Blažena Ana Marija Javouhey

Blažena Ana Marija Javouhey bila je francuska redovnica, odgojiteljica, misionarka i utemeljiteljica Sestara svetoga Josipa iz Clunyja. Njezin se život protezao od Francuske revolucije do misija u Africi, Indijskom oceanu i Južnoj Americi. Posebno se zauzimala za obrazovanje, njegu bolesnika i pripremu porobljenih ljudi za slobodan život.

Rođena je 10. studenoga 1779. u Chamblancu kao peto od devetero djece Balthazara i Claudine Javouhey, imućnih seljaka. Odrastala je dok je Francuska revolucija zatvarala crkve i samostane te progonila svećenike. Kao djevojka pomagala je skrivati ih i njegovati, a dok su potajno slavili misu, stražarila je kako bi ih upozorila na opasnost.

S devetnaest godina položila je privatni zavjet, no redovnički život tada joj nije bio lako dostupan. Godine 1800. pridružila se Kćerima ljubavi u Besançonu. Uz to se razdoblje veže predaja o viđenju Terezije Avilske, koja joj je povjerila djecu različitih rasa. Ana Marija tada navodno nije razumjela značenje te slike, koja će se poslije povezivati s njezinim djelovanjem na više kontinenata.

Nije ostala u toj zajednici. Godine 1801. otvorila je školu za siromašnu djecu kraj Chamblanca, ali su oskudni uvjeti otežavali rad. Pokušala je i s trapističkim životom, završila novicijat te se ponovno vratila kući. Niz neuspjelih početaka nije je zaustavio. Tražila je oblik redovničkoga života koji bi molitvu povezao s neposrednim odgovorom na siromaštvo i neobrazovanost.

Pridružile su joj se tri sestre. Uz očevu financijsku pomoć otvorile su školu i sirotište. Ana Marija osnovala je 1805. u Cabillonu Sestre svetoga Josipa, buduću družbu iz Clunyja, radi obrazovanja djece i ublažavanja bijede koju su ostavile revolucionarne godine. Kako bi privukla djecu, izlazila je među njih, igrala s njima nogomet i pozivala ih da nastave dolaziti u školu.

Od države je dobila bivše sjemenište koje je postalo nacionalno vlasništvo. Ondje su sestre poučavale djevojke i osposobljavale ih za rad. Kada je 1810. zgrada pretvorena u zatvor za španjolske ratne zarobljenike, preuzele su njegu bolesnika u zatvorskoj bolnici. Ana Marija oboljela je od tifusa, ali se oporavila. Godine 1812. kupila je bivši samostan u Clunyju, koji je desetljećima služio kao matična kuća družbe. Otvarala je i radionice te dom za ratne udovice.

Družba je ubrzo izišla iz francuskih granica. Ana Marija pozvana je 1817. otvoriti školu na otoku Île Bourbon, današnjem Réunionu. Dvije godine poslije pokrenula je misijsko djelovanje u Saint-Louisu i Goréeu u Senegalu, usmjereno osobito na poboljšanje bolnica. Pokušala je poduprijeti razvoj afričkoga klera osnivanjem kršćanskoga sela, ali je epidemija prekinula taj pothvat.

Takav razvoj družbe tražio je mnogo više od osobne pobožnosti. Trebalo je birati i slati sestre, dogovarati se s vlastima, pribavljati zgrade, uređivati škole i bolnice te reagirati kada bi rat ili zaraza promijenili prvotni plan. Ana Marija pritom nije ostajala samo u matičnoj kući. Putovala je na mjesta na kojima su se sestre susretale s najtežim uvjetima i sama dijelila opasnosti njihove službe.

Godine 1822. njezina je družba već djelovala u Gvajani i Guadeloupeu. Na zahtjev britanske vlade otišla je u St. Mary's u Gambiji, gdje se nalazilo oko četiristo porobljenih ljudi oduzetih maurskim brodovima. Za epidemije je njegovala oboljele, a zatim ju je guverner pozvao u Sierra Leone da se skrbi za bolesne i ranjene. Ondje je izbila žuta groznica. Ana Marija ponovno se oporavila od teške bolesti, ali se iscrpljena morala vratiti u Francusku.

Francuska vlada potom joj je povjerila pokušaj osnivanja kolonije u unutrašnjosti Francuske Gvajane. Krenula je s trideset i šest redovnica i pedeset doseljenika. Naselje New Angoulême nije dugoročno uspjelo, pa se nakon pet godina vratila u Francusku. Ipak, neuspjeh je nije udaljio od Gvajane.

Godine 1828. ponovno je otišla u Južnu Ameriku kako bi skupinu afričkih robova pripremila za emancipaciju. U naselju Mana povezala je obrazovanje, rad, zdravstvenu skrb i organizaciju zajednice. Razvoj naselja izazvao je neprijateljstvo dijela kolonista. Skovana je i zavjera da je lađar baci u vodu punu krokodila, ali on to nije učinio. Do 1841. slobodu je steklo četiristo ljudi za čiju je pripremu bila odgovorna.

Mana je pokazala obilježje koje se provlačilo kroz sva njezina djela: pomoć nije shvaćala kao kratkotrajno ublažavanje nevolje. Nastojala je stvoriti uvjete u kojima ljudi mogu učiti, raditi i preuzeti odgovornost za vlastitu zajednicu. Zbog takva pristupa prozvana je osloboditeljicom robova u Novom svijetu i majkom Mane. Ti nazivi sažimaju njezinu blizinu oslobođenim ljudima, ali i godine praktičnoga upravljanja naseljem.

Njezin rad nije prolazio bez sukoba. U Francusku se vratila 1843. i suočila s crkvenim protivljenjem. Za revolucije 1848. organizirala je sestre u pokretnu skupinu za njegu ranjenika. Družba je istodobno nastavila otvarati misijske kuće u Indiji, na Tahitiju i Madagaskaru te više od trideset ustanova u Francuskoj.

U različitim okolnostima zadržavala je isti spoj odgoja i skrbi. Škola nije bila odvojena od osposobljavanja za rad, bolnica od dostojanstva bolesnika, a misija od izgradnje mjesne zajednice. U ratnoj Francuskoj sestre su njegovale zarobljenike i ranjenike; u prekomorskim krajevima bavile su se djecom, bolnicama i ljudima koji su izlazili iz ropstva. Širina djela proizašla je iz sposobnosti da potrebe svakoga mjesta pretvori u konkretan zadatak družbe.

Ana Marija Javouhey umrla je 15. srpnja 1851. u Parizu. Postupak za njezino proglašenje blaženom pokrenut je 11. veljače 1908. Papa Pio XII. proglasio ju je blaženom 15. listopada 1950., a njezin se spomendan slavi 15. srpnja.

Pamte je kao ženu koja se nije zaustavljala pred granicama, epidemijama ni neuspjelim pokušajima. Umjela je ponovno početi: nakon zatvorenih samostana, skromne prve škole, bolesti, propalih naselja i protivljenja. Družbi je dala snažan misionarski smjer, ali je u središtu njezina rada uvijek ostao konkretan čovjek kojemu su trebali znanje, liječenje, zaštita ili sloboda.