Blažena Elizabeta Sanna

Elizabeta Sanna bila je supruga, majka i udovica sa Sardinije, franjevačka trećoredica i suradnica svetoga Vinka Pallottija. Od dojenačke je dobi živjela s trajno ograničenom pokretljivošću ruku. Unatoč tome odgajala je djecu, brinula se za kućanstvo i pomagala potrebitima. Njezin je život nepredviđeno promijenilo hodočašće koje je umjesto u Svetoj zemlji završilo u Rimu. Ondje ju je bolest spriječila da se vrati kući, a grad u kojemu je trebala samo privremeno boraviti postao je mjesto njezine dugogodišnje službe.

Rođena je 23. travnja 1788. u Codrongianosu, u pokrajini Sassari na Sardiniji. Kao maleno dijete preboljela je velike boginje, nakon kojih više nije mogla normalno podizati ruke. Prsti i zapešća ostali su joj pokretni. Zbog tih je ograničenja za neke svakodnevne radnje trebala tuđu pomoć, ali je mogla obavljati druge poslove. Kasniji život supruge i majke, kao i rad kojim je pomagala siromasima, odvijao se uz tu trajnu tjelesnu teškoću.

Odrastala je u kršćanskoj obitelji i ostala nepismena. Vjeru je upoznavala slušanjem, molitvom i katehetskom poukom. U njezinu je odgoju važnu ulogu imala Lucija Pinna, franjevačka trećoredica. Poučavala ju je moljenju krunice, euharistijskom klanjanju i ljubavi prema siromašnima. Elizabeta je sudjelovala i na katehetskim susretima koje je vodio njezin rođak Luigi Sanna. Ono što je primala kao pouku nastojala je dijeliti s drugima, potičući ih da i sami dolaze učiti osnove vjere.

Udala se i rodila sedmero djece. Dvoje nije preživjelo rođenje, a petero je odgojila. Godine 1825. ostala je udovica. Nakon muževe smrti nastavila je skrbiti o djeci, kućanstvu i obiteljskom zemljištu. Najmlađe dijete još je bilo malo, pa su se obveze nastavile i u okolnostima u kojima više nije mogla računati na suprugovu pomoć. Njezino udovištvo nije prekinulo odgovornost za obitelj: rad i odgoj djece ostali su važan dio njezina života.

U tom je razdoblju produbila duhovni život i pridružila se Trećemu redu svetoga Franje. Položila je i zavjet trajne čistoće. Franjevački je put prihvatila kao laikinja koja je već poznavala brak, majčinstvo i gubitak bližnjih. Njezin je dom postao mjesto okupljanja i molitve. Poučavala je djecu vjeri i pripremala ih za sakramente. Ljubav prema Isusu, krunica i euharistijsko klanjanje ostali su povezani s brigom za ljude među kojima je živjela.

Godine 1829. upoznala je svećenika Giuseppea Vallea, koji je postao njezin duhovni savjetnik. S njime je odlučila poći na hodočašće u Svetu zemlju. Prije odlaska osigurala je skrb za djecu uz pomoć obitelji, osobito brata Antonija Luigija, koji je bio svećenik. Putovali su preko Porto Torresa i Genove, ali nisu uspjeli nastaviti prema željenom odredištu. Zbog poteškoća s putnim ispravama hodočašće se preusmjerilo prema Rimu.

Dolazak u Rim trebao je biti samo dio putovanja. Elizabeta se željela vratiti na Sardiniju i ponovno biti uz svoju obitelj, no zdravstveno joj stanje nije dopuštalo povratak. Ta joj je odvojenost teško padala. U Rimu je upoznala Vinka Pallottija, koji je postao njezin duhovni vođa i pomogao joj u novim okolnostima. Javio se i njezinu bratu kako bi mu objasnio da se zbog bolesti ne može vratiti. Njezin trajni boravak u Rimu tako je nastao iz nepredviđene zapreke, uz očuvanu brigu za obitelj.

Pallotti ju je pratio gotovo dva desetljeća. U njoj je prepoznao suradnicu svojega apostolskog djela i cijenio njezinu vjeru. Elizabeta je bila povezana s nastankom Unije katoličkoga apostolata i uključila se u njezino djelovanje. Njezino mjesto u tom djelu bilo je mjesto laikinje: molila je, pomagala ljudima i skromnim sredstvima podupirala zajedničke pothvate. Suradnja s Pallottijem dala je nov okvir služenju koje je već prije razvijala na Sardiniji.

U Rimu je nastavila poučavati djecu katekizmu i pripremati ih za sakramente. Njezin je dom bio otvoren i ženama koje su željele učiti molitve, litanije i osnove vjere. Premda sama nije znala čitati, drugima je prenosila ono što je upamtila i živjela. Tako je pouka primljena u obitelji i na katehetskim susretima našla nastavak među ljudima daleko od njezina rodnog mjesta, u osobnim susretima i zajedničkoj molitvi.

Posjećivala je bolesnike u njihovim kućama i u Bolnici neizlječivih. Bila je uz ljude kojima je trebala utjeha, a siromašnima i siročadi pomagala je onim čime je raspolagala. Plela je i skromnu zaradu odvajala za potrebite. Darove koje je primala također je dijelila, među ostalim za djecu u kućama koje je osnovao Pallotti. Služba je povezivala njezin vlastiti rad, pomoć dobročinitelja i potrebe ljudi kojima je novac ili dar bio namijenjen.

Misa i euharistijsko klanjanje zauzimali su važno mjesto u njezinim danima. Ljudi su joj dolazili tražiti savjet i preporučiti se u molitve. Među njima bili su i Pallotti i njegovi suradnici. U toj se povezanosti Elizabetina uloga nije iscrpljivala u primanju pomoći: i sama je bila oslonac onima koji su je pratili. Nakon Pallottijeve smrti 1850. teško je osjetila gubitak dugogodišnjega duhovnog vođe i prijatelja. Nastavila je živjeti u Rimu, u molitvi i uzdanju u Božju providnost.

Umrla je u Rimu 17. veljače 1857. i pokopana u crkvi San Salvatore in Onda. Uspomena na njezin život sačuvala se među ljudima kojima je pomagala i u palotinskoj zajednici. Papa Franjo priznao je njezine herojske kreposti 2014. Beatifikacija je slavljena 17. rujna 2016. u njezinu rodnom Codrongianosu, a obred je u papino ime predvodio kardinal Angelo Amato. Spomendan joj je 17. veljače. Crkva u njoj čuva uspomenu na ženu koja je, uz vlastitu tjelesnu teškoću i bolnu odvojenost od obitelji, ostala otvorena molitvi, poučavanju i djelima milosrđa.