Blažena Arkanđela Girlani
- Životni vijek
- † 1495.
- Slavi se
- 29. siječnja
Blažena Arkanđela Girlani povezala je duboku molitvu s odgovornošću za redovničku zajednicu. Kao karmelićanka i priorica nije živjela duhovnost izvan svakodnevice samostana: povjerena joj je briga za sestre u Parmi i Mantovi, a njezina usmjerenost Presvetomu Trojstvu davala je središte toj službi.
Rođena je oko 1460. u Trinu u sjevernoj Italiji, u plemićkoj obitelji, a na krštenju je dobila ime Eleanor, odnosno Elanor. Školovala se kod benediktinki. Kada je poželjela redovnički život, otac joj se isprva protivio, a potom pristao da uđe među benediktinke.
Kasniji životopis donosi neobičnu pripovijest o promjeni toga plana. Prema njemu, konj na kojemu je krenula prema benediktinskom samostanu nije se htio pomaknuti. Na povratku je susrela karmelićanina koji ju je usmjerio prema Karmelu. Arkanđela je taj događaj navodno razumjela kao znak. Budući da je prikaz zabilježen stoljećima poslije, ne može se smatrati sigurnim izvještajem o njezinu razlučivanju.
Godine 1477. ušla je sa sestrama Marijom i Franjom Scholasticom u karmelićanski samostan u Parmi. Zavjete je položila 1478. i primila redovničko ime Arkanđela. Poslije je postala prioricom zajednice u Parmi. Godine 1492. preuzela je vodstvo novoga samostana Svete Marije od Raja u Mantovi, poznatoga kao Mali Karmel, i tu službu obnašala do smrti.
Jedan kasniji pisac napominje da je njezinu izboru za prioricu mogao pomoći plemićki položaj, ali ujedno ističe strogost života, ljubav prema bližnjemu i dar molitve. Takva napetost čuva životopis od uljepšavanja: Arkanđela je pripadala društvu u kojemu je podrijetlo donosilo prednosti, ali vrijednost njezina vodstva nije mogla počivati samo na obiteljskom imenu. Priorica je trebala izgrađivati zajednicu, razlučivati potrebe sestara i vlastitim životom potvrđivati pravilo koje je tražila od drugih.
Posebno je štovala Presveto Trojstvo. Karmelska predaja pamti je kao ženu duboke sabranosti i mističnih zanosa. Pripisuje joj levitaciju tijekom molitve, pomoć samostanu u oskudici te čudesnu krušku u vrtu: stablo je navodno donosilo onoliko plodova koliko je bilo sestara, a pad ploda najavljivao bi smrt jedne od njih. Te pripovijesti pripadaju kasnijoj hagiografskoj predaji i ne treba ih iznositi kao potvrđene događaje. One pokazuju kako je zajednica pamtila Arkanđelinu molitvu i brigu, ali nisu mjerilo njezine svetosti.
Nakon tri godine vodstva u Mantovi teško se razboljela. Umrla je 25. siječnja 1495. Posmrtni su joj ostatci nakon ukidanja mantovanskoga samostana 1782. preneseni u Trino, a poslije u crkvu svetoga Lovre. Papa Pio IX. proglasio ju je blaženom 1. listopada 1864.
Njezin se neobvezatni spomendan u Italiji slavi 29. siječnja; nije riječ o spomenu općega kalendara. Arkanđelin život ostaje najjasniji ondje gdje predaja ne treba čudesne dodatke: u redovnici koja je molitvu prema Trojedinomu Bogu pretvarala u odgovornost za dvije konkretne karmelske zajednice.
