Blažena Klara Luce Badano
- Životni vijek
- 1971. – 1990.
- Slavi se
- 29. listopada
Blažena Klara Luce Badano nije nijekala bol niti ju je pretvarala u predstavu. Kao tinejdžerica s rakom nastojala je i u ograničenju ostati okrenuta ljudima. Njezina vedrina nije bila odsutnost straha, nego odluka da bolest ne postane jedina istina o njezinu životu.
Rođena je 29. listopada 1971. u Sassellu u Italiji kao Chiara Badano. Odrasla je blisko povezana s roditeljima, uz obične školske teškoće, glazbu, ples, tenis, planinarenje i prijateljstva. Sa devet godina upoznala je Pokret fokolara, čija je duhovnost jedinstva i napuštenoga Krista snažno oblikovala njezinu vjeru.
Utemeljiteljica pokreta Chiara Lubich dala joj je dodatno ime Luce, „svjetlo”. Hrvatski oblik Klara Luce čuva i njezino krsno ime i nadimak po kojemu je postala poznata. Nije bila redovnica, nego mlada laikinja koja je vjeru živjela u obitelji, školi i krugu prijatelja.
Sa šesnaest godina dijagnosticiran joj je osteogeni sarkom, bolan rak kostiju. Prošla je operacije i liječenje, a bolest joj je postupno oduzela mogućnost hodanja. Izvori bilježe njezinu želju da trpljenje sjedini s Kristovim, ali i konkretnu pažnju prema drugima: razgovarala je s pacijentima, pomagala prijateljima i misijama te pripremala roditelje za život nakon njezine smrti.
Neke njezine odluke, poput ograničavanja jakih lijekova protiv bolova radi očuvanja svijesti, pripadaju njezinu osobnom putu i ne treba ih pretvarati u opće pravilo za bolesnike. Kršćansko prihvaćanje bolesti ne isključuje palijativnu skrb. Kod Klare je važno ono dublje: nastojala je ostati slobodna za ljubav i razgovor do kraja.
Umrla je 7. listopada 1990. u Sassellu, s osamnaest godina. Proglašena je blaženom 25. rujna 2010. u Rimu, nakon crkvenoga priznanja čuda pripisanoga njezinu zagovoru. Spomen joj se slavi 29. listopada, na dan rođenja.
Klara Luce nije ostavila ustanovu ni opsežna djela. Ostavila je svjedočanstvo mlade osobe koja je u vrlo suženom prostoru bolesti nastavila darivati pažnju. Njezino „svjetlo” nije uklonilo tamu dijagnoze, nego je pokazalo da i ondje život može ostati odnos, zahvalnost i nada.
