Blažena Elisa Martinez

Blažena Elisa Martinez bila je talijanska redovnica i utemeljiteljica Kćeri svete Marije iz Leuce. Njezino se djelo oblikovalo oko ljudi kojima je bila potrebna zaštita i blizina: djece, majki bez potpore, zatvorenika i iseljenika. Do osnutka družbe nije došla ravnim putem. Već je bila položila redovničke zavjete kada ju je teška bolest prisilila da napusti prvu zajednicu i vrati se obitelji. Iz toga je prekida poslije nastao nov početak služenja.

Rođena je 25. ožujka 1905. u Galatini, u obitelji Giacoma Martineza i Francesce Rizzelli, kao najstarija od osmero djece. Krštena je 16. travnja iste godine u župi svetih apostola Petra i Pavla. Od majke je primila čvrst vjerski odgoj. Još kao djevojka okupljala je djecu radi igre, prvih vjeronaučnih pouka i molitve. Željela je svakodnevno sudjelovati na misi pa je i tijekom boravka obitelji na selu rano odlazila u obližnji Collepasso.

Otac je za nju zamišljao drukčiju budućnost i protivio se redovničkom pozivu. Elisa je ipak ustrajala, a on je naposljetku prihvatio njezinu odluku. U travnju 1928. otišla je u Angers u Francuskoj, među sestre Naše Gospe od Dobroga Pastira. Redovničko odijelo primila je 29. rujna te godine, a prve zavjete položila 29. rujna 1930., uz redovničko ime Lucija. Poslije je poslana u Chieti, gdje se posvetila odgoju mladih.

Plućna bolest prekinula je to razdoblje. Godine 1932. morala je napustiti družbu i vratiti se kući. Nije prestala željeti posvećeni život, ali se nije mogla jednostavno vratiti dotadašnjoj službi. Zamisao nove zajednice postupno je dobivala oblik. Uz pomoć don Luigija Cosija, župnika u Miggianu, i uz suglasnost ugentskoga biskupa Giuseppea Ruotola, 20. ožujka 1938. pokrenula je Pobožnu uniju sestara Bezgrješnoga začeća.

Prve su se družice okupile u kući stavljenoj na raspolaganje u Miggianu. Zajednica je povezivala župnu katehezu i odgoj male djece s pomaganjem osobama na rubu društva. Biskup Ruotolo priznao ju je 15. kolovoza 1941. kao ustanovu biskupijskoga prava. Na njegov je poticaj dobila ime Kćeri svete Marije iz Leuce, po velikom marijanskom svetištu toga kraja. Godine 1943. postala je ustanova papinskoga prava. Tako su početna skupina, biskupijsko priznanje i papinsko priznanje bili uzastopni koraci u rastu iste družbe.

Među važnim zadaćama bila je skrb za majke koje su ostale bez potpore i za njihovu djecu. Nastojalo se da dijete može živjeti s majkom, a ne da ih se razdvoji upravo kada su najranjiviji. Sestre su pomagale i napuštenoj djeci te zatvorenicama. S obnovljenim iseljavanjem nakon rata njihova se briga proširila na iseljenike, ali i na obitelji i djecu koja su ostala u domovini. U različitim okolnostima trebalo je sačuvati povezanost ljudi koje su siromaštvo ili odlazak na rad razdvajali.

Elisa je i tijekom Drugoga svjetskog rata sa sestrama odlazila prema sjevernoj Italiji radi osnivanja novih zajednica. Rat je prekinuo promet preko Bologne, pa su 1944. utočište našle u Ivrei. Biskup Paolo Rostagno primio ih je u stari samostan. Nakon rata vratila se u Miggiano, a 1946. generalna kuća i novicijat premješteni su u Rim. Rad družbe više nije bio vezan samo uz mjesto u kojemu su se okupile prve sestre.

U poratnim su godinama nastale zajednice u Švicarskoj i Belgiji, a potom u Sjedinjenim Državama i Kanadi. Poslije se djelovanje proširilo i u Francusku, Španjolsku, Portugal, Indiju i Filipine. Elisa je putovala po Italiji i inozemstvu kako bi učvršćivala i razvijala započeto djelo, iako je njezino zdravlje ostalo krhko. Širenje nije značilo samo otvaranje kuća nego i brigu da sestre mogu nastaviti zajednički život i služenje ljudima u novim sredinama.

Marijanska pobožnost bila je trajno obilježje koje je željela ostaviti družbi. U konstitucijama je istaknula jednostavnu i čvrstu povezanost s Blaženom Djevicom Marijom. Bezgrješno začeće postalo je naslovna svetkovina zajednice. Osobnu je snagu crpila i iz euharistije te sakramenta pomirenja. Dobri Pastir, koji traži izgubljenoga, bio joj je slika službe ljudima koje drugi lako zanemaruju. Ljubav prema Bogu trebala je postati i duhovna i tjelesna pomoć bližnjemu.

Dugogodišnje vodstvo družbe uključivalo je i prekid. Na kapitulu 1965. nije ponovno izabrana za vrhovnu poglavaricu. Kao utemeljiteljica nastavila je raditi na otvaranju novih zajednica, a 1970. ponovno je izabrana na tu službu. Godine 1987. odstupila je zbog zdravstvenih razloga. U kušnjama i nerazumijevanju nastojala je sačuvati pouzdanje u Boga. Kardinal Marcello Semeraro poslije je u propovijedi na njezinoj beatifikaciji osobito istaknuo poniznost s kojom je služila bez traženja ljudskog priznanja i njezino prepoznavanje Krista u siromašnima.

Posljednje godine provela je u Rimu, sve više posvećena molitvi. Umrla je 8. veljače 1991. u generalnoj kući svoje družbe. Njezini se posmrtni ostatci čuvaju u Rimu, gdje je ostalo i središte zajednice. Kardinal Marcello Semeraro proglasio ju je blaženom 25. lipnja 2023., u ime pape Franje, pred svetištem Santa Maria di Leuca. Spomendan joj je 8. veljače. Njezin je život ostao povezan s nastojanjem da ljudi bez oslonca pronađu pomoć i mjesto u zajednici.