Blažena Ana Katarina Emmerick

Ana Katarina Emmerick rodila se 8. rujna 1774. u Flamschenu, selu nedaleko od Coesfelda u Vestfaliji. Odrasla je s devetero braće i sestara u siromašnoj seljačkoj obitelji i odmalena je sudjelovala u teškim poslovima na gospodarstvu. Školovanje joj je bilo skromno, ali se u obitelji rano oblikovala njezina duboka pobožnost. Od dvanaeste godine radila je na većem obližnjem imanju, a poslije kao služavka i švelja. Željela je stupiti u samostan, no siromaštvo joj je dugo zatvaralo vrata: nije mogla donijeti miraz koji su mnoge zajednice tada očekivale.

Neko je vrijeme učila svirati orgulje kod orguljaša Söntgena u Coesfeldu. Nadala se da će joj glazbeno znanje pomoći pri ulasku u redovničku zajednicu, ali je novac koji je zaradila ili dobila trošila pomažući potrebitima. Tek je 1802., u dvadeset osmoj godini, primljena među augustinske kanonice Kongregacije Windesheim u samostanu Agnetenberg u Dülmenu. Redovničke je zavjete položila 1803. Ondje je obavljala povjerene poslove, njegovala bolesne susestre i živjela povučeno, uz molitvu i tjelesne teškoće koje su je pratile kroz velik dio života.

Napoleonsko doba teško je pogodilo redovničke ustanove u njemačkim zemljama. Samostan Agnetenberg ukinut je 1812., pa je Ana Katarina morala napustiti zajednicu. Ostala je u Dülmenu i nastavila živjeti u skromnim prilikama. Zdravlje joj se ubrzo znatno pogoršalo. Od 1813. većinu je vremena provodila prikovana uz postelju, ovisna o tuđoj njezi, ali je i iz bolesničke sobe nastojala pomagati ljudima koji su joj dolazili.

U tom su razdoblju postale poznate rane na njezinu tijelu koje su suvremenici tumačili kao stigme. Vijest se brzo proširila te su je posjećivali znatiželjnici, vjernici, liječnici i crkveni ljudi. Među posjetiteljima bili su biskup Johann Michael Sailer, Clemens August von Droste zu Vischering, odgojitelj Bernhard Overberg, pjesnikinja Luise Hensel i Friedrich Leopold zu Stolberg. Crkvene i svjetovne vlasti podvrgnule su je pregledima i nadzoru. Krvarenje iz rana na rukama i nogama prestalo je potkraj 1818. Civilne su je vlasti sljedeće godine premjestile u drugu kuću i tri tjedna strogo nadzirale, ali istraga nije dokazala prijevaru. Ipak, mišljenja o naravi njezinih rana, bolesti i mističnih iskustava ostala su podijeljena.

Njemački pjesnik Clemens Brentano stigao je u Dülmen 1819. i ostao uz njezinu bolesničku postelju do smrti. Ana Katarina govorila je vestfalskim narječjem, a Brentano je njezina kazivanja o prizorima iz Kristova i Marijina života zapisivao po sjećanju i poslije ih uređivao. Ispunio je mnoštvo bilježnica. Godine 1833. objavio je prikaz Kristove muke, a djelo o životu Blažene Djevice Marije izašlo je 1852., nakon njegove smrti. Karl Schmoger poslije je uredio još tri sveska o Kristovu životu. Ta su izdanja snažno oblikovala javnu sliku Ane Katarine, ali njihova autentičnost nije potvrđena. Usporedba bilježaka i objavljenih knjiga otkrila je utjecaj apokrifnih tekstova, karata i vodiča kojima se Brentano služio. Istraživač Winfried Hümpfner zaključio je 1923. da se velik dio objavljenoga materijala ne može pouzdano pripisati Ani Katarini.

S tim je zapisima povezana i predaja o kući Blažene Djevice Marije u blizini Efeza. Potraga za tim mjestom potaknuta je opisima objavljenima pod imenom Ane Katarine. Kuća je poslije postala hodočasničko mjesto, ali ta povezanost ne dokazuje da su pojedinosti iz Brentanovih knjiga izravno i vjerno prenesene riječi bolesne redovnice. Jednako oprezno treba pristupati kasnijim tvrdnjama o njezinu potpunom uzdržavanju od hrane ili o neraspadnutosti tijela. One pripadaju predaji koja ju je okruživala, a ne jednako čvrsto dokumentiranim činjenicama njezina životopisa.

Ana Katarina umrla je 9. veljače 1824. u Dülmenu, u četrdeset devetoj godini. Pokopana je na mjesnom groblju. Zbog glasina da je grob oskvrnut bio je ponovno otvoren, a suvremenici su izvijestili da tijelo nije bilo dirano. Njezini su posmrtni ostatci 1975. preneseni u crkvu Svetoga Križa u Dülmenu, gdje se čuvaju kao mjesto molitve i spomena.

Glas o njezinoj svetosti nastavio se širiti, ali je postupak crkvenoga priznanja bio dug i oprezan. Münsterski biskup pokrenuo je biskupijski postupak 1892., a predmet je u Rimu službeno otvoren 12. lipnja 1899. Postupak je 1928. obustavljen upravo zbog ozbiljnih pitanja o Brentanovim knjigama. Ponovno je pokrenut 1973., uz odluku da se prosuđuje njezin vlastiti život i kreposti, a ne vjerodostojnost tekstova objavljenih pod njezinim imenom.

Takvo je razgraničenje ostalo ključno sve do završetka postupka. Crkvena odluka o njezinu proglašenju blaženom nije bila potvrda Brentanovih vizionarskih knjiga. Temeljila se na svjedočanstvima o njezinoj osobnoj vjeri, molitvi, podnošenju bolesti, ljubavi prema siromašnima i vjernosti redovničkom pozivu u okolnostima u kojima je samostanska zajednica bila raspuštena. Nakon priznanja čuda 2003. papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 3. listopada 2004. u Rimu.

U njezinu se životu susreću siromaštvo vestfalskoga sela, redovnička disciplina, političko ukidanje samostana, dugotrajna bolest i izniman javni interes za mistična iskustva. Upravo zato njezin životopis traži trijeznost: Ana Katarina nije proglašena blaženom zbog književnih djela koja joj se pripisuju, nego zbog načina na koji je živjela vjeru i služila drugima. Njezin spomendan slavi se 9. veljače.