Blažena Djevica Marija Kraljica

Dvadeseto stoljeće vidjelo je veliku obnovu pobožnosti prema Majci Božjoj. Nekoliko desetljeća prije toga, 8. prosinca 1854., papa Pio IX. proglasio je dogmu o Bezgrješnom začeću. Četiri godine poslije, Blažena Majka ukazala se Bernardici Soubirous, četrnaestogodišnjoj seoskoj djevojčici, u Lourdesu u Francuskoj. U tome ukazanju, kad je Bernardica upitala tko je Nebeska Gospođa, ona je odgovorila: „Ja sam Bezgrješno Začeće.“ Ta mistična potvrda papinske dogme rasplamsala je veliku pobožnost prema Majci Božjoj, a Lourdes je postao često hodočasničko mjesto na kojem su se dogodila mnoga čudesa.

Godine 1916. troje pastirske djece u Fátimi u Portugalu primilo je tri ukazanja Anđela Mira, Anđela Čuvara Portugala. Zatim su 1917. primili šest ukazanja Gospe od Krunice, kako se sama nazvala. Na dan njezina posljednjeg ukazanja okupilo se oko 70.000 ljudi i svi su posvjedočili obećano čudo. Jaka kiša istoga je časa prestala, sunce je zaplesalo i sunovratilo se prema zemlji, a sve i svi odmah su bili suhi. To ukazanje i to čudo i dalje hrane pobožnost prema Majci Božjoj.

Godine 1950. papa Pio XII. izdao je apostolsku konstituciju kojom je proglasio dogmom naše vjere „da je Bezgrješna Bogorodica, vazda Djevica Marija, pošto je dovršila tijek svoga zemaljskog života, bila dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu“. Budući da je Isus Kralj kraljeva, budući da sjedi na svome prijestolju zdesna Ocu na nebu, i budući da je njegova Majka dušom i tijelom uznesena na nebo, logičan zaključak koji nužno proizlazi iz tih istina vodi nas do današnjega spomendana.

Rani crkveni oci služili su se onim što se naziva „tipologijom“ kako bi jasno ustanovili kontinuitet između Staroga i Novoga zavjeta. Tako je, na primjer, kralj Salomon, premda je griješio, ujedno predslika, odnosno „tip“ Krista, jer je bio mirotvorac, ispunjen mudrošću i sagradio je Hram. Sveti Augustin u svom tumačenju Psalma 127 kaže da je naš Gospodin „pravi Salomon“ i da je „Salomon bio slika ovoga Mirotvorca“. Pravi Mirotvorac jest Krist, i kao što je Salomon sagradio Hram, tako je naš Gospodin sagradio pravi Hram svoga Tijela, Crkvu.

Slijedeći taj oblik tipologije, Prva knjiga o Kraljevima kaže: „Bat-Šeba ode kralju Salomonu da mu govori za Adoniju. Kralj joj pođe u susret, pokloni joj se i sjede na svoje prijestolje. Postave i prijestolje za kraljevu majku te mu ona sjede zdesna. Tada reče: ‘Jednu bih te sitnicu molila, nemoj me odbiti.’ Kralj joj odgovori: ‘Traži, majko, jer te neću odbiti’“ (1 Kr 2,19–20). Ako je kralj Salomon, starozavjetni tip Krista, uvažavao molbe svoje kraljice majke i posadio je na prijestolje pokraj svoga, koliko više to čini naš Gospodin, pravi Kralj kraljeva, sa svojom Majkom. Zato današnji spomendan slavi činjenicu da na nebu Isusova Majka sjedi na prijestolju uz njegov, i da joj Isus, poput Salomona, sa sigurnošću govori: „Traži, majko, jer te neću odbiti.“

Upravo je iz tih razloga 11. listopada 1954., četiri godine nakon proglašenja uznesenja, papa Pio XII. svojom enciklikom Ad Caeli Reginam (Kraljici neba) ustanovio spomendan Marijina kraljevstva. Taj je spomendan isprva bio određen za 31. svibnja, nakon spomendana Bezgrješnoga Srca Marijina. No 1969. papa Pavao VI. premjestio je taj datum na 22. kolovoza, osam dana nakon svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije. To je velikim dijelom učinjeno kako bi se stvorila osmina iščekivanja i pokazalo da uznesenje nužno ima za posljedicu i to da je Majka Božja ujedno Kraljica neba i zemlje.

Kao Kraljica, Majka Marija ne zagovara samo za nas, nego i djeluje kao posrednica svoga Sina. Sa svoga nebeskog prijestolja Kraljici neba i zemlje povjerena je Božja milost. Ona nije njezin izvor, ali ima povlasticu biti sredstvo njezina razdjeljivanja. Kao ljubljena majka, ništa je ne raduje više nego obilno izlijevati svako dobro na svoju djecu na zemlji. Ona čezne okupiti svu svoju djecu zajedno na nebu, sa svojim božanskim Sinom i u njemu.

Premda liturgijski i teološki razvoj današnjega spomendana može izgledati složen, njegovo je srce jednostavno. Mi nemamo samo Majku na nebu, nego i Kraljicu Majku. Budući da je Marija Kraljica Majka Božja, moramo joj se obraćati s dječjom vjerom i jednostavnošću. Kao što malo dijete u času potrebe trči ljubljenoj majci, nikada ne dovodeći u pitanje njezinu ljubav, zaštitu i brigu, tako i mi moramo trčati k njoj. Ona je naša zaštitnica, naše utočište, naša nada i naša slast. Njezina je privrženost savršena, a njezina majčinska ljubav nenadmašna.

Dok danas častimo Kraljicu neba, razmatrajmo sve dublje razumijevanje njezine uloge koje se razvijalo u Crkvi. Kao što je Crkva tijekom stoljeća sve dublje spoznavala Marijinu uzvišenu ulogu, tako i mi to otkriće moramo osobno ostvarivati tijekom svoga života. Obratite joj se, tražite njezine molitve, oslanjajte se na njezin zagovor i častite je kao svoju Majku i svoju Kraljicu.