Blažena Ana Petra Pérez Florido

Ana Petra Pérez Florido rodila se 6. prosinca 1845. u Španjolskoj kao najmlađe od petero djece Joséa Péreza i Maríje Florido. Na krštenju je dobila ime Ana Josefa. Majku je izgubila kada su joj bile samo tri godine, pa je važnu ulogu u njezinu odrastanju preuzela baka po ocu Teresa Reina. Od nje je primila prve pouke o vjeri i razvila osobitu pobožnost prema Euharistiji, Blaženoj Djevici Mariji i svetom Josipu.

U mladosti je odlučila posvetiti život Bogu i služenju ljudima koji su ostali bez obiteljske potpore. Odbila je mogućnost braka, ali njezina odluka u početku nije naišla na razumijevanje u obitelji. Otac se protivio njezinu redovničkom pozivu, pa je Ana godinama ostala uz njega i vjerno ispunjavala obiteljske dužnosti. Tek je 1872. prihvatio njezinu odluku. Nakon njegove smrti 11. siječnja 1875. mogla se potpuno posvetiti djelu koje je već dugo nosila u sebi.

Posebno su je pogađale prilike napuštenih starijih ljudi. U društvu koje još nije imalo razvijenu javnu skrb bolest, siromaštvo i starost lako su čovjeka gurali na rub. Ana je odgovorila neposrednim radom. Na blagdan svetoga Josipa, 19. ožujka 1875., otvorila je prvo prihvatilište, nazvano Trijem Betlehema. Nije željela samo osigurati krov i hranu, nego stvoriti dom u kojemu će odbačene osobe ponovno biti primljene s poštovanjem.

Tražeći čvršći redovnički oblik za svoj poziv, 1. studenoga 1878. primila je habit mercedarinki. Iskustvo u toj zajednici pomoglo joj je jasnije odrediti vlastitu službu, ali se njezino poslanje postupno usmjerilo prema osnutku nove družbe. Uz crkvenu pratnju započela je oblikovati zajednicu posvećenu skrbi za napuštene, pod zaštitom svetoga Josipa. Nova je ustanova dobila odobrenje 25. prosinca 1880., a početkom 1883. i potvrdu mjesnoga biskupa.

Kongregacija Majki Napuštenih i svetoga Josipa s Gore nije ostala zatvorena u prvom domu. Ana je povezivala molitveni život sa sustavnim odgovorom na konkretne potrebe. U Rondi je 1883. otvorena kuća s vrtićem i bolnicom. Slijedili su dom u Andújaru 1885. i kuća u Martosu 1887. Svako novo djelo tražilo je suradnice, sredstva, crkvena dopuštenja i sposobnost da se svakodnevna skrb uredi tako da bude trajna. Ana je tu odgovornost prihvatila kao utemeljiteljica i poglavarica zajednice.

Dana 23. ožujka 1891. otputovala je u Rim kako bi ishodila papinsko priznanje kongregacije. Susret s papom Lavom XIII. i odobrenje Svete Stolice iste godine učvrstili su crkveni položaj mlade ustanove. U redovničkom je životu uzela ime Petra od svetoga Josipa, kojim je izrazila oslonac na tihoga čuvara Svete obitelji. Doživotne je zavjete položila 15. listopada 1891. Različite etape njezina puta — od mercedarskoga habita do konačne profesije u novoj kongregaciji — pripadaju razvoju istoga poziva, a ne dvama odvojenim životnim usmjerenjima.

Kao utemeljiteljica nije se ograničila na upravljanje izvana. Sudjelovala je u služenju starijima, bolesnima i djeci te je od sestara tražila spoj brižnosti, reda i poštovanja prema svakoj osobi. Zajednica je rasla upravo zato što je odgovorila na potrebe koje su u tadašnjoj Španjolskoj često ostajale nevidljive. Njezina je zamisao bila jednostavna i zahtjevna: napušten čovjek treba dom, njegu i prisutnost, a ne samo povremenu milostinju.

Ana Petra umrla je 16. kolovoza 1906. u Barceloni nakon bolesti; kao uzrok smrti navodi se dijabetes. Njezini su posmrtni ostatci 1920. preneseni, ali su tijekom Španjolskoga građanskog rata nestali. Ponovno su pronađeni 1983. te su 10. lipnja 1984. položeni na novo počivalište. Ta burna povijest groba odražava i šire potrese kroz koje su prošle brojne španjolske redovničke zajednice u 20. stoljeću.

Postupak za priznanje njezina života započeo je 1932. i 1933. godine. Njezini su spisi odobreni 1942., a 3. prosinca 1944. službeno je uveden rimski postupak te je dobila naslov službenice Božje. Dodatno ispitivanje provedeno je 1948. i 1949., a potvrđeno 1952. Papa Pavao VI. priznao joj je 14. lipnja 1971. herojske kreposti i proglasio je časnom službenicom Božjom. Nakon priznanja čuda 6. srpnja 1993. papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 16. listopada 1994. na Trgu svetoga Petra.

Djelo koje je započela u skromnom prihvatilištu preraslo je u redovničku zajednicu usmjerenu prema osobama bez sigurnoga doma i skrbi. Njezin život povezuje obiteljsku odgovornost, dugo čekanje na slobodu izbora, praktičnu brigu za ranjive i utemeljiteljsku odlučnost. Spomendan blažene Ane Petre Pérez Florido slavi se 16. kolovoza.