108 blaženih poljskih mučenika

Pod imenom 108 blaženih poljskih mučenika Crkva časti skupinu poljskih katolika koji su tijekom Drugoga svjetskog rata ubijeni od njemačkih nacista. Poznati su i kao 108 mučenika Drugoga svjetskog rata. Ne radi se o jednome životopisu ni o jednome događaju u kojemu su svi stradali zajedno, nego o zajedničkom spomenu ljudi različita staleža i služba koje je isto razdoblje nasilja zahvatilo u ratnim godinama 1939–1945.

Skupina obuhvaća 3 biskupa, 79 svećenika, 7 redovnika, 8 redovnica i 11 laika. Među njima su plocki nadbiskup Antoni Julian Nowowiejski, pomoćni biskupi Leon Wetmański i Władysław Goral, kapucin Anicet Kopliński, učiteljica Natalia Tułasiewicz i majka obitelji Marianna Biernacka. Različiti staleži, dobi i mjesta smrti dobili su zajedničko ime tek nakon što je Crkva proučila njihove pojedinačne slučajeve.

Svjedočanstvo usred rata

Njihovo mučeništvo pripada stradanju Poljske pod njemačkom nacističkom okupacijom. Režim je zatvarao i ubijao biskupe, svećenike, redovnike, redovnice i laike; članovi ove skupine stradali su u različitim godinama, logorima, zatvorima i mjestima pogubljenja. Nisu umrli u jednome događaju, ali svaki je postupak beatifikacije njihovu smrt povezao s mržnjom prema vjeri i vjernošću Kristu.

Neke sudbine daju toj velikoj skupini osobito ljudsko lice. Marianna Biernacka živjela je kao udovica sa sinom i njegovom trudnom suprugom Annom. Kada su nacisti došli po Annu, Marianna je zamolila da odvedu nju umjesto snahe. Prihvatili su zamjenu i strijeljali je 13. srpnja 1943. u Naumowiczama. Njezina odluka nije bila apstraktna gesta, nego majčinski čin kojim je sačuvala život trudnoj ženi i nerođenom djetetu.

Natalia Tułasiewicz bila je učiteljica iz Poznańa i zauzeta laikinja. Godine 1943. dobrovoljno je otišla u Njemačku s mladim ženama odvedenima na prisilni rad kako bi među njima održavala vjeru i nadu. Zbog toga su je uhitili i poslali u Ravensbrück. Ondje je, već iscrpljena, u Velikom tjednu govorila drugim zatvorenicama o Kristovoj muci i uskrsnuću; ubijena je u plinskoj komori neposredno prije oslobođenja logora.

Njih dvije pokazuju zašto riječ mučenik u kršćanskoj predaji znači više od žrtve nasilja. Mučenik je svjedok: Marianna je posvjedočila ljubav darujući život za drugoga, a Natalia je služila ljudima i naviještala nadu usred logora.

Blaženici Crkve

Papa Ivan Pavao II. proglasio ih je blaženima 13. lipnja 1999. u Varšavi. Crkva ih zato javno časti kao blaženike, a ne kao kanonizirane svece. U homiliji je Papa njihovo svjedočanstvo povezao s Kristovom pobjedom koja čovjeku vraća nadu i u okolnostima progona.

Njihov se zajednički liturgijski spomen slavi 12. lipnja. Imena mučenika ostala su prisutna i u župama posvećenima skupini, među ostalim u Powierciu i Malborku. Liturgija tako okuplja ljude koji se za života nisu svi poznavali, ali su u istome vremenu pokazali da kršćanska vjernost može poprimiti oblik pastirske službe, redovničke postojanosti, poučavanja, skrbi za obitelj ili dragovoljnoga zauzimanja za drugoga.

Zajednički spomen

Broj 108 ne briše pojedinačne priče, nego ih povezuje. U njemu stoje nadbiskup, seoska udovica, učiteljica, redovnica, kapelan i deseci drugih ljudi čiji su se putovi razlikovali sve do trenutka kada je vjernost tražila krajnju cijenu. Njihov blagdan ne veliča patnju ni rat. On čuva zahvalno sjećanje na ljude koji su usred organiziranoga nasilja ostali vjerni Kristu i sačuvali ljubav prema bližnjemu.