Blažena Ascensión Nicol Goñi
Blažena Ascensión Nicol Goñi provela je gotovo tri desetljeća poučavajući u poznatoj školi u Huesci. Kada je 1913. državna vlast sestrama oduzela školu i protjerala ih, ono što je izgledalo kao kraj njihove službe postalo je početak novoga poslanja. U pedesetoj godini života pošla je preko oceana, a zatim preko Anda, uvjerena da se vjernost ne mjeri sigurnošću puta, nego spremnošću da se odgovori na potrebe ljudi.
Rođena je kao Florentina Nicol y Goñi 14. ožujka 1868. u Tafalli u španjolskoj Navarri. Majku je izgubila kao četverogodišnjakinja, a odrastala je uz tri sestre i rano preuzela dio kućanskih obveza. U prosincu 1881. otac ju je poslao u internat dominikanki svete Ruže u Huesci. Ondje je upoznala redovnički život i prepoznala vlastiti poziv. Nakon povratka kući zatražila je dopuštenje da stupi u zajednicu te se još iste godine vratila u Huescu i započela novicijat.
Kao dominikanka uzela je ime Marija Ascensión od Presvetoga Srca. Poslije zavjeta postala je učiteljica u samostanskoj školi i u toj je službi ostala dvadeset i sedam godina. Duga učiteljska svakodnevica oblikovala je njezinu sposobnost da sluša, poučava i organizira. Kada je zajednica ostala bez škole, s drugim je sestrama počela tražiti mjesto gdje bi mogle služiti najsiromašnijima.
Poziv je stigao iz peruanske Amazonije preko dominikanca Ramóna Zubiete, novoimenovanoga apostolskog vikara toga prostranog područja. Ascensión je izabrana da predvodi pet sestara. Iz Huesce su krenule u studenome 1913., a u peruansku luku Callao stigle su 30. prosinca. Nakon vremena priprave u Limi, Ascensión je 1915. s još dvjema sestrama krenula na put preko Anda. Dvadeset i četiri dana poslije stigle su u Puerto Maldonado, naselje između rijeka Madre de Dios i Tambopate.
Već trećega dana otvorile su nastavu za djevojčice i započele gradnju škole. Ascensión je u učionicu primala i domorodačke djevojčice unatoč protivljenju dijela doseljenoga stanovništva. Budući da ondje nije bilo uređene zdravstvene skrbi, sestre su prihvaćale bolesnike u svojoj kući, posjećivale ih u njihovim domovima i pružale pomoć koliko su mogle. Škola, njega bolesnih i blizina zaboravljenima postali su isti odgovor na evanđeoski poziv.
Da bi takav način života mogao trajati i razvijati se, Ascensión je s biskupom Zubietom i sestrama sudjelovala u osnivanju nove redovničke zajednice. Kongregacija misionarskih sestara dominikanki od Krunice službeno je utemeljena 5. listopada 1918. u Limi. Ascensión je izabrana za prvu vrhovnu prioricu i tu je odgovornost nosila do smrti. Brinula se za odgoj novih članica, otvarala zajednice u drugim zemljama i 1932. predvodila početak misije u Kini.
Premda je potkraj života bila sve slabija, na kapitulu 1939. prihvatila je izbor za treći mandat. Umrla je 24. veljače 1940. Postupak za priznanje svetosti započeo je 1962.; papa Ivan Pavao II. proglasio ju je časnom 2003., a blaženom je proglašena 2005. godine za pontifikata Benedikta XVI.
Put blažene Ascensión povezuje školsku učionicu, amazonsko naselje i upravljanje rastućom kongregacijom. U svakom se razdoblju mijenjao oblik njezine službe, ali ne i njezina usmjerenost: zapreka nije morala značiti uzmak. Za nju je mogla postati poziv da se s pouzdanjem krene onamo gdje su znanje, skrb i ljudska blizina bili najpotrebniji.
