Blažena Antonija iz Firence
- Životni vijek
- † 1472.
- Slavi se
- 26. veljače
Blažena Antonija iz Firence bila je talijanska udovica, franjevačka trećoredica i klarisa koja je u 15. stoljeću vodila redovničke zajednice u Folignu i Akvili. Rođena je u Firenci oko 1400. ili 1401. godine u plemićkoj obitelji. Umrla je 18. veljače 1472. u Akvili.
Na želju roditelja udala se vrlo mlada. O njezinu suprugu i obiteljskome životu nema mnogo sačuvanih pojedinosti, no poznato je da je 1428. ostala udovica. Nakon suprugove smrti odbila je mogućnost drugoga braka. Odlučila se povući iz dotadašnjega načina života i posvetiti molitvi i redovničkomu služenju.
Već sljedeće godine ušla je u samostan franjevačkih trećoredica koji je u Firenci nedavno utemeljila blažena Angelina. U toj se zajednici istaknula razboritošću i kreposnim životom. Nakon nekoliko godina poglavari su je poslali u Foligno i povjerili joj službu predstojnice tamošnjega samostana.
Nakon službe u Folignu Antonija je poslana u Akvilu kako bi ondje osnovala novu zajednicu. Pod njezinim se vodstvom samostan razvijao i stekao dobar glas u gradu i okolici. Kao predstojnica nije samo organizirala zajednički život nego je bila odgovorna i za duhovni smjer sestara koje su joj bile povjerene.
Život prema pravilu Trećega reda svetoga Franje ipak nije potpuno odgovarao njezinoj težnji za strožim siromaštvom i dubljim odvajanjem od svijeta. Privlačio ju je način života Reda svete Klare. Svoju je želju pri jednome pohodu iznijela duhovniku, svetomu Ivanu Kapistranu. On je njezinu nakanu odobrio i podupro.
Uz crkveno dopuštenje u Akvili je osnovan novi samostan klarisa. Antonija je 1447. u njega ušla s dvanaest posvećenih djevica. Postavljena je za predstojnicu i opaticu. Taj je prijelaz označio novu etapu njezina redovničkog života: zajednica je prihvatila strože siromaštvo i odricanje svojstveno klarisama.
Premda je bila na čelu samostana, Antonija je nastojala sebi uzimati najniže mjesto. Obavljala je neugledne poslove, nosila istrošenu odjeću i izbjegavala počasti. Takvo ponašanje nije bilo izraz nebrige prema službi, nego način da vodstvo poveže s poniznošću i osobnim primjerom.
Služba opatice donosila joj je i opterećenja. Strpljivo je podnosila slabosti sestara, zahtjeve rodbine i odgovornost za zajednicu. Prema sebi je bila stroga, dok je prema sestrama pokazivala majčinsku brižnost. One su joj uzvraćale privrženošću i nastavile je smatrati majkom i uzorom i nakon što je poslije sedam godina oslobođena upravne službe.
Posljednje godine obilježila joj je dugotrajna bolest. Predaja joj pripisuje duboku kontemplativnu molitvu i izvanredne mistične pojave. Govorilo se da bi je snažna pobožnost katkad tjelesno uzdignula te da je jednom iznad njezine glave viđena sjajna kugla. Takve pojedinosti pripadaju hagiografskoj predaji i ne mogu se provjeravati na jednak način kao datumi i službe.
Antonija je umrla 18. veljače 1472., u sedamdeset i prvoj godini. Prema predaji, na samrti je tješila okupljene sestre i poticala ih na ustrajnost. Njezin je grob ubrzo postao mjestom štovanja, a pripisivana su mu brojna čudesa. Tradicija također govori o očuvanosti njezina tijela.
Štovanje koje je započelo nakon smrti crkveno je potvrđeno za pape Pija IX.; kao godina beatifikacije navodi se 1847. Njezin je spomendan 26. veljače, iako je umrla 18. veljače. Razlika između dana smrti i spomendana ostaje otvorena, ali oba su datuma jasno razlučena.
Život blažene Antonije obilježilo je nekoliko velikih prijelaza: od plemićke kćeri i mlade supruge postala je udovica, zatim franjevačka trećoredica, predstojnica i naposljetku klarisa i opatica. U svakome je razdoblju vodstvo povezivala s osobnim odricanjem. U pamćenju svoje zajednice ostala je kao žena koja je zahtjevnost prema sebi spajala s majčinskom brigom za druge.
