Blažena Elizabeta Canori Mora

Put svetosti blažene Elizabete Canori Mora nije u tome što je bračna patnja sama po sebi vrijedna, nego u tome što usred nevjere, nasilja i oskudice nije dopustila da tuđi postupci odrede njezinu savjest. Štitila je djecu, radila kako bi uzdržavala obitelj, prihvaćala pomoć bližnjih i gradila život molitve i služenja. Njezina vjernost nije opravdanje zlostavljanja, nego svjedočanstvo slobode kojom se na zlo može odgovoriti bez pristanka na njega.

Rođena je 21. studenoga 1774. u Rimu kao jedno od dvanaestero djece Tommasa Canorija i Terese Primoli. Na krštenju je dobila imena Maria Elisabetta Cecilia Gertrude. Dio djetinjstva i školovanja provela je kod redovnica, među ostalim kod augustinki u Cascii. Obitelj je pripadala rimskomu plemstvu, ali su se njezine materijalne prilike postupno pogoršavale.

U siječnju 1796. udala se za mladoga odvjetnika Cristofora Moru. Imali su četvero djece; prva su dva umrla ubrzo nakon rođenja, a odrasle su kćeri Marianna i Luciana. Brak se teško narušio. Cristoforo je bio nevjeran, ljubomoran i nasilan te je rasipanjem obitelj doveo do siromaštva. Njegove sestre i majka prepoznale su ozbiljnost ponašanja i tražile intervenciju rimskih vlasti. Jednom je u bijesu krenuo na Elizabetu nožem, premda je nije ozlijedio. Takve činjenice ne treba ublažavati pobožnim jezikom: riječ je o stvarnoj nepravdi koja je ugrozila suprugu, djecu i cijelu obitelj.

Elizabeta nije ostala pasivna pred posljedicama. Prodavala je vlastite dragocjenosti kada je trebalo podmiriti troškove, a radila je kao krojačica kako bi osigurala ono što je obitelji nedostajalo. Posebno se posvetila odgoju dviju kćeri. Molila je za muža i nadala se njegovu obraćenju, ali njegovo kasnije kajanje ne briše godine štete niti ih pretvara u nužan put njezine svetosti.

Godine 1807. pristupila je Trećemu redu Presvetoga Trojstva. Trinitarska duhovnost, usmjerena slavljenju Trojstva i djelima milosrđa, dala je čvršći oblik njezinu laičkom pozivu. Posjećivala je bolesne, pomagala siromašnima i savjetovala supružnike koji su prolazili kroz krize. Vlastito iskustvo nije zatvorila u privatnu bol, nego ga je povezala sa služenjem ljudima čije je teškoće mogla razumjeti bez površnih odgovora.

Važno mjesto u njezinu životu zauzimala je euharistijska i marijanska pobožnost. Na zahtjev ispovjednika zapisivala je duhovna iskustva, među njima viđenja Krista, Blažene Djevice Marije, anđela i svetaca. Ti zapisi pripadaju području privatnih objava. Oni nisu dio obvezatnoga sadržaja vjere niti se svaka pojedinost može provjeravati kao javni povijesni događaj. Njihovo crkveno značenje valja promatrati po plodovima: molitvi, pokori, odgovornosti prema djeci i djelima milosrđa.

Godine 1820. primila je trinitarski habit i redovničko ime Jane Felica della Santissima Trinità, ostajući pritom laikinja i majka. Njezina povezanost s redom nije bila bijeg iz obiteljskoga života. Pomogla joj je živjeti vlastiti poziv unutar stvarnih obveza, uz duhovno vodstvo i zajednicu koja je podupirala njezinu molitvu i služenje.

Krajem 1824. teško se razboljela. Umrla je u Rimu 5. veljače 1825., dok su se o njoj brinule kćeri. Pokopana je u crkvi San Carlo alle Quattro Fontane, povezanoj s trinitarcima. Nakon njezine smrti Cristoforo se pokajao, pristupio trinitarskim trećoredcima, a zatim franjevcima konventualcima; poslije je zaređen za svećenika. Njegova promjena pripada njegovoj odgovornosti i Božjem milosrđu, a ne naknadnom opravdanju onoga što je supruzi učinio.

Papa Pio XI. proglasio je Elizabetu časnom 1928., a papa Ivan Pavao II. blaženom 24. travnja 1994. Njezin je spomendan 5. veljače, na dan smrti.

Elizabetin život otkriva svetost žene koja nije birala okolnosti što su je ranile, ali je u njima donosila stvarne odluke: skrbiti za djecu, pošteno raditi, tražiti oslonac u vjeri i služiti drugima. Kršćanska nada u njezinu slučaju nije poricanje zla, nego odbijanje da mu prepusti posljednju riječ.