Blažena Emilija d’Oultremont

Blažena Emilija d’Oultremont bila je belgijska supruga i majka četvero djece, zatim udovica i utemeljiteljica Sestara Marije Reparatrice. U redovništvu je uzela ime Marija od Isusa. Njezino je djelo povezalo euharistijsko klanjanje, ignacijansku duhovnost i pomaganje ljudima da prodube vjeru. Redovnički poziv nije u njezinu životu izbrisao majčinstvo: i nakon nastanka družbe pratila je svoju djecu i njihove različite životne odluke.

Rođena je 11. listopada 1818. u dvorcu Wégimont u Belgiji, u obitelji grofa Émilea d’Oultremonta i Marie-Charlotte de Lierneux de Presles. Otac je poslije bio belgijski diplomatski predstavnik pri Svetoj Stolici, pa je Emilija dio mladosti provela u Rimu. Upoznala je duhovnu baštinu svetoga Ignacija Loyolskoga te razvijala pobožnost prema euharistiji i Presvetom Srcu Isusovu. Doticaj s isusovcima postao je važan za njezino duhovno vodstvo i kasniji oblik apostolata.

Dana 19. listopada 1837. udala se za Victora van der Lindena d’Hooghvorsta. Imali su dva sina i dvije kćeri. Obitelj je više godina živjela u Rimu, uz povratke u Belgiju. Nakon nepunih deset godina braka Victor je umro od malarije 10. kolovoza 1847. Emilija je ostala udovica s četvero djece. Nastavila je skrbiti za njihov odgoj, položila zavjet čistoće i još se više posvetila djelima ljubavi.

Preseljenje u Pariz bilo je povezano i s obrazovanjem sinova, koji su pohađali isusovački kolegij. S njom su živjele kćeri. Duhovni je put tražila uz pomoć isusovaca, ne odvajajući to traženje od obiteljskih dužnosti. Posebno mjesto u njezinoj uspomeni zauzeo je 8. prosinca 1854., dan proglašenja dogme o Bezgrješnom začeću. U kapeli u Bauffeu molila je Mariju da joj pomogne razabrati što je Bogu najmilije. Životopisna predaja družbe taj susret u molitvi opisuje kao snažno duhovno iskustvo.

Godine 1855. počela je u Parizu zajednički živjeti s nekoliko mladih žena iz različitih zemalja. Željele su život usmjeren klanjanju Presvetomu i duhovnim obnovama, osobito za žene. Ignacijeve Duhovne vježbe pružale su im put molitve i razlučivanja. Emilijina nakana nije bila ostati samo u osobnoj pobožnosti: okupljala je zajednicu koja će drugima pomoći otvoriti se Kristu i obnoviti vlastiti kršćanski život.

Naziv Marije Reparatrice izražavao je duh naknade koji je željela njegovati. U središtu je Kristovo otkupiteljsko djelo, kojemu se vjernik pridružuje molitvom, ljubavlju i predanjem vlastitoga života. Marija je pritom uzor vjernosti i zajedništva sa Sinom. Euharistijsko klanjanje bilo je izvor takva predanja i snage za služenje, a ne izdvojena pobožnost bez odnosa prema bližnjima.

Prije osnutka bilo je potrebno dobiti crkveno odobrenje. Emilija je pripremila plan zajednice i tražila put do njezina priznanja. Godine 1856. predstavila ga je kardinalu Costantinu Patriziju, koji je obećao posredovati u Rimu. Budući da je prije papinskog odobrenja trebala potporu mjesnoga biskupa, tražila je biskupiju u kojoj bi zajednica mogla započeti. Važnu je ulogu imala Thérèse Sucher i njezina povezanost sa strasbourškom Crkvom. Biskup André Raess prihvatio je plan koji je uključivao klanjanje i duhovne obnove te dopustio uspostavu kuće u Strasbourgu.

U ožujku 1857. Emilija i prve družice stigle su u Strasbourg. U stanu koji je trebalo prilagoditi zajedničkom životu najprije su uredile kapelicu. Prostor velike sobe podijelile su zastorima na dio za zajednicu i dio za posjetitelje. Pripremale su sobe za sestre koje su tek trebale doći. Dana 7. ožujka slavljena je prva misa te su započele zajedničko moljenje časoslova. Sljedećega je dana prvi put izložen Presveti Sakrament. U ranim počecima zajednice molitveni je prostor bio otvoren i ljudima iz grada.

Dana 1. svibnja 1857. Emilija i njezine družice primile su redovničko odijelo. Taj se dan smatra službenim početkom družbe. U zajednicama u Parizu i Strasbourgu tada je bilo petnaest članica. Uz molitvu trebalo je urediti i vrlo praktične uvjete života. Kada su se sestre u Strasbourgu preselile u drugu kuću, Emilija je pregledala prostor i predlagala poboljšanja. Družbena uspomena pamti i njezinu neposrednu brigu za prve članice: posjećivala ih je, razgovarala s njima i donosila im hranu, spajajući majčinsku blizinu sa zahtjevima zajedničkoga života.

Majčinstvo je poprimilo i nove oblike. Kći Olympe odlučila je pristupiti družbi, što je izazvalo protivljenje dijela obitelji. Emilija je s njom razgovarala i pratila je na tom putu. Poslije joj se u družbi pridružila i druga kći, Marguerite. Obje su umrle prije majke: Marguerite 1867., a Olympe 1872. Sinovi su izabrali brak, a Emilija je pratila njihove odluke. Njezina obiteljska povijest tako nije završila danom osnutka zajednice, nego se nastavila uz sve odgovornosti utemeljiteljice.

Već 1859., samo dvije godine nakon osnutka, prihvatila je isusovački poziv da pošalje sestre u Indiju. Ondje su trebale pružati ljudsku i duhovnu potporu djevojkama koje su zbog kastinske podjele bile u podređenom položaju. Bio je to zahtjevan korak za mladu družbu. Poslije su sestre poslane i u Englesku te na Mauricij, a središte zajednice preneseno je iz Strasbourga u Rim. Emilija je nastavila pratiti širenje djela, povezujući kontemplativni život s apostolskim potrebama.

Posljednje godine donijele su joj obiteljske gubitke, brige za djecu, razdvajanja i teškoće unutar družbe. Zdravlje joj je slabilo. Umrla je 22. veljače 1878. u Firenci, u kući svojega sina Adriena. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 12. listopada 1997. na Trgu svetoga Petra. U propovijedi je istaknuo njezin obiteljski poziv te euharistijsko klanjanje kao izvor snage za svakodnevno poslanje. Spomendan joj je 22. veljače. Njezina baština ostaje osobito povezana s pomaganjem ljudima u molitvi i rastu vjere, u zajedništvu s Kristom.