Blažena Elena Aiello

Elena Aiello bila je talijanska redovnica i utemeljiteljica Malih sestara Muke Gospodina našega Isusa Krista. Na putu prema posvećenom životu suočila se s dugotrajnom bolešću i prekidom prvoga pokušaja ulaska u redovničku zajednicu. Poslije je u Cosenzi započela djelo za siromašne i napuštene djevojčice. Iz te je službe izrasla redovnička družba. U crkvenom spomenu na njezin život zajedno stoje osobna patnja, pobožnost prema Kristovoj muci i konkretna briga za one kojima je bila potrebna pomoć.

Rođena je 10. travnja 1895. u Montalto Uffugu, u pokrajini Cosenzi u Kalabriji. Otac Pasquale Aiello bio je krojač, a majka joj se zvala Tereseina Paglilla. Krštena je u crkvi San Domenico. Majku je izgubila 1905., još kao djevojčica. Otac je ostao važna osoba u njezinu životu i sudjelovao je u odlukama koje su prethodile njezinu odlasku u samostan. Elena je tako rasla u obitelji koju su obilježili i svakodnevni rad i rani gubitak majke. U obiteljskom je domu primila kršćanski odgoj, uz molitvu koja je bila dio zajedničkog života.

Prvu pričest primila je 21. lipnja 1904., nakon duhovne priprave. Kao djevojčica primila je i sakrament potvrde. Njezino zanimanje za redovnički život razvijalo se uz molitvu i pobožnost. Već se u mladosti suočavala sa zdravstvenim teškoćama, među kojima se spominju dugotrajan kašalj i slabiji glas. Teškoće s bolešću pratit će je i u razdoblju kada bude nastojala ostvariti želju da postane redovnica.

Za vrijeme Prvoga svjetskog rata otac ju je zamolio da pričeka prikladniji trenutak za odlazak u samostan. Elena je u tom razdoblju pomagala izbjeglicama i ljudima pogođenima ratom. Želja za redovničkim životom nije je udaljila od potreba ljudi u njezinoj blizini. Pomagala je i bolesnicima. U prikazima njezina života sačuvan je spomen na dugotrajnu skrb za čovjeka koji je isprva odbijao sakramente, ali ih je naposljetku pristao primiti dok ga je ona nastavila njegovati. Takvi susreti pripadaju njezinu ranom iskustvu služenja, prije osnutka vlastite družbe.

U kolovozu 1920. stupila je u Sestre milosrdnice Predragocjene Krvi u Noceri dei Pagani. Međutim, zbog teške bolesti ramena i zdravstvenih posljedica liječenja nije mogla nastaviti započeti put u toj zajednici. Morala ju je napustiti i vratiti se kući. Odlazak nije značio da je prestala željeti posvećeni život, ali je njezin dotadašnji plan bio prekinut. Umjesto redovničke priprave uslijedilo je razdoblje u kojemu je i sama trebala njegu i pomoć.

Njezino se zdravstveno stanje dodatno pogoršalo zbog teške želučane bolesti. U životopisnim prikazima navodi se da je teško uzimala hranu i da su liječnici njezino stanje smatrali vrlo ozbiljnim. Oporavak 1921. pripisivala je zagovoru svete Rite iz Cascije. To iskustvo pripada njezinoj osobnoj povijesti bolesti i vjere. Nakon povratka iz zajednice i razdoblja patnje njezin će se redovnički poziv postupno ostvariti u drukčijem obliku, kroz djelo koje će sama pokrenuti s prvom suradnicom.

Uz Elenu se vežu i izvješća o mističnim iskustvima. Opisivane su pojave koje su se tumačile kao stigme, osobito povezane s Velikim petkom. U njezinim životopisima spominju se i viđenja Isusa Krista, Blažene Djevice Marije te svetaca, među njima Franje Paulskoga i Terezije iz Lisieuxa. Ti su opisi povezani s njezinom pobožnošću prema Kristovoj muci. Njezin život obuhvaća i dugogodišnji rad među djecom i siromašnima, koji je dobio trajan oblik u novoj zajednici.

S Luiginom Mazza započela je 17. siječnja 1928. u Cosenzi službu najpotrebitijima, osobito siromašnim i napuštenim djevojčicama. Njih su se dvije nastanile u kući u ulici Vico II Rivocati, u zapuštenom dijelu grada, kako bi pomagale tamošnjoj djeci. Početak buduće družbe bio je tako vezan uz određenu kuću i susjedstvo u kojemu su dječje potrebe bile neposredno vidljive. Briga za djevojčice postala je središnja zadaća sestara. Elena je kao utemeljiteljica povezala vlastitu pobožnost s djelom koje je odgovaralo na potrebe djece bez primjerene skrbi.

Oko Elene su se zatim okupile mlade žene koje su željele dijeliti njezin put. Godine 1929. oblikovale su pobožnu udrugu trećoredica minimitkinja. Taj je korak uslijedio nakon početka dobrotvornoga rada s Luiginom. Iz te je zajednice izrasla družba Malih sestara Muke Gospodina našega Isusa Krista. U njezinim se prvim konstitucijama očitovala trećoredska duhovnost svetoga Franje Paulskoga. Povezanost s tim kalabrijskim svetcem dala je zajednici prepoznatljivo duhovno usmjerenje, uz pobožnost prema Kristovoj muci koja je ostala upisana i u njezino ime.

U duhovnom životu zajednice važno je mjesto imala euharistija. Papa Ivan Pavao II., obraćajući se sestrama 1996., povezao je njihovo poslanje s ljubavlju koja crpi snagu iz Krista i njegovom blizinom onima koji trpe. U tom je obraćanju podsjetio i na utemeljiteljičin put, obilježen križem. Tako je u crkvenom vrednovanju Elenine baštine istaknuta povezanost molitve i služenja: zajednica okupljena radi djece i siromašnih trebala je vlastiti život hraniti istim izvorom iz kojega je rasla njezina duhovnost. Sjećanje na Elenu nastavilo se u redovnicama koje su preuzele započetu službu i živjele je kao zajedničko poslanje.

Družba je primila papinsko odobrenje 2. siječnja 1948. Njezina se djelatnost proširila iz Kalabrije u druge dijelove Italije te u neke zemlje Latinske Amerike. Ime družbe sačuvalo je povezanost s Kristovom mukom, dok je služba djevojčicama i siromašnima ostala važan dio njezina poslanja. Elena je doživjela da početno djelo dobije crkveno priznanje i preraste mjesto u kojemu je nastalo. Umrla je u Rimu 19. lipnja 1961. Njezini su posmrtni ostatci položeni u matičnu kuću družbe.

Crkveno istraživanje njezina života uključivalo je biskupijski postupak vođen od 1972. do 1987. Papa Ivan Pavao II. odobrio je 22. siječnja 1991. dekret o njezinim herojskim krepostima. U postupku beatifikacije razmatrano je ozdravljenje Francesce Bozzarello, koja je 2002. pretrpjela teške ozljede glave. To je poseban slučaj, različit od Elenina osobnog oporavka koji je pripisivala svetoj Riti. Dekret kojim je ozdravljenje Francesce Bozzarello priznato čudom proglašen je 2. travnja 2011.

Beatifikacija je slavljena u Cosenzi 14. rujna 2011. Obred je u ime pape Benedikta XVI. predvodio kardinal Angelo Amato. Spomendan joj je 19. lipnja. Družba koju je osnovala čuva uspomenu na ženu koja je, nakon što je zbog bolesti morala prekinuti prvi pokušaj redovničkog života, pronašla put posvećenja u službi napuštenim djevojčicama i siromašnima.