Badnjak

Badnjak je liturgijski prag Božića: Crkva dovršava došašće i ulazi u slavlje Rođenja Gospodinova. Njegova tišina i budnost ne stvaraju zasebno otajstvo uz Kristovo rođenje, nego pripravljaju zajednicu da primi vijest kako je vječni Sin Božji ušao u ljudsku povijest.

Dana 24. prosinca liturgijsko došašće traje do večeri. Misom bdjenja započinje božićno slavlje, a kroz noć i dan Crkva različitim misnim obrascima razmatra isto otajstvo. Bdjenje u biblijskom smislu znači budnost pred Božjim dolaskom, a ne pokušaj da se proizvede blagdanski osjećaj.

Evanđelja po Mateju i Luki smještaju Isusovo rođenje u stvarnu povijest Izraela i Rimskoga Carstva. Liturgija Badnjaka te tekstove ne slaže u sentimentalnu kronologiju. Ona naviješta obećanje dano Davidovu domu, Josipovu poslušnost i rođenje Spasitelja. Središte ostaje osoba Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka.

Hrvatski naziv povezan je s običajem unošenja badnjaka, a uz večer su nastali post, obiteljski obroci, jaslice, pjesme i druga mjesna obilježja. Ti običaji mogu služiti vjeri i zajedništvu, ali nisu svi dio liturgije niti imaju isto podrijetlo. Njihovu vrijednost određuje vode li prema Kristu i otvaraju li dom bližnjemu.

Badnjak često nosi snažna obiteljska očekivanja, što može pojačati samoću, sukob ili žalovanje. Kršćanska priprava ne zahtijeva savršenu sliku doma. Bog dolazi u ljudsku ranjivost. Zato gostoljubivost, pomirenje i pažnja prema napuštenima pripadaju istini slavlja više od vanjskoga obilja.

Liturgijski ulaz u Božić vraća običajima njihovo središte. Svijeće, post, pjesma i stol dobivaju smisao kada srce postane budno za dar koji ne proizvodi samo: Bog nam se daruje u Sinu. Badnjak završava iščekivanje kako bi Crkva mogla prijeći od obećanja prema klanjanju utjelovljenomu Gospodinu.