Blažena Emilija Bicchieri
- Životni vijek
- 1238. – 1314.
- Slavi se
- 3. svibnja
Blažena Emilija Bicchieri bila je dominikanska redovnica i utemeljiteljica zajednice svete Margarete u Vercelliju, u talijanskom Pijemontu. Potjecala je iz bogate obitelji, ali je svoj dio nasljedstva upotrijebila za zajednički redovnički život. U samostanu je obavljala službu priorice, a u crkvenoj je uspomeni ostala osobito zapamćena po spremnosti da radosno prihvati i najskromnije kućne poslove.
Rođena je vjerojatno 1238. godine, u obitelji Pietra Bicchierija i Alasije di Biandrate. Obitelj je imala ugled i znatnu imovinu u Vercelliju. Očeva oporuka iz 1250. spominje dobra namijenjena Emiliji i njezinim sestrama. Nakon podjele nasljedstva 1254. dio je svojih sredstava namijenila osnutku samostana. Njezin izbor nije ostao samo osobna želja za povučenošću: omogućio je i drugim ženama da prihvate zajednički život molitve.
Stekla je nekadašnji samostan dominikanaca izvan gradskih vrata Porta Aralda. Ondje je s drugim djevojkama iz Vercellija osnovala zajednicu svete Margarete. U početku su živjele prema Pravilu svetoga Augustina, uz duhovnu pomoć dominikanaca. Kanonsko ustanovljenje samostana odobrio je papinski legat Filippo Fontana. Zajednica je 24. veljače 1266. uključena u dominikanski Drugi red, za pape Klementa IV.
Emilija je od 1273. bila priorica, vjerojatno do 1278. Vodstvo zajednice nije je udaljilo od svakodnevnih potreba sestara. Životopisna predaja pamti da je s radošću obavljala najponiznije poslove i bila spremna služiti drugima. Položaj poglavarice tako je u njezinoj uspomeni povezan s jednostavnošću, a ne s izdvajanjem iz običnih obveza samostanskoga života.
Životopisna predaja pamti njezinu sklonost sabranosti i osobnoj molitvi još od mladosti. Prenosi i uspomenu na pjevanje psalama u obiteljskom domu te na povlačenje u samoću radi molitve. Njezinu su duhovnost obilježavali čista nakana i zahvalnost: željela je da njezino djelovanje bude usmjereno Bogu, a ne drugim koristima. Bogato podrijetlo nije bilo mjerilo položaja koji je tražila među sestrama.
Zahvalnost nije ostajala samo osobna pobožnost. Kao poglavarica nastojala ju je prenijeti zajednici, potičući sestre da prepoznaju darove koje su primile od Boga. Uspomena na njezinu radosnu spremnost za kućne poslove povezuje upravo taj nutarnji stav sa svakodnevnim životom. Posebno je štovala euharistiju, razmatrala Kristovu muku i njegovala pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. Molitva i razmatranje bili su trajna sastavnica njezina života uz odgovornost za zajednicu.
U Vercelliju je ostala do smrti 1314. godine. Njezin se spomen sačuvao u zajednici koju je osnovala, a štovanje se nastavilo i u kasnijim stoljećima. Papa Klement XIV. potvrdio je njezin kult 19. srpnja 1769. Štuje se kao blaženica, a mjesni joj se spomendan bilježi 3. svibnja.
Relikvije su se najprije čuvale u njezinu samostanu, a 1811. prenesene su u vercellijsku katedralu. Njezina je uspomena tako postala dio zajedničkoga crkvenog pamćenja grada, uz druge svetce i blaženike povezane s katedralom. Vercellijska Crkva ističe je među svojim uzorima molitve i evanđeoskoga siromaštva.
