Blažena Elisabetta Vendramini

Elisabetta Vendramini bila je talijanska franjevačka trećoredica i utemeljiteljica Franjevačkih elizabetanskih sestara u Padovi. Njezina je zajednica izrasla iz rada s djevojčicama kojima su trebali dom, odgoj i obrazovanje. Poslije su sestre služile i bolesnicima, starijim ljudima i slijepoj djeci. Elisabetta je život posvetila oblikovanju zajednice u kojoj su molitva i skrb za siromašne bile povezane sa svakodnevnim radom. Vodila ju je do smrti 1860., nakon više od trideset godina od prvoga zajedničkog doma.

Rođena je 9. travnja 1790. u Bassanu del Grappa, na području Biskupije Vicenza. Kao dijete školovala se kod augustinki u Bassanu. Ondje je uz vjeronauk učila čitati i pisati, računati, crtati i vesti. Vjerski je odgoj primala i od roditelja. Školovanje je bilo dio njezine priprave za život u obitelji i društvu, a stečeno će znanje poslije upotrebljavati u radu s djecom. Odgojiteljice koje je upoznala u djetinjstvu prethodile su njezinoj vlastitoj odgojnoj službi.

U mladosti je planirala stupiti u brak. Zaruke je sklopila protivno roditeljskim željama, no tijekom priprave za vjenčanje promijenila je životni smjer. U svojim je sjećanjima 1817. povezivala s nutarnjim pozivom da se posveti siromašnim djevojčicama. Raskinula je zaruke i počela tražiti način da tu želju ostvari. Prvi su koraci bili briga za djecu u rodnom gradu, a zatim služba u ustanovi za djevojčice bez roditeljske skrbi.

Godine 1820. započela je rad u bassanskom zavodu smještenom u nekadašnjem kapucinskom samostanu. Ondje je skrbila za djevojčice i sudjelovala u njihovu odgoju. Prihvatila je franjevački trećoredski put: habit je primila 1821., a zavjete položila 1822. i dobila ime Margherita. Njezino je djelovanje bilo povezano s ustanovom u kojoj su djeca trebala pouku i brigu. Taj će rad, započet u Bassanu, nastaviti i nakon odlaska u Padovu.

U Padovi je radila kao učiteljica u ustanovi za napuštenu djecu Pio Luogo degli Esposti. Ondje je upoznala svećenika Luigija Marana, koji će joj biti važan suradnik. Razgovori o potrebama djece i siromašnih pridonijeli su oblikovanju nove zajednice. Elisabetta je već imala iskustvo života i rada u odgojnoj ustanovi. S Maranovom je pomoći mogla tražiti trajniji oblik služenja, u kojemu bi žene dijelile redovnički život i zajedničku odgovornost za ljude kojima su bile poslane.

Dana 10. studenoga 1828. s Felicitom Rubotto i Marijom Chiarom Der započela je zajednički život u skromnom potkrovlju u ulici Via degli Sbirri. U blizini je bila ustanova u kojoj je radila. Taj je mali dom postao početak družbe. Ubrzo su primale djevojčice na besplatnu pouku. Djeca su učila čitati i pisati, a zajednica je prostor otvorila i mladim ženama i majkama koje su dolazile na nedjeljne susrete. Od početka je tako odgojna služba bila usmjerena na potrebe siromašnih obitelji.

Prve su sestre primile redovnički habit 4. listopada 1830. Ime elizabetanke povezivalo ih je sa svetom Elizabetom Ugarskom, uzorom djelatne ljubavi prema siromašnima. Prvih šest sestara položilo je zavjete 1831. Dvije godine poslije zajednica je imala petnaest sestara, koje su Elisabettu izabrale za vrhovnu poglavaricu. Njezino je vodstvo otad obuhvaćalo i brigu za odgoj sestara, njihov zajednički život i ustanove u kojima su djelovale. Na toj je službi ostala do smrti.

Početke zajednice obilježili su oskudica i hladnoća. Maranova teška bolest dodatno je otežala prilike, a neke su se sestre vratile kući. Elisabetta je s onima koje su ostale nastavila raditi na odgoju djece i izgradnji zajednice.

Sestre su 1834. preuzele školu za siromašne djevojčice, a zatim pouku siročadi i skrb za starije. Otvarale su vrtiće i pripremale se za odgojni rad. Služile su i u padovanskoj gradskoj bolnici te u ustanovi Configliachi za slijepu djecu. U godinama epidemija kolere njegovale su oboljele žene. Različite službe tražile su i odgovarajuću pripravu sestara.

Elisabetta je duhovno pratila sestre i pisala im upute. Ostavila je dnevnik i opsežnu korespondenciju; družba čuva više od četiristo njezinih pisama. Njezina je duhovnost bila usmjerena na Krista siromašnoga i raspetoga. U tom je duhu molitvu povezivala sa služenjem, tražeći da ljubav prema Bogu dobije vidljiv oblik u brizi za bližnje. Ivan Pavao II. pri njezinoj je beatifikaciji posebno istaknuo povezanost sjedinjenja s Isusom i ljubavi prema siromašnima.

Pred kraj života oslabio joj je vid, a bolest zglobova otežavala kretanje. Posljednju je godinu najvećim dijelom provela u postelji. Umrla je u Padovi 2. travnja 1860. Njezina je zajednica nastavila djelovati, razvijajući škole i druge ustanove pomoći. Crkveno priznanje koje je družba poslije primila bilo je nastavak puta započetoga u malom potkrovlju, uz žene koje su željele živjeti franjevački poziv i služiti potrebitima.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 4. studenoga 1990. u bazilici svetoga Petra. U Padovanskoj se biskupiji njezin spomendan slavi 27. travnja. Družba je čuva kao utemeljiteljicu koja je od brige za siromašne djevojčice oblikovala trajno zajedničko poslanje. Njezina je baština ostala povezana s odgojem i obrazovanjem, njegom bolesnika te dostojanstvenom skrbi za one kojima je trebala pomoć.