novicijat. Dugogodišnja dobrotvorka sada je prolazila pripremu za posvećeni život zajedno s drugim ženama.

Dana 29. ožujka 1844. biskup Bourget kanonski je ustanovio družbu, a Emilija i šest družica položile su zavjete. Uz čistoću, siromaštvo i poslušnost obvezale su se i na služenje siromasima. Sljedećega je dana Emilija izabrana za prvu vrhovnu poglavaricu. Postala je poznata kao Majka Gamelin. Ime Sestara Providnosti ostalo je povezano s djelom koje je nastalo iz njezine pomoći potrebitima i biskupova nastojanja da mu osigura trajnost.

Područje služenja brzo se širilo. Sestre su primale djevojčice bez roditeljskog oslonca i starije žene. Godine 1844. otvorile su hospicij svetoga Josipa za bolesne i stare svećenike. Sljedeće su godine pokrenule ured koji je povezivao ljude u potrazi za poslom s poslodavcima. Poučavale su u Longue-Pointeu, pomagale osobama s duševnim bolestima te 1846. otvorile prihvatilište u La Prairieju. Pomoć je uključivala smještaj, njegu, obrazovanje i traženje mogućnosti da ljudi ponovno samostalno žive.

Epidemija tifusa 1847. donijela je osobito teške zadaće. Na biskupov poziv sestre su se uključile u njegu oboljelih. Nakon epidemije preuzele su skrb za djecu irskih doseljenika koja su ostala bez roditelja. Pomagale su i školi Saint-Jacques, kojoj je nedostajalo učiteljica. Za epidemije kolere 1849. osnovana je bolnica svetoga Kamila. Emilija je nastojala organizirati i primjeren smještaj za osobe s duševnim bolestima te je 1850. ponovno putovala u Sjedinjene Države kako bi upoznala tamošnje ustanove.

Rast zajednice pratile su kušnje. Epidemije su odnosile i živote sestara. Prema vatikanskom životopisu, nepovoljni sud jedne sestre naveo je i biskupa Bourgeta da posumnja u Emilijine namjere; poslije je priznao njezinu velikodušnost. Emilija je u tim teškoćama ostajala uz pobožnost Gospi Žalosnoj, koju je zavoljela nakon vlastitih obiteljskih gubitaka. Briga za bolesne nije bila izdvojena od trpljenja zajednice koja ih je njegovala.

Umrla je od kolere u Montrealu 23. rujna 1851., nakon kratke bolesti. Imala je pedeset i jednu godinu. Družba je tada brojila više od pedeset zavjetovanih sestara i devetnaest novakinja. Djelo započeto primanjem nekoliko nemoćnih žena nadživjelo je svoju prvu poglavaricu i nastavilo služiti ljudima u različitim oblicima oskudice.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 7. listopada 2001. U postupku je bilo priznato ozdravljenje pripisano njezinu zagovoru; njezino je svjedočanstvo Crkva istaknula kao život posvećen najpotrebitijima. Vatikanski izvori navode 23. rujna kao dan njezina slavljenja, dok je Crkva u Kanadi slavi 24. rujna. U središtu njezine baštine ostaje pouzdanje u Boga koje je dobilo oblik otvorenoga doma i ustrajne skrbi za čovjeka.