Blažena Djevica Marija Kraljica

Marijino kraljevsko dostojanstvo potpuno je primljeno od Krista i usmjereno prema njemu. Crkva je ne časti kao suparnicu Kralju, nego kao njegovu Majku i savršenu službenicu, uzdignutu u slavu Sina. Zato naslov Kraljice govori o moći koja se očituje u služenju, zagovoru i majčinskoj blizini.

Spomendan Blažene Djevice Marije Kraljice slavi se 22. kolovoza, osam dana nakon Uznesenja. Taj liturgijski raspored daje ključ njegova značenja: ona koja je dovršetak zemaljskoga života primila dušom i tijelom u nebeskoj slavi sudjeluje u pobjedi uskrsloga Krista. Marijino kraljevanje nije odvojena povlastica, nego plod njezine jedinstvene povezanosti sa Sinom.

Evanđelje Isusa predstavlja kao potomka Davidova kojemu pripada kraljevstvo bez kraja. U starozavjetnom kraljevstvu važnu je ulogu imala kraljeva majka, koja je sjedila uz sina i iznosila mu molbe. Kršćanska je predaja u toj slici prepoznala nagovještaj Marijina mjesta uz Krista. Takva tipologija ne znači da je svaka pojedinost staroga dvora preslikana na nebo; ona pomaže izreći vjeru da Krist časti svoju Majku i da njezin zagovor ostaje podređen njegovu jedinom posredništvu.

I slika žene okrunjene zvijezdama iz Knjige Otkrivenja tijekom stoljeća povezana je s Marijom, premda u biblijskom kontekstu označuje i Božji narod. Marijansko čitanje ne ukida crkveno značenje slike. Marija je upravo kao kći Izraela i Majka Mesije osobno ostvarenje onoga što je Crkva pozvana postati: potpuno otvorena Bogu, postojana u kušnji i dionica Kristove pobjede.

Naslov Kraljice razvio se mnogo prije ustanovljenja posebna liturgijskog spomendana. Molitve i himni zazivaju Mariju kao Kraljicu neba, Kraljicu anđela i Majku milosrđa. U molitvi „Zdravo, Kraljice” kraljevski naslov neposredno se spaja s majčinstvom i milosrđem. Time se izbjegava slika udaljene vladarice: Marijina uzvišenost znači blizinu onima koji se utječu njezinu zagovoru.

Papa Pio XII. sustavno je izložio taj nauk u enciklici Ad caeli Reginam i 1954., na završetku Marijanske godine, ustanovio spomendan Marijina kraljevstva. Isprva se slavio 31. svibnja. Nakon kalendarske obnove 1969. premješten je na 22. kolovoza kako bi njegova povezanost s Uznesenjem postala još vidljivija. Liturgija tako najprije slavi Marijin ulazak u nebesku slavu, a zatim njezino sudjelovanje u Kristovu kraljevstvu.

Marijino kraljevanje valja razumjeti iz njezinih evanđeoskih riječi: ona je službenica Gospodnja. U Božjem kraljevstvu uzvišenje ne dolazi samopotvrđivanjem, nego poslušnošću i darivanjem. Marija prima Riječ, nosi Krista, stoji uz njegov križ i ostaje s učenicima u molitvi. Njezina kruna zato ne briše poniznost Nazareta; potvrđuje da je Bog uzvisio onu koja se prepustila njegovoj volji.

I hrvatska je pobožnost kraljevske naslove povezala s povjerenjem u Marijinu zaštitu. Zazivi Kraljica Hrvata i najvjernija odvjetnica Hrvatske nastajali su u različitim povijesnim okolnostima, a marijanska svetišta, pjesme i krunidbe likova svjedoče o trajnosti toga odnosa. Takvi mjesni izričaji imaju smisla kada vode Kristu i oblikuju vjernost evanđelju, a ne kada se pretvore u prisvajanje Marije za jednu zajednicu protiv druge.

Mariju Kraljicu kršćanin zato zaziva s pouzdanjem, ali ne zaobilazeći Sina. Njezin zagovor proizlazi iz majčinske povezanosti s Kristom i njegovim tijelom, Crkvom. Ona ne raspolaže milošću kao vlastitim posjedom; sve prima od Boga i sve usmjerava prema njemu.

Spomendan Marije Kraljice sažima paradoks kršćanskoga kraljevanja: najveći je onaj tko služi. Marijina slava potvrđuje vrijednost njezina zemaljskog „neka mi bude”, a njezin zagovor upućuje na Krista, jedinoga Kralja čije se gospodstvo objavljuje kao ljubav koja se daruje.