Blažena Ana od Svetoga Bartolomeja

Blažena Ana od Svetoga Bartolomeja, rođena kao Ana García Manzanas, bila je španjolska bosonoga karmelićanka, bolničarka, suradnica svete Terezije Avilske, priorica i osnivačica samostana. Rodila se 1. listopada 1550. u Almendral de la Cañadi kao sedmo dijete Ferdinanda Garcíje i Marije Manzanas. Istoga je dana krštena u župnoj crkvi Presvetoga Spasitelja.

Odrasla je s trojicom braće i trima sestrama u pobožnoj obitelji. Roditelji su djecu redovito vodili na misu i s njima molili krunicu. Otac je pozvao svećenika da ih poučava vjeri, a majka je otvarala kuću siromašnima i prihvaćala siročad. Takav je obiteljski život u Ani rano probudio osjetljivost prema potrebitima i želju za potpunim predanjem Bogu.

Kao djevojčica voljela je prikaze Kristove muke. Davala je svoju hranu prosjacima i bosa hodala kamenitim putovima. Majka joj je umrla 1559., a otac sljedeće godine. Gubitak roditelja opisala je kao pad u najdublju nevolju. Starija braća preuzela su brigu za nju i željela je udati, dok je ona čeznula za redovničkim životom.

Braća su je slala na težak rad u polju, nadajući se da će je napor odvratiti od samostana. Ana je ostala odlučna. Predaja govori i o viđenjima koja su pratila njezino razlučivanje. Nakon teške bolesti rođaci su je odveli u pustinjačku crkvu svetoga Bartolomeja na devetnicu. Ondje je, prema njezinu svjedočanstvu, ozdravila. Taj je događaj utjecao na izbor njezina redovničkog imena.

U samostan bosonogih karmelićanki ušla je 2. studenoga 1570. kao svjetovna sestra. Bila je prva sestra takva položaja koju je utemeljiteljica Terezija Avilska osobno prihvatila. Zavjete je položila 15. kolovoza 1572. Sljedećih deset godina služila je kao bolničarka, njegujući bolesne članice zajednice.

Kada je Terezija na Božić 1577. slomila lijevu ruku, Ana joj je postala njegovateljica, pomoćnica i gotovo nerazdvojna družbenica. Putovala je s njom, pomagala u svakodnevnim poslovima i zapisivala ono što joj je Terezija diktirala. Njihova je blizina bila praktična i duhovna: Ana je upoznala utemeljiteljičin način upravljanja, molitve i osnivanja novih zajednica.

Godine 1582. pratila je Tereziju na posljednjem putovanju u Alba de Tormes. Terezija je ondje umrla 4. listopada u Aninu naručju. Nakon smrti utemeljiteljice Ana je nakratko boravila u Madridu, a zatim se vratila u Ávilu. Godine 1595. sudjelovala je u osnivanju karmelićanskoga samostana u Ocañi.

Novi dio života započeo je 1604., kada je izabrana među sedam karmelićanki koje su trebale uvesti Terezijinu obnovu u Francusku. Dotad je bila svjetovna sestra, posvećena praktičnim službama. Francuski su poglavari tražili da prijeđe među korne redovnice kako bi mogla biti priorica. Promjena je bila neuobičajena i izazvala je protivljenje nekih sestara, ali Ana ju je prihvatila.

Prioricom u Pontoiseu bila je od siječnja do rujna 1605. Zatim je vodila zajednicu u Parizu do travnja 1608., a potom samostan u Toursu od svibnja 1608. do 1611. Služba joj je donosila napetosti s pojedinim poglavarima i drukčijim shvaćanjima karmelićanske uprave. Ostala je odana Terezijinu načinu života, ali je morala djelovati u novim kulturnim i crkvenim okolnostima.

Nakon završetka službe u Toursu vratila se u Pariz, a u listopadu 1611. otišla u Flandriju. U Antwerpenu je 27. listopada 1612. osnovala samostan i postala njegovom prioricom. Godina 1612. označuje osnutak antwerpenske kuće, a ne Aninu smrt. Zajednicu je vodila do kraja života.

Predaja Antwerpena povezuje Aninu molitvu s dvjema prilikama u kojima je grad izbjegao zauzimanje protestantskih snaga. Zbog toga se razvilo njezino mjesno štovanje i zaštitništvo nad gradom. Povijesne okolnosti ratova u Nizozemskoj činile su samostanski život nesigurnim, a Ana je uz vodstvo zajednice morala skrbiti za njezinu opstojnost.

Pisala je autobiografske, povijesne i duhovne tekstove, pjesme i brojna pisma. Njezini su spisi važni za poznavanje Terezijina posljednjeg razdoblja i širenja bosonogih karmelićanki iz Španjolske u Francusku i Flandriju. Autobiografija je prevedena na više jezika, a djela su objavljena u zbirci povijesnih izvora Terezijina Karmela.

Ana je umrla 7. lipnja 1626. u Antwerpenu. Godina njezina rođenja nije u svim zapisima jednaka: glavni životopis navodi 1550., dok jedan kataloški podatak donosi 1549. Datum 1. listopada 1550. ovdje se zadržava kao bolje dokumentirana inačica, uz otvorenu bilješku o razlici.

Postupak za priznanje njezinih kreposti napredovao je tijekom 18. stoljeća. Papa Klement XII. potvrdio je 29. lipnja 1735. da je živjela herojske kreposti i proglasio je časnom. Nakon ispitivanja dvaju čuda Kongregacija za obrede dala je pozitivnu ocjenu početkom 1917., a papa Benedikt XV. odobrio ih je 25. veljače.

Benedikt XV. proglasio je Anu blaženom 6. svibnja 1917. u bazilici svetoga Petra. Postupak za kanonizaciju formalno je otvoren 24. veljače 1937., ali ona nije proglašena svetom. Spomendan blažene Ane od Svetoga Bartolomeja slavi se 7. lipnja.

Njezin život povezuje skromnu službu bolničarke s odgovornošću priorice i osnivačice. Od Terezijine njegovateljice postala je jednom od žena koje su njezinu obnovu prenijele preko Pireneja. U Francuskoj i Flandriji nije samo ponavljala naučene obrasce, nego je vodila zajednice u drukčijim prilikama, ostavljajući pisano svjedočanstvo o nastanku međunarodnoga Terezijina Karmela.