Adela Normandijska, grofica Bloisa

Adela Normandijska, poznata i kao Adela od Bloisa, bila je kći Vilima Osvajača i Matilde Flandrijske, supruga grofa Stjepana Henrika od Bloisa te jedna od najutjecajnijih plemkinja svojega doba. Rođena je između 1066. i 1070., a umrla 8. ožujka 1137. u samostanu Marcigny. Kao grofica Bloisa, Chartresa i Meauxa više je puta upravljala obiteljskim zemljama, izdavala povelje, rješavala sporove i surađivala s crkvenim ljudima. Godine 1120. napustila je svjetovnu vlast i postala redovnica.

Kći Vilima Osvajača

Adela se rodila nakon što je njezin otac 1066. osvojio englesko prijestolje. Točna godina rođenja nije sačuvana; povjesničari je najčešće smještaju između 1066. i 1070. Bila je jedna od najmlađih kćeri Vilima Osvajača i Matilde Flandrijske te sestra budućih engleskih kraljeva Vilima II. i Henrika I. S Henrikom je ostala osobito bliska.

Kraljevsko podrijetlo odredilo je njezin položaj, ali joj kao kćeri nije otvorilo izravan put prema očevim zemljama. Njezina je važnost za dinastiju ležala u obrazovanju, obiteljskim vezama i mogućnosti sklapanja snažnoga bračnog saveza. Pretpostavlja se da je dio djetinjstva provela u samostanskom okružju, možda u opatiji Sainte-Trinité u Caenu, koju je utemeljila njezina majka. Znala je latinski i pripadala malom krugu srednjovjekovnih plemkinja čiju obrazovanost potvrđuju pisma i upravni poslovi.

Izvori je opisuju kao živahnu, razboritu i odlučnu ženu. Takve ocjene ne treba odvajati od položaja koji je doista obnašala: Adela nije bila samo veza između dviju dinastija, nego osoba kojoj su suprug i sinovi povjeravali upravljanje velikim područjem.

Brak i grofovska vlast

Između 1080. i 1083., vjerojatno još kao vrlo mlada djevojka, udala se u katedrali u Chartresu za Stjepana Henrika, sina i nasljednika grofa Bloisa. On je bio gotovo dvadeset godina stariji. Brak je povezao normansku kraljevsku kuću s jednom od najmoćnijih obitelji sjeverne Francuske.

Kada je Stjepan Henrik 1089. naslijedio oca, Adela je postala grofica Bloisa, Chartresa i Meauxa. Obitelj je držala i zemlje u Berryju i Burgundiji te posjede istočno od Pariza, iz kojih će se postupno oblikovati grofovija Champagne. Adela je sudjelovala u učvršćivanju te teritorijalne cjeline, premda će se njezin sin Teobald poslije isticati kao njezin glavni graditelj.

Sačuvane povelje pokazuju da su supružnici odluke donosili zajedno. Njihov se odnos ne može rekonstruirati u svim osobnim pojedinostima, ali je jasno da je Stjepan priznavao Adelinu sposobnost upravljanja. Ona se, primjerice, obvezala zajedno sa suprugom štititi chartreskoga biskupa u njegovu sporu s francuskim kraljem. Takav čin nije bio tek obiteljska gesta, nego javno zauzimanje u osjetljivu crkveno-političkom pitanju.

Broj njihove djece nije sasvim siguran. Pouzdano je da su imali petoricu sinova, a vjerojatno i najmanje tri kćeri. Među njima su bili Teobald, budući grof Champagne; Stjepan, budući engleski kralj; i Henrik, budući opat Glastonburyja i biskup Winchestera. Neke žene koje se u kasnijim rodoslovljima navode kao njihove kćeri mogle su biti pokćerke, pa popis potomstva nije moguće sastaviti bez zadrške.

Regentica tijekom križarskih pohoda

Stjepan Henrik pridružio se 1096. Prvomu križarskom ratu. Za njegove odsutnosti Adela je preuzela upravljanje Bloisom i drugim obiteljskim zemljama. Ponovno je vladala kada je 1101. otišao na drugi pohod. Regentstvo plemkinja u vrijeme križarskih ratova nije bilo jedinstvena pojava, ali opseg sačuvanih tragova pokazuje da Adela nije samo održavala postojeće stanje.

Izdavala je povelje, davala redovnicima pravo podizati crkve, obilazila posjede, rješavala sporove i poticala gospodarski život. Imala je ovlast pozvati vitezove u vojnu službu uz kralja. Dopisivala se s Ivom iz Chartresa o crkvenoj stezi, prisegama i drugim pitanjima koja su dodirivala i crkvenu i svjetovnu vlast.

Stjepanova pisma iz križarskoga pohoda svjedoče koliko se oslanjao na nju. Ona pružaju rijedak pogled na komunikaciju između križarskoga vođe i supruge koja je kod kuće vodila njegove zemlje. Adela je morala čuvati prava obitelji, osiguravati prihod i donositi odluke čije su posljedice nadilazile vrijeme muževe odsutnosti.

Stjepan se 1100. vratio s Prvoga križarskog rata prije nego što je ispunio svoju obvezu. Kroničar Orderik Vital poslije je Adeli pripisao neumorno nagovaranje da se vrati u Svetu Zemlju i obnovi narušeni ugled. Pojedinost da ga je prekoravala čak u bračnoj intimi pripada kroničarevu slikovitom pripovijedanju i ne može se neovisno provjeriti. Ipak, Stjepan je 1101. ponovno otišao na istok, a sljedeće je godine poginuo nakon bitke kod Ramle.

Udovica i suvladarica

Nakon muževe smrti Adela je nastavila upravljati zemljama tijekom maloljetnosti sina Teobalda. Njezin utjecaj nije prestao ni kada je sin odrastao. I dalje je izdavala povelje i u brojnim poslovima djelovala kao suvladarica, sve do povlačenja 1120.

Jedna povelja iz 1104. dobro pokazuje kako je spajala pobožno darivanje i stvarnu vlast. Samostanu je predala zemlju sa životinjama koje su ondje živjele, ali je zadržala pravo suditi za zločine počinjene na tom području. Dar stoga nije značio potpuno odricanje od javne odgovornosti. Adela je u dokumentima svoj autoritet povezivala s pokojnim mužem i sinovima, ali nije skrivala vlastiti položaj.

Godine 1105. posjetio ju je sveti Anzelmo Canterburyjski dok je bila bolesna. Adela je zatim bratu, kralju Henriku I., prenijela ozbiljnost nadbiskupove prijetnje izopćenjem u njihovu crkveno-političkom sukobu. Njezina uloga posrednice bila je moguća upravo zato što je pripadala kraljevoj najužoj obitelji i istodobno bila povezana s vodećim crkvenim osobama.

Adela je donosila i teške dinastičke odluke. Posvađala se s najstarijim sinom Vilimom te ga je 1107. uklonila iz izravnoga nasljedstva u korist mlađega Teobalda. Njezin sin Stjepan otišao je 1111. na dvor ujaka Henrika I. u Englesku i postao njegov miljenik. Nakon Henrikove smrti 1135. preuzeo je prijestolje premda je kralj nasljednicom odredio kćer Matildu. Slijedio je dug građanski rat poznat kao Anarhija. Adela je doživjela sinov uspon na prijestolje, ali njezina reakcija nije sačuvana.

Pobožnost, obrazovanje i Cluny

Adelina pobožnost vidljiva je u darovima samostanima, odnosima s biskupima i brizi za obrazovanje djece. Bila je naklonjena benediktinskoj tradiciji i angažirala ugledne učitelje. Najmlađega sina Henrika još je kao dvogodišnjaka predala opatiji Cluny kao oblata, prema tadašnjoj praksi posvećenja djeteta crkvenoj službi. Henrik je poslije postao jedna od najmoćnijih crkvenih osoba u Engleskoj, opat Glastonburyja i biskup Winchestera.

Takve odluke bile su istodobno vjerske i dinastičke. Samostani su bili mjesta molitve i obrazovanja, ali i središta mreža koje su povezivale plemićke kuće, biskupe i vladare. Adela je poznavala tu povezanost i njome se služila. Njezina pisma ne prikazuju pobožnost odvojenu od uprave, nego vjeru koja je djelovala unutar odgovornosti vlasti.

Izvori poslije njezine smrti spominju molitve u crkvama koje je obdarila ili s kojima je bila povezana. Takva molitvena zahvalnost odgovara uspomeni na dobročiniteljicu, ali sama po sebi ne potvrđuje službeni svetački kult.

Redovničko povlačenje u Marcigny

Godine 1120. Adela se odrekla svjetovne vlasti i povukla u ženski samostan Marcigny u Burgundiji, povezan s clunyjskom reformnom tradicijom. Mogla je izabrati neki od normandijskih samostana u kojima su živjele članice njezine obitelji, ali Marcigny je bio ugledan i nalazio se blizu Clunyja, gdje je djelovao njezin sin Henrik.

U Marcignyju je postala redovnica. Tvrdnja da je bila opatica ostaje nesigurna i ne treba je navoditi kao utvrđenu službu. Ni redovničko povlačenje nije značilo trenutačan prekid svih veza sa svijetom kojim je nekoć upravljala. Nastavila se dopisivati s djecom i crkvenim ljudima. U jednom je slučaju podsjetila sina Teobalda i chartreskoga biskupa Geoffreya na rješenje samostanskoga spora te na obiteljsku obvezu davanja milostinje.

Iste 1120. njezina kći Matilda, poznata i kao Lucija-Mahaut, i zet Rikard od Avranchesa poginuli su u brodolomu Bijeloga broda. Katastrofa je odnijela velik dio mladoga anglonormanskog plemstva i duboko promijenila pitanje nasljedstva engleske krune. Adela je poslije doživjela i imenovanje sina Henrika biskupom Winchestera 1129. te stupanje sina Stjepana na englesko prijestolje 1135.

Umrla je u Marcignyju 8. ožujka 1137., nakon približno sedamnaest godina redovničkoga života. Za sobom je ostavila trag u poveljama, pismima, samostanskim vezama i dinastiji koja je oblikovala povijest Francuske i Engleske.

Povijesna osoba bez potvrđena kulta

Adelu Normandijsku pojedini noviji zapisi nazivaju sveticom i pridružuju joj 24. veljače kao blagdan. Za tu tvrdnju u raspoloživoj građi nema potvrde u Rimskome martirologiju, službenom kalendaru, dokumentu o kanonizaciji ni pouzdano opisanom mjesnom kultu. Zato je nije opravdano predstavljati sa svetačkim naslovom niti joj 24. veljače navoditi kao potvrđen spomendan.

Ne treba je zamijeniti sa svetom Adelom iz Pfalzela, benediktinskom opaticom iz ranoga srednjeg vijeka koja je umrla oko 735., ni sa svetom Adelom od Messinesa, benediktinkom koja je umrla 1071. One su zasebne osobe s vlastitim predajama štovanja. Različita je i Adelina istoimena kći, udana za Mila II. od Montlhéryja.

Oprez prema nepotvrđenom svetačkom naslovu ne umanjuje važnost Adele Normandijske. Njezin život dobro pokazuje širinu djelovanja obrazovane srednjovjekovne plemkinje: bila je kraljeva kći, supruga i majka, ali i upraviteljica, posrednica, darovateljica, politička donositeljica odluka te naposljetku redovnica. Njezin je lik povijesno zanimljiv upravo kada ga se ne svodi ni na dinastičku fusnotu ni na naslov koji izvori ne mogu potkrijepiti.