Blažena Elija od sv. Klementa

Elija od sv. Klementa bila je bosonoga karmelićanka iz Barija. Rođena kao Teodora Fracasso, u karmelskom je samostanu provela posljednjih sedam godina svojega kratkog života. Živjela je u sabranosti i molitvi, poučavala djevojke i obavljala povjerene samostanske službe. Uz njezin kontemplativni poziv sačuvana je i uspomena na pažnju koju je iskazivala ljudima u svojoj blizini. Njezine pjesme, pisma i duhovni zapisi ostali su svjedočanstvo toga života, koji je završio na Božić 1927.

Teodora je rođena u Bariju 17. siječnja 1901. Želju za redovničkim životom povezivala je s uspomenama na djetinjstvo. U jednom se zapisu prisjećala sna o ženi u obiteljskom vrtu, koju je majka protumačila kao Djevicu Mariju. Taj je san doživljavala kao važan trenutak u razvoju svojega poziva. U njezinoj je duhovnosti poslije osobito mjesto imala sveta Terezija iz Lisieuxa. Čitanje Povijesti jedne duše ojačalo je njezinu želju da stupi u Karmel.

Prije odlaska u samostan brinula se za bolesne radnike iz očeve radionice, izrađivala darove za novorođenčad i poučavala mlađu djecu vjeronauku. U tom se razdoblju njezina pobožnost očitovala i u praktičnoj pomoći. Pozornost prema obitelji zadržala je i kao redovnica. U pismima majci uz izraze ljubavi nalazila su se i jednostavna pitanja o njezinu zdravlju i svakodnevnim navikama. U samostan ju je slijedila i rođena sestra, koja je dobila redovničko ime Celina.

Pobožnost je razvijala i u dominikanskom trećem redu. U njegov je novicijat pristupila 1914., a sljedeće godine položila zavjete kao trećoredica. To je bilo razdoblje prije njezina ulaska među bosonoge karmelićanke. Želja za Karmelom dobila je konačan oblik 8. travnja 1920., kada je kao devetnaestogodišnjakinja ušla u samostan svetoga Josipa u Bariju. Ondje je započela pripravu za život u zajednici kojoj će pripadati do smrti.

Redovnički habit primila je 24. studenoga 1920. Tada je dobila ime sestra Elija od sv. Klementa. Prve zavjete položila je 4. prosinca 1921., a svečane 11. veljače 1925. Ti su koraci postupno učvršćivali njezino pripadanje Karmelu. Samostan svetoga Josipa bio je njezin dom, mjesto molitve i rada među sestrama. U njegovu se okruženju razvijao njezin život duboke sabranosti i blizine s Kristom.

Od 1923. do 1925. radila je s djevojkama u samostanskom odgojnom zavodu. Poučavala ih je i strojnom vezenju. To je bio konkretan zadatak u kojemu je znanje prenosila mladim učenicama, uz nastojanje da im pristupa mirno, s ljubavlju i razumijevanjem. Učenje veza bilo je povezano s njezinom odgojnom službom. U istom je samostanu živjela vlastiti redovnički poziv i sudjelovala u radu ustanove za djevojke.

Poslije je nastavila život molitve i povjerenih samostanskih poslova. Godine 1927. obavljala je službu sakristanke. Ostavila je i niz zapisa koji su sačuvani nakon njezine smrti: pisma, pjesme, bilješke i druge duhovne tekstove. Naknadno su sabrani i objavljeni, a karmelićanski izvori upućuju na zbirku njezinih spisa objavljenu 2006. Osim vanjskoga slijeda događaja, ta je baština omogućila da se upozna i njezin unutarnji život.

Pred kraj života pojavile su se jake glavobolje i teška bolest. U službenom vatikanskom životopisu navodi se da je liječnik pomišljao na meningitis ili encefalitis. Umrla je u Bariju 25. prosinca 1927., u dobi od dvadeset i šest godina. Njezina je smrt prekinula kratak redovnički život koji je obuhvatio molitvu, odgoj djevojaka i jednostavne službe unutar zajednice.

Papa Benedikt XVI. apostolskim je pismom od 14. ožujka 2006. odobrio da se Elija od sv. Klementa časti kao blaženica. Obred beatifikacije održan je u katedrali u Bariju 18. ožujka iste godine. U kalendaru bosonogih karmelićana njezin je spomendan 29. svibnja. Karmel i njezin rodni grad čuvaju uspomenu na mladu redovnicu čija su pisma, pjesme i svakodnevna služba ostali povezani s njezinom ljubavlju prema Kristu.