Blažena Aleksandrina Marija da Costa

Blažena Aleksandrina Marija da Costa bila je portugalska mističarka i salezijanska suradnica. Rodila se 30. ožujka 1904. u Balazaru. Otac je rano napustio obitelj, pa je majka sama odgajala Aleksandrinu i njezinu sestru Deolindu. Nakon kratka školovanja Aleksandrina je radila na gospodarstvu, a poslije sa sestrom kao krojačica.

U ožujku 1918., kada je imala četrnaest godina, trojica muškaraca provalila su u prostoriju u kojoj se nalazila. Da bi izbjegla seksualno nasilje, skočila je kroz prozor s visine od približno četiri metra i teško ozlijedila kralježnicu. Neko se vrijeme još mogla kretati, ali je paraliza napredovala. Od 1925. ostala je trajno vezana uz postelju, ovisna o skrbi starije sestre.

U početku je molila za ozdravljenje. Kada se ono nije dogodilo, svoju je bolest prihvatila kao prikazanje za obraćenje ljudi i mir. Iz postelje je razgovarala s brojnim posjetiteljima i slala riječi ohrabrenja. Njezina duhovnost bila je usredotočena na Kristovu muku, euharistiju i Bezgrješno Srce Marijino.

Od 1938. do 1942. petkom je, prema svjedočanstvima njezinih duhovnih pratitelja, proživljavala mistično iskustvo Kristove muke. Na poticaj ispovjednika Mariana Pinha portugalski su biskupi zatražili posvetu svijeta Bezgrješnomu Srcu Marijinu. Papa Pio XII. izvršio je posvetu 1942.; Aleksandrinin poticaj pripada povijesti molbi koje su joj prethodile, ali ne treba ga prikazati kao jedini razlog papine odluke.

Prema vatikanskoj biografiji, od ožujka 1942. do smrti nije uzimala hranu osim euharistije. Liječnici su je promatrali i pregledavali, no raspoloživi izvori ne dopuštaju znanstvenu prosudbu te tvrdnje. Inedija zato ostaje svjedočanstvo povezano s njezinom kauzom i pobožnošću, a ne medicinski zaključak koji bi biografija mogla samostalno dokazati.

Godine 1944. pridružila se Udruzi salezijanskih suradnika. Svoje je trpljenje osobito prikazivala za mlade. Salezijanac Umberto Pasquale postao je njezin duhovni voditelj i sačuvao njezine zapise i dnevnik. Aleksandrina je ostala povezana sa salezijanskom obitelji iako zbog bolesti nije mogla sudjelovati u vanjskim djelatnostima.

Umrla je 13. listopada 1955. u Balazaru i ondje je pokopana. Njezin je grob postao mjesto hodočašća. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 25. travnja 2004., istaknuvši njezinu ljubav prema Kristu. Spomendan joj je 13. listopada.

Aleksandrinu Mariju da Costa ne treba miješati s blaženom Aleksandrinom di Letto, klarisom iz 14. i 15. stoljeća. Portugalsku blaženicu određuju Balazar, život s paralizom, salezijansko suradništvo i beatifikacija 2004.