Blažena Ana Eugenija Picco
- Životni vijek
- 1867. – 1921.
- Slavi se
- 7. rujna
Blažena Ana Eugenija Picco bila je talijanska redovnica Male družbe kćeri Presvetih Srca Isusova i Marijina. Rođena je kao Eugenia Picco 8. studenoga 1867. u Crescenzagu kraj Milana, a umrla 7. rujna 1921. u Parmi. U zajednici je služila kao odgojiteljica novakinja, arhivarka i generalna poglavarica.
Njezin otac Giuseppe bio je slijepi putujući violinist, a majka Adelaide del Corno. Zbog čestih roditeljskih putovanja Eugenia je velik dio djetinjstva provela kod bake i djeda. Obiteljske prilike poslije su postale teške. Majka se vratila s drugim partnerom i troje djece, a Eugenia je vjerovala da joj je otac umro u nejasnim okolnostima tijekom boravka roditelja u Sjedinjenim Američkim Državama.
Život u majčinu domu doživljavala je kao vrijeme opasnosti i moralne nesigurnosti. Mir je tražila u milanskoj crkvi svetoga Ambrozija, gdje je provodila slobodne trenutke u molitvi. U svibnju 1886. snažno je osjetila poziv na svetost, a sljedeće je godine donijela odluku o redovničkom životu.
Svoju je želju povjerila milanskim uršulinkama. Preko njih je stupila u vezu sa svećenikom Agostinom Chieppijem, utemeljiteljem Male družbe kćeri Presvetih Srca Isusova i Marijina. Dana 31. kolovoza 1887. napustila je težak obiteljski dom i pristupila njegovoj zajednici.
Novicijat je započela u Parmi 26. kolovoza 1888. Prve je zavjete položila 10. lipnja 1891., a svečane 1. lipnja 1894. Tada je uzela redovničko ime Ana Eugenija. Svjetovno ime Eugenia i redovničko ime Anna Eugenia zato ne označuju dvije osobe. Ni oblik Maria Angela Picco, koji se pojavljuje u naslovu jednoga mrežnog zapisa, ne treba pretvarati u zaseban identitet.
U zajednici je obavljala poslove arhivarke i učiteljice novakinja. Te su joj službe povjeravale i pamćenje ustanove i oblikovanje novih članica. U lipnju 1911. izabrana je za generalnu poglavaricu. Družbu je vodila do smrti, nastojeći povezati euharistijsku pobožnost, redovničku stegu i brigu za siromašne.
Posljednje godine obilježila je teška degenerativna bolest kostiju. Godine 1919. amputirana joj je desna noga. Bolest i invaliditet prihvaćala je u vjeri, ali njezin životopis ne svodi se na trpljenje. I u bolesti je nastavila nositi odgovornost za zajednicu, koja je u njoj gledala poglavaricu i duhovnu majku.
Umrla je od tuberkuloze 7. rujna 1921. u Parmi. Postupak za priznanje njezine svetosti započeo je u Parmi 1945. Teolozi su proučili njezine spise, a rimska je faza postupka potvrđena 1986. Papa Ivan Pavao II. priznao je njezine herojske kreposti 18. veljače 1989. te je dobila naslov časne službenice Božje.
Za beatifikaciju je ispitano ozdravljenje Camilla Talubingija Kingombea u Uviri u Demokratskoj Republici Kongo 25. kolovoza 1992. Nakon biskupijske istrage slučaj su proučili liječnici, teolozi te kardinali i biskupi nadležne kongregacije. Papa Ivan Pavao II. odobrio je zaključak o čudu 20. prosinca 1999.
Ana Eugenija Picco proglašena je blaženom 7. listopada 2001. Njezin se spomendan slavi 7. rujna, na dan smrti. Nije kanonizirana i zato naslov blaženice ostaje jedini točan javni naslov.
Njezin život pokazuje kako poziv može sazreti usred nesigurna doma i obiteljskih rana. Ono od čega je u mladosti tražila zaklon u tišini crkve pretvorila je u dugotrajnu službu: odgoj redovnica, čuvanje zajedničke baštine, vodstvo Družbe i brigu za siromašne. U bolesti je ostala vjerna istoj odgovornosti koju je prihvatila kao mlada žena.
