Krist je uskrsnuo i još je s nama
Bl. Luigi Orione
Braćo, naš Jaganjac koji oduzima grijehe svijeta je žrtvovan. On je postao naša Žrtva, Otkupitelj, naša Gozba. Uskrsnuo je kako bi postao božanski kvasac našeg uskrsnuća i naš život. Krist je uskrsnuo, i još je s nama! Naša nada je puna besmrtnosti. Krist je uskrsnuo i hodi ispred nas, pobjedonosni Kralj, nepobjedivi Kralj. Aleluja! Uskrsnuo je! O braćo moja zašto i mi ne uskrsnemo od mlakosti na gorljivost duha? Zašto, ako se netko osjeća daleko od božanskih izvora milosti ne želi uskrsnuti od smrti grijeha na život u Kristu i tako za svoju dušu dobiti mir i vedrinu, živu vjeru i odlučnost u dobru?
Slava ti Isuse!
Hvala ti Isuse!
Krist je uskrsnuo! Što nam preostaje u ovo pobjedonosno vrijeme? Sa svetim odlukama, čistim nakanama, ponizna srca hodimo Isusu u osvit dana nakon što smo se lišili tame po dobroj ispovijedi. I nosimo mu balzam i mirisne pomasti: tamjan dobrih djela i naše kreposti.
Neka nas ne zaplaši veliki kamen, to jest zapovijedi napisane na kamenu, kamen je postao lagan, odgurnut je. Uskrsnuće Isusovo je učinilo laganim sve zapovijedi, osvijetlilo je sva otajstva, nebeskom nadom je utješilo naš život. Radost i sreća uskrsnuća čini vjeru utješnom, čini srcu blagima Isusove riječi i daje nam predokus radosti našeg uskrsnuća na vječni život i slavu Isusa Krista! Aleleuja!
Kličimo i radujmo se neizrecivom radošću uskrsnuću Isusovu, otkupljeni i posvećeni od Krista budimo uvijek i svuda kvasac vjere, čestitosti, čistoće da nas Gospodin ispuni svojom radošću. Neka naš život bude gorljiva svetost, neka naše srce živi u Kristu, neka svijetli i sve zapali ljubavlju Kristovom.
Slava Uskrsloga
Marguerit d'Oyngt, kartuzijanac
Na časnim rukama i nogama uskrslog Isusa vidjele su se slavne Rane koje je zadobio trpeći nama za ljubav. Iz tih slavnih Rana izlazila je takva svjetlost kao da sva ljepota Božanstva prolazi kroz njih. Ono slavno tijelo je bilo tako čisto i prozirno da se jasno vidjela duša; bilo je tako plemenito i sjajno da se moglo jasnije u njemu zrcaliti nego u nekom kristalu, bilo je tako lijepo da su se u njemu kao ocrtavali anđeli sveci kao da su u njemu bili predstavljeni. Lice uskrslog Isusa je bilo tako lijepo da su anđeli neprestano željeli gledati ga i nisu se mogli nasititi divljenja.
Mir Uskrsloga
Ludolf Saksonskit, kartuzijanac
«Isus osobno stade među njih i reče: Mir vama!»(Lk 24,36). Ne mir ovoga svijeta, jer su morali poći u susret mnogim protivštinama, nego mir srca i mir vječnosti, prvi u sadašnjem svijetu drugi u budućem. O jednom i drugom miru je rečeno: «Dajem vam svoj mir», mir srca u ovom trenutku a posebno vječni mir. Kaže dakle, neka s vama bude mir izmirenja kojeg im On naviješta jer ga je ostvario s Bogom, mir ljubavi i poniznosti koje im je zapovjedio opsluživati, mir vječnosti i besmrtnosti koje im je obećao dati. Onaj koji je došao zbog mira nudi mir. Onaj koji je uskrsnuo od mrtvih, kao prvu stvar učenicima preporuča mir, pokazujući na takav način da svi koji čuvaju mir i sklad sa svojim srcem i tijelom doći će do motrenja Njega samoga.
I nemojmo misliti da sada proslavljeni Isus Pobjednik ima manje blagosti
Sv. Ljudevit Momntforski
Nakon tri grozna sata na križu Spasitelj svijeta je izdahnuo u svojoj trideset i trećoj godini života. Josip iz Arimateje imao je snage zamoliti Pilata za Isusovo tijelo koje je položio u novi grob. Ne zaboravimo ni to da je cijela priroda pokazala svoju žalost nad Isusovom smrću različitim čudesnim znacima koji se dogodiše u času kad je Isus izdahnuo. Uskrsnuo je, i nekoliko se puta ukazao svojoj svetoj Majci i učenicima kroz četrdeset dana. Poveo je učenike na Maslinsku goru, odakle je, njima naočigled, svojom vlastitom snagom uzašao na nebo da sjedne s desne Ocu, dok je na zemlji ostavio tragove svojih svetih stopa.
Od časa kad je vječna Mudrost po Križu ušla u nebo, potrebno je da i mi ulazimo u nebo istim putem. Kud god se vi okrenuli, kaže 'Nasljeduj Krista' svuda ćete naći križ. Naći ćeš križ kao odabranik, ako ga nosiš kako treba, strpljivo i radosno, iz ljubavi prema Bogu; naći ćeš ga i kao odbačenik, ako ga nosiš nestrpljivo i protiv volje, kao i toliki jadnici koji će ponavljati čitavu vječnost u paklu: ' Bazali smo stazama propasti ' (Mudr 5, 7.), uzalud smo se trudili i patili brinući se za svijet, i konačno, evo smo osuđeni. Prava se Mudrost ne nalazi na zemlji niti u srcu onih koji žive po vlastitim prohtjevima. Ona se tako trajno nastanila u križu, da je nećete naći izvan njega na ovome svijetu, i tako se sjedinila i pritjelovila križu, da se s pravom može reći da je Mudrost Križ i da je Križ Mudrost.
I nemojmo misliti da sada proslavljeni Isus Pobjednik ima manje blagosti i spremnosti da nam se približi. Nasuprot, njegova slava na neki način usavršava njegovu blagost. On i sada više želi opraštati nego se pokazati u slavi i više mu je stalo pokazati nam bogatstvo svog milosrđa negoli slave.
Ako pogledamo kroz povijest, vidjet ćemo, kad se ta slavna Utjelovljena Mudrost objavila svojim prijateljima, da im se nije pokazala uz munje i grmljavinu, nego na ljubak i blag način i nije uzela veličanstvenost vrhovne Gospodarice svemira i Boga nad vojskama, već nježnost zaručnika i milinu prijatelja.
Nakon svega ovoga, nećemo li još više zavoljeti tu Vječnu Mudrost koja nas je toliko ljubila i još nas uvijek ljubi a koje ljepota i milina nadvisuje sve što je najljepše i najljupkije i na nebu i na zemlji!
Prikazujem ti moje tijelo i moju dušu na čast i slavu tvoga divnog Uskrsnuća
Sv. Gertruda Velika, govori o sebi u 3 licu
U slavnoj noći divnog Uskrsnuća Gospodinova, dok je pobožno molila jutarnju molitvu ukaza joj se Gospodin Isus pun snage, ljepote u slavi svoje božanske uzvišenosti i sjaju svoje besmrtnosti. Ona se ponizno pred njim prostrla klanjajući se do njegovih nogu i rekla: «O moj neusporedivi Zaručniče, slavo i časti anđela, koji si se udostojao izabrati mene za zaručnicu, zadnju od svih tvojih stvorenja, moje srce i moja duša žeđaju samo da ti budeš čašćen i slavljen, i ljubim kao samu sebe tvoje najbliskije prijatelje. Molim te, ljubljeni moj Gospodine, da u ovaj trenutak, na čast tvoga slavnog Uskrsnuća, udostojiš oprostiti kazne svim dušama koje su ti posebno drage. Za isprositi ovu milost, prikazujem ti u sjedinjenju sa tvojom Mukom, sve što je moje srce i moje tijelo trpjeli u njihovim trajnim patnjama i bolestima».
Tada Gospodin, s neizrecivom dobrotom, pokaza joj veliko mnoštvo duša koje je oslobodio od njihovih grijeha i reče joj: «Evo sve ove duše dajem na dar tvoj ljubavi. Vidjeti će se vječno u Nebu da su bile oslobođene po tvojim molitvama i to će ti biti vječno na čast pred mojim svetima». Ona upita: «Koliki je broj tih duša»? Gospodin odgovori: «Njihov broj poznaje samo moja božanska spoznaja». Ona je razumjela da ove duše iako slobodne od njihovih muka, još nisu u posjedu vječne radosti, i zato se sva predala božanskom milosrđu za trpjeti na tijelu i duši sve što bi Gospodin dopustio, kako bi se On udostojao primiti ih u vječno blaženstvo. Ovo prikazanje Gospodin prihvati i u tom trenutku primi sve one duše u nebesku radost.
Nekoliko trenutka kasnije ona osjeti živu bol na boku te je kleknula pred raspelom. Gospodin je primijenio na one duše zasluge ove patnje na uvećanje njihove slave i reče im: «Predstavljam vam ovo prikazanje pobožnosti koje je moja zaručnica prikazala meni s velikom ljubavlju da uveća vašu vječnu slavu: vi joj na svoj način uzvratite tako da prikažete vaše molitve za nju.
Kasnije u žaru pobožnosti prikazala se Gospodinu govoreći: «O moj ljubljeni zaručniče evo ja nedostojna stupam predate, moj Gospodine i Kralju kraljeva, i prikazujem ti moje tijelo i moju dušu da ti služe dok sam u životu, na čast i slavu tvoga divnog Uskrsnuća». Isus joj je odgovorio: «Ova tvoja dobra volja bit će kao žezlo pred mojim božanskim veličanstvom i ja ću se njome dičiti vječno pred Presvetim Trojstvom i svim svetima kao darom moje ljubljene». Ona nastavi: «O moj Gospodine iako sam ti prikazala moju volju po daru tvoje milosti, ipak bojim se da ću ubuduće zaboraviti na moje prikazanje zbog ljudske nepostojanosti». Gospodin nadoda: «Nije važno, moja ruka neće nikada zaboraviti žezlo koje mi je jedanput prikazano, nego će uvijek misli na njega i na zalog tvoje ljubavi prema meni. Svaki put kad obnoviš ovu nakanu, žezlo će se u mojoj ruci prekriti najljepšim cvijećem i ukrasiti dragim kamenjem».
Dok je ona s tim osjećajima ljubavi spremala se pjevati uskrsnu jutarnju molitvu u sabranosti svih nutarnjih i vanjskih sjetila intonirali su pozivnik pjevajući Aleluja, ona reče Gospodinu: «Pouči me, najbolji među učiteljima kako te mogu pobožno slaviti s pjesmama Aleluja koja se tako često ponavlja u ovoj svetkovini». Gospodin odgovori: «Moći ćeš me dostojno slaviti s pjesmom Aleluja ako se sjediniš s pohvalama cijelog nebeskog dvora koji me tako pozdravlja tim pozdravom. Promatraj da u riječi Aleluja imamo sve samoglasnike izuzev samoglasnika o (napomena prevodioca: u evropskim jezicima Aleluja se piše sa slovom i, to jest, Alleluia) koji izražava patnju, a ponavlja se dva puta slovo a.
Slavi me s samoglasnikom a sjedinjujući se sa uzvišenom pjesmom svih svetih koji slave neizrecivu slast koju mojoj ljudskoj naravi prouzrokuje pobožanstvenjenje, onoj ljudskoj naravi koja je sada uzdignuta u salvu vječnog života nakon gorke Muke i smrti koju je trpjela za vas. Sa slovom e slavi neizrecivu sreću koju kušam u ljudskoj naravi motreći uzvišeno i nedjeljivo Trojstvo. Sa slovom u slavi neizrecivu očaranje koje nalazim u skladu Trojstva uvijek dostojna klanjanja i neprekidnoj pjesmi anđela i blaženih duhova. Sa slovom i slavi neizrecive izljeve slasti koje na moju ljudsku narav obilno sipa Presveto Trojstvo. Na kraju sa zadnjim samoglasnikom a, koji stoji umjesto o koji nedostaje, slavi neshvatljivo, neizrecivo, uzvišeno izlijevanje svega Božanstva u moju pobožanstvenjenu ljudsku narav, jer ona sada umjesto Muke i smrti ima dvostruki dar besmrtnost i nemogućnost da više trpi».
Dok je ona nastavljala moliti jutarnju, sa svakim psalmom i antifonom dobivala je posebna prosvjetljenja popraćena neizrecivim duhovnim slastima koji su priličili Uskrsnuću Gospodinovu, kao njihovoj uzajamnoj ljubavi i sjedinjenju s Bogom. Pripovijesti o tim milostima obradovao bi dosta pobožnog čitatelja, ali ću to prešutjeti zbog želje da skratim, jer suvišna opširnost rađa dosadu, i povjeravam ih božanskoj dobroti od koje proizlaze sva dobra koja tako obilno Gospodin daruje svojoj izabranici.
Želim promatrati božanski sjaj njegovih očiju
Bl. Elizabeta od Presvetog Trojstva
U svijetlu ove slatke zore, sestro moja, pohitimo na njegov grob. Želim vidjeti uskrslog divnog Učitelja, Ljubljenoga koji mi je uzeo srce. Duša moja želi biti očarana njegovim osmjehom, njegovim prvim pogledom. Sigurna sam da me već čeka, trči sa mnom sestro moja! Vjera sve može, Isus je to rekao, trči dakle sestro njemu u susret. Ja, sirota, ljubim ga i sigurna sam da će mi danas biti dano vidjeti ga. Ljubav! Ne znam što je ta riječ, ali me očarava i privlači. Moja duša, boravište Božje ljubavi uvijek može pjevati: «On u meni ljubi».
Želim promatrati svjetlo njegova pogleda, božanski sjaj njegovih očiju. Motreći Oca vječne Riječi, sa mnom će biti Trojstvo i cijelo Nebo. U mom srcu će sjajiti njegovo svjetlo, pročistiti će me u svojim plamenovima. Gospodine neka me tvoja ljubav sažeže, gori u meni sveti plamenu dan i noć! Moja ljubav ga je ranila. O sveta opojenosti! Neće mi više ništa moći odbiti, on koji se ne zna oduprijeti našoj nježnosti, on koji nas je stvorio za ljubav!
Brzo, blistavo viđenje, vidjeti ću ga licem u lice, zauvijek biti u njemu izgubljena. Svrni svoj pogled na mene, čašćena Riječi, svijetla ljepoto moga Boga! Kada ću biti pred njim, svu moju ljubav će moći zadobiti, sestro moja, jer njegova dobrota je beskrajna, njegova sreća je u darivanju. Dobro poznajući njegovu nježnost i darežljivost mog Isusa crpsti ću bez prestanka iz blaga njegova srca plamene ljubavi.
Živjeti iz ljubavi je živjeti njegov život, preobraziti se u gorljive apostole. Duša uronjena u ljubav sestro, sve zadobije, svemoguća je! Gorljivo ću mu uputiti jednu molitvu koju će sigurno s radošću primiti: sve ove zatvorene zbog tvoje ljubavi, majke i sestre, jako ih utješi! Znam da među svojim karmelićankama nalazi odmor, svoj mir! Živjeti u ovom lijepom gnijezdu je tako slatko za ponizno srce. Sebi privlači svoje ljubljene zaručnice, srca gorljiva ljubavlju za njegovu slavu, neka u njemu budu žive hostije koje ižaravaju Boga!
Sestro idemo, nemoj sumnjati ni za trenutak u svom srcu, na kraju smo našeg puta. Evo vidiš Gospodinov grob! Što kažeš sestro, Isus je dobrota. Čega se možeš bojati? Ničega! O da, sestro, neće mnogo zakasniti Ljubljeni tako velikoga srca. Toliko ljubi svoje karmelićanke, Karmel koji živi od predanja. Znaš Gospodine, tvoje smo novakinje. Dođi biti ćeš sva naša radost. Ti si mi rekao Gospodine da popuštaš ljubavi, nemoj to zaboraviti!
Ja vjerujem i nadam se tvom dolasku jer te toliko ljubim, jer nas ljubiš. Pokaži se odmah pogledu! Zar ne znaš Isuse? Magdalena je ovdje Isuse, Isuse, Isuse, Isuse, Isuse, Magdalene, tvoje Magdalene su ovdje, ovdje sam, Magdalena je tu! Požuri se jer u samostanu završava sat odmora, moramo ponovno ući zbog molitve da zajedno zapjevamo Aleluja. Dođi Gospodine, daj da prva motrim onoga koga ljubi moje srce. Želim te vidjeti, u tvom svjetlu obavijena slavom i sjajem. Samo ojačaj moje smrtne oči da ne izgore od tvog plamena. Ali ni to mi više nije važno. Zahvati me, odnesi me sa sobom, božanski orlu!
Ali ako želiš ostati ću još na zemlji. Zar nisam već pronašla moje Nebo? Ti si moje Nebo, otajstvo vjere, dok čekam vječno motrenje licem u lice. Ali govori mi Isuse, kaži mi o Ocu, kako bi te slušala znati ću šutjeti. Ti si mi kazao, sjeti se, moj Kralju da su tvoje tajne i moje tajne. Sjeti se, moje te srce žudi, uzdiše, traži tebe dan i noć. Divna Riječi koja me privlačiš i upaljuješ što činiš, zašto još nisi ovdje? Nisi nestrpljiv da susretneš svoju zaručnicu, da joj uzvikneš da je tvoja ljubljena? Nećeš li je jednoga dana u mjesto ljubavi sobom odvesti da bude zauvijek s tobom?
O Isusovu silasku nadpakao, uskrsnuću, ukazanjima i uzašaću na Nebo
Sv. Petar Alkantarski
Danas ćeš razmatrati: o Kristovu silasku u podzemlje ili limb, o uskrsnuću i o različitim ukazanjima, kojima je omogućio, da ga vidi kako bl. Djevica Marija, tako i Magdalena te ostali učenici; i napokon ćeš razmatrati njegovo slavno uzašašće na nebo.
Razmatraj o onoj nevjerojatnoj radosti, što su je doživjeli sveti oci u limbu zbog Otkupiteljeva dolaska. On je došao, da ih oslobodi iz onih tamnih boravišta. Kako su ga veličali, kako zahvaljivali, što ih je uveo u toliko željkovanu i kroz mnoge vjekove žuđenu luku spasenja. Koji se povrate iz Indije, običavaju reći, kako misle da se svi prijašnji napori dobro isplate već samo poradi jedine radosti, što je dožive prvoga dana nakon svog povratka u domovinu. Ako dvogodišnje ili trogodišnje progonstvo i dugotrajnost nekoga napornog puta može u čovjekovoj duši probuditi toliku radost, a što će istom učiniti odijeljenost od predrage domovine, koja je trajala tri ili četiri tisuće godina? Zamisli, kakvu su radost sveti oci onoga dana doživjeli, kad su ušli u posjed vječne domovine?
Razmatraj zatim radost preblažene Djevice Marije kojom je bila obuzeta kad je vidjela Sina uskrsloga o mrtvih. Sigurno je i nesumnjivo, da je ona koja je zbog njegove muke i smrti osjećala najveću bol, također zbog njegova uskrsnuća doživjela veću radost negoli drugi. Što misliš, kolika je bila ona ugodnost i zanos, kad je opazila Sina, kojega je još malo prije oplakivala kao mrtva, sada ga je gledala živa, proslavljena i okružen velikim mnoštvom svetih praotaca, što ih je doveo s sobom? Što je rekao? Što učinio? Kako ju je poljubio? Kakvim ga je stiskala zagrljajima? Kako radosne suze su njezine oči od silne radosti ronile? Kako je željela pratiti Sina, da joj je to bilo dopušteno?
Osim toga razmatraj radost svetih Marija, poimenice one, koja je stajala kod Kristova groba; tada je naime zaplakala, kad je opazila ljubimca svoje duše, kojega je tražila. Bez sumnje se bacila do njegovih nogu, kad ga je opazila živa, a tražila ga je među mrtvima. Promisli, da se zato nakon Majke najprije ukazao njoj, koja ga je žarče ljubila, brižljivije i ustrajnije tražila negoli drugi, da naučiš, kako je potrebno, da bi našao Boga, da ga sa suzama brižljivo tražiš.
Nakon ovog razmatraj, kako se ukazao učenicima, obučen kao stranac dok su išli u Emaus. Razmatraj, kako im se uljudno priključio kao suputnik, kako je s njima povjerljivo razgovarao, kako je zgodno prikrivao svoju osobu i napokon s kolikom im se ljubavlju učitovao i njihove usne ostavio pune ugodnosti i naslade. Neka tvoji razgovori budu slični razgovorima ovih učenika, s bolju i osjećajem razgovaraj o Kristovim mukama i patnjama kao što su ova dva učenika putujući o njemu razgovarali. Usuđujem se sa sigurnošću tvrditi da ti on ne će uskratiti svoju nazočnost.
U otajstvu Gospodinova uzašašća najprije razmatraj, kako je Krist svoje uzašašće odgodio za četrdeset dana, da bi se kroz to vrijeme učenicima češće ukazivao i poučavao ih raspravljajući s njima o kraljevstvu Božjem. Nije ih htio ostaviti i uzići na nebesa prije nego što je njihova srca raspoložio, da s njim moraju duhovno uzići na nebo.
Tako ćeš opaziti, da su oni već po tjelesnoj nazočnosti Krista Gospodina, tj. po osjetilnoj utjehi pobožnosti umjeli duhovno letjeti u visinu srcem i težiti prema Nebu, i da se nisu plašili nikakvih pogibelji. U tome se divno pokazuje providnost i način, na koji on svoje vodi i njima upravlja: kako naime jača slabe, vježba jake, mlijekom napaja malene, a odraslima pruža tvrdu hranu; jedne tješi, a druge kuša. Pojedincima se napokon prilagođuje, prema onom stupnju napretka, do kojega su prispjeli. Zato onaj, kojega on jača ne smije zbog toga ništa biti preuzetan, jer je ono jačanje hrana slabih i znak velike slabosti; a ni onaj, kojega on udara i kuša ne smije klonuti duhom, jer zna, da je kušnja, u mnogo slučajeva, svjedočanstvo velika i jaka duha.
Krist uzlazi na nebesa na očigled učenicima, da bi bili svjedoci ovoga otajstva, koje su očima promatrali. Nitko drugi ne može bolje svjedočiti za božanska djela od onoga, koji ih je iskustveno doživio. Zato, tko sa sigurnošću želi upoznati kako je dobar, kako je sladak, kako mio Bog prema nama i kakva je snaga i djelovanje božanske milosti, ljubavi, providnosti i božanskih utjeha neka upita one, koji su ovo stvarno iskusili; ovi će ga tim stvarima izvrsno poučiti.
Krist je osim toga htio na očigled učenicima uići da bi ga pratili očima i duhom, da bi njegov odlazak doživjeli duhovno i da bi se zbog njegove odsutnosti bojali ostati sami, a i zato da bi se bolje pripravili za primanje božanske milosti. Prorok Elizej, kad se je prorok Ilija imao od njega uzeti i odijeliti molio, da bi mu se dao njegov duh. Dobri učitelj je odgovorio: »Mnogo tražiš, ako me budeš vidio kad budem uznesen ispred tebe, bit će ti tako; ako pak ne budeš vidio, neće ti biti. (2Kr 2, 10).
Na jednak način će i oni postati baštinicima duha Kristova, koje će ljubav zbog njegova odlaska poticati da tuguju i da teško snose njegovu odsutnost, koji dok borave u ovom izgnanstvu, neprestano uzdišu za njegovom nazočnošću. Takav je bio onaj svetac, koji kaže: »Ti si otišao, tješitelju moj a da se na me nisi osvrnuo, odlazeći svoje si blagoslovio, a ja nisam to vidio; anđeli su obećali da ćeš se povratiti, a ja toga nisam čuo.« - Tko može shvatiti samoću, neraspoloženje, zapomaganje i suze preblažene Djevice Marije, ljubljenog učenika, Marije Magdalene i ostalih apostola, dok su promatrali, kako se Krist od njih dijeli i kako im se uzima ispred očiju onaj koji je njihova srca ponio sa sobom?
A ipak se i o njima kaže, da su se radosni vratili u Jeruzalem zbog silne ljubavi kojom su prema njemu gorjeli. Ista ona ljubav koja im je Kristov odlazak učinila teškim, poticala ih je da se silno raduju i da se osjećaju sretnima. Narav je prave ljubavi u tome, da se ne traži vlastita korist, nego dobro i čast ljubljenoga.
Još nam preostaje da razmatramo s kakvim je slavljem i klicanjem ovaj uzvišeni pobjednik bio uveden u nebeski Grad, kakve su zbog njega u nebesima pripravljene svečanosti, kako su ga veličanstveno, kako sjajno primili nebeski stanovnici. Kako je to bio divan prizor, gledati kako u redovima ljudi združeni s anđelima ulaze u nebeski Grad da zaposjednu ona sjedišta, koja su mnogo tisuća godina bila prazna. Ipak sve njih nadmašuje čovječanstvo Kristovo, koji je sjeo o desnu Očevu. U svemu ovome treba razmatrati, kako bismo naučili, da one napore, koji se poduzimaju iz ljubavi prema Bogu, ne omalovažavamo. I zato je trebalo da onaj, koji se ponizio ispod sviju stvorova, bude nad sve uzvišen, da bi se ljubitelji istinske slave držali ovoga puta. Potrebno je, da onaj, koji želi biti uzvišen, samoga sebe podloži svima.
Ovo je dan, koji učini Gospod, radujmo se i veselimo u njemu!
Bl. Alojzije Stepinac
Tako nas poziva sveta mati Crkva u Misi na blagdan Uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista. Možda čudno zvuči u našim ušima danas; riječ - radujmo se i veselimo se! Danas, kada tisuće ljudi plaču na zemlji. Danas, kad se na sve strane čuje jauk unesrećenih. Danas, kad se na sve strane diže dim od spaljenih ognjišta. Danas, kad se na sve strane diže prah od razrušenih gradova. Pa ipak, braćo! I danas, i danas možda više nego inače, vrijedi poziv svete Crkve na blagdan Uskrsnuća Gospodinova - ovo je dan, koji učini Gospodin, radujmo se i veselimo se u njemu! Jer Uskrsnuće Gospodina našega Isusa Krista ima nešto što zaslađuje svaku gorčinu, što liječi svaku bol, što briše svaku suzu, što nadoknađuje svaki gubitak.
Vi znadete kako su se apostoli, nakon što je bio uhvaćen Gospodin Isus Krist, razbježali na sve strane. Preplašeni, žalosni, zdvojni, izgubivši vjeru u uspjeh Kristove stvari. Ta sv. Petar mogao je samo da gorko plače, ali ne da tješi druge. Ona dva učenika, koja su putovala u Emaus, bili su podobni da još jače utuku nadu u drugima, ali ne da i koga učvrste u nadi. Sv. Toma apostol bio je podoban, da produbi sumnju u dušama drugih, ali ne i da izbije kome sumnju iz duše. I evo baš u tim žalosnim okolnostima najviše odsijeva čovjekoljubivost Krista Gospodina prema apostolima i učenicima. Na njihovu nevjeru odgovara darovima dostojnim jednoga Boga, i podobnim da razvesele rastužena i klonula srca.
Prvi dar uskrsloga Krista jest da se javio svojim učenicima, ne obazirući se na njihovu nevjeru. A znate li što znači prisutnost Kristova? Tamo gdje se je Krist pojavio za života, tamo su uzmicali đavli iz opsjednutih ljudi, tamo se vraćalo zdravlje bijednim gubavcima, tamo je utjeha napunjala žalosna srca, tamo je ulazila sigurnost i odlučnost u duše, tamo su se sušile suze rasplakanih, tamo se vraćao grešnicima mir u rastrgane duše. Je li dakle čudo kad sveta Crkva pjeva o Kristu Isusu:
Na Isusov se spomen sam u duši budi dragi plam, al vrh radostima je svim u društvu milom kad si s Njim! (Himan Imena Isusova)
I doista, tek što su Ga ugledali apostoli nakon uskrsnuća, kadli se potpuno preobraziše. "I tada se obradovaše učenici, vidjevši Gospodina." (Iv 20,20). Jer ono što čini Krist, kad se pojavio u njihovoj sredini, bila je utješna riječ, koja je odmah postala djelom: "Mir vama!" (Iv 20, 19). To je drugi dar Krista Gospodina nakon uskrsnuća. U uzburkana, prestrašena, ožalošćena i ojađena srca, pala je ova riječ Isusova kao kapljica balzama na ranu. I koliko su prije bili rastuženi i žalosni, toliko su sada bili sretni i blaženi prema riječima Svetoga -Pisma: "Prema veličini boli mojih u srcu mojem: utjehe tvoje razveseliše dušu noju." (Ps 94, 19). Mir Kristov! Da li ste se kada ozbiljno zamislili, što on znači za čovjeka? Ta što je sve bogatstvo ovoga svijeta u poredbi sa spoznajom, da smo u miru s Bogom? Što su sve časti ovoga svijeta u poredbi sa užitkom toga? Zato možemo reći sa sv. Pavlom apostolom, da mir Kristov "nadilazi svaki um!"(Fil 4, 7).
Treći dar Spasiteljev apostolima nakon svoga slavnog Uskrsnuća bilo je uvjerenje i obećanje apostolima, da ono što je Krist za života stvorio i oni očekivali, ne samo da nije propalo, nego je čvršće no što je ikad bilo. Iza Uskrsnuća primaju apostoli misiju i obećanje: "Idite dakle i naučavajte sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga; učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio. I evo ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta!" (Mt 28,19-20). Braćo! Položaj u kojem se danas nalazi kršćanstvo, nije ništa bolje ružičast od onoga, u kojem su se nalazili apostoli iza smrti Kristove. Bog kao da je sakrio lice svoje i kao da ne mari više za ovu zemlju i čovječanstvo, koje je u ovih nekoliko zadnjih decenija izvršilo tolike zločine pred Bogom. Izgleda naoko kao da je sve propalo. Ta crkve su u mnogim krajevima svijeta razorene, redovnici i svećenici izgnani, crkvena imovina većim dijelom uništena, mladež podivljala, obiteljski život rastrovan, javni moral jednak skoro nuli, bogohulstva na dnevnom redu, sigurnost života nikakva. Jednom riječju pišu se, ljudski sudeći, crni dani kršćanstvu. I koje čudo, ako nalazimo mnogo katolika, koji su objesili glave i spremaju se da sve napuste kao nekoć učenici iz Emausa i nevjerni apostol Toma. A ipak?
Ipak nasuprot svemu zlu, što ga gledaju naše oči u crnim danima sadašnjice, stoji činjenica, da je Isus Krist među nama živ, da mir Njegov, taj veliki dar Božji, ne manjka ni danas nijednom čovjeku dobre volje, i da je konačna pobjeda sigurno Njegova. Isus Krist je i sada, kad luđaci misle da su ga utukli u dušama ljudi, među nama živ. Jer, kako govori sv. Pavao apostol, "Krist uskrsnuvši od mrtvih više umire, smrt više ne vlada njime!" (Rim 6, 9). Jer Krist je konačno Bog, za
koga veli isti apostol Pavao propovijedajući Atenjanima, da "nije daleko ni od jednog od nas, jer u njemu živimo i mičemo se i jesmo" (Dj 17, 27-28).
Ne zaslužuje li dakle svaki onaj koji i časak sumnja u tu činjenicu isti prijekor, koji su zaslužili i učenici na putu u Emaus: "O bezumni i sporoga srca za vjerovanje svega što su govorili proroci!" (Lk 24, 25). I ne zaslužuje li isti ukor, koji je zaslužio i Toma apostol, kad ga je oslovio Gospodin nakon Uskrsnuća riječima, pokazujući rane svoje: "Metni prst svoj ovamo i vidi ruke moje i pruži ruku svoju i metni u rebro moje, i ne budi nevjeran, nego vjeran." (Iv 20,27).
Stoji i činjenica, da nijednom čovjeku dobre volje ne manjka mir Kristov ni danas, usred oluja vremena u kojem živimo usred zlobe koja nas okružuje, usred nevolja i briga koje nas taru. Nitko naime do sada nije opovrgao riječi Svetoga Pisma da "velik mir uživaju, oni koji ljube zakon Tvoj!" (Ps 119,165). Da, Gospode! Ako nemir razdire duše pojedinaca, to su si sami krivi, jer su prekinuli vezu s Tobom, živim čokotom čovječanstva. Jer tko Tebe ne priznaje, Sina Božjega, taj ne priznaje ni Boga Oca, ni Duha Svetoga. A tko Boga ne priznaje, tomu je mjesto među bezbožnicima, za koje stoji pisano: "Nema mira bezbožnicima!" (Iz 48, 22).
A koliko god se oni upirali, da unište i spomen na Tebe, Gospodine Isuse Kriste, na zemlji, konačna pobjeda mora i bit će Tvoja! Jer zemaljski vladari i zemaljske veličine, kad umiru, gube ne samo život nego i svaku vlast i svaku moć. Ti si, Gospodine Isuse Kriste, vidio već mnogo Julijana Apostata, kako se trude da Tvoje sveto ime izbrišu sa zemlje. Ali si vidio i žalosni njihov svršetak. I svaki od nas, koji je malo učio povijest, moći će se o tome osvjedočiti. Kad se Julijan Apostata spremao na perzijsku vojnu, Libamus, učitelj govorništva, koji je kao izobražen poganin imao veliki upliv na nesretnog cara, pitao je jednoga kršćanina u Antiohiji: "No što radi Sin Drvodjelje?" Mislio se time narugati Isusu Kristu. A kršćanin mu mirno odgovori: "On pravi sada jedan lijes!" Bio je to lijes za cara Julijana, koji je malo iza toga zaglavio u bitci uz povik: "Pobijedio si, Galilejče!"
Nema li dakle pravo sveta Crkva, kad na veliki blagdan slavnog Kristovog Uskrsnuća poziva svoje vjernike: "Ovo je dan, koji učini Gospod, radujmo se i veselimo u njemu!" (Ps 118, 24). Ta nije najveći pobjednik onaj, koji satire u prah i pepeo gradove i sela. Niti onaj, koji razgoni kao pljevu silne zemaljske vojske. Niti onaj pred kojim dršću pojedinci u brizi za zemaljski život. Nego Onaj, koji je gospodar života i smrti, i vremenite i vječne, i dobra i zla, a to je Isus Krist, koji je na današnji dan slavno uskrsnuo iz groba. Što god se dakle zbivalo oko nas, i kakve god nas pogibelji okružuju i prijete ili budu prijetile, nema razloga da strepimo ili da plačemo, nego imajući nepokolebivu vjeru u Njega, Spasitelja našega, slijedimo glas svete Crkve: "Ovo je dan, koji učini Gospodin, radujmo se i veselimo u njemu!" - Amen.
Sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih
Sv. Toma Akvinski, Stožeri vjere
Smrt se Isusova zbila, kao što je rečeno, odjeljenjem duše od tijela, kako to biva i u ostalih ljudi. Ali je Božanstvo bilo tako neraskidivo združeno s čovjekom Kristom da je - unatoč odjeljenju duše od tijela -Božanstvo uvijek ostalo na najsavršeniji način združeno i s dušom i s tijelom. Zato je Sin Božji u grobu bio s tijelom, a s dušom je sišao »nad pakao« u carstvo smrti.
Četiri su razloga zašto je s dušom sašao nad pakao
1. Da podnese cijelu kaznu za grijeh i tako okaje čitavu krivicu. Kazna za grijeh čovjeka nije samo tjelesna smrt nego se odnosi i na dušu jer se grijeh tiče i duše; zato je ona bila lišena gledanja Boga. Da bi se ta kazna oprostila, još nije bila dana Bogu zadovoljština. Stoga su poslije smrti - u vrijeme prije Kristova dolaska - svi, pa i sveti oci, silazili u carstvo smrti. Da u potpunosti podnese kaznu što su je grešnici zaslužili, Krist htjede ne samo umrijeti nego i dušom svojom sići »nad pakao«. Zbog toga se kaže u Psalmu 87,5: »Broje me k onima što u grob silaze, postadoh sličan nemoćniku, slobodan između mrtvih« (po Vulg.). Drugi su tu bili kao sluge, a Krist kao slobodan.
2. Da na savršen način priteče u pomoć svojim prijateljima. Imao je, doista, svojih prijatelja ne samo na svijetu nego i u carstvu smrti. Naime, po tom je netko Kristov prijatelj što živi u ljubavi. U carstvu mrtvih bilo je mnogo onih koji su preminuli s ljubavlju i vjerom u Onoga koji je imao doći, kao Abraham, Izak, Jakov, Mojsije, David i drugi pravedni i savršeni muževi. Budući da Isus bijaše već pohodio svoje na svijetu i svojom smrću im pritekao u pomoć, htjede također posjetiti i svoje u carstvu mrtvih i donijeti im pomoć sišavši k njima. To se slaže s Knjigom Sirahovom 24, 45 (Vulg.): »Prodrijet ću u cijelo podzemlje, vidjet ću sve koji spavaju i prosvijetlit ću sve koji se uzdaju u Gospodina«.
3. Da potpuno pobijedi đavla. Tada neki kralj potpuno pobijedi drugoga kad ga ne samo svlada na bojnom polju nego ga napadne u vlastitom domu te osvoji njegovu prijestolnicu i kuću. Krist pak bijaše đavla pobijedio i svladao na križu. Zato i kaže, u Evanđelju po Ivanu 12,31: »Sada je sud ovome svijetu, sada će knez ovoga svijeta (tj. đavao) biti izbačen«. Stoga, da ga potpuno pobijedi, htjede mu oteti sjedište njegova kraljevstva i vezati ga u vlastitoj kući, a to je pakao. Sade, dakle, nad pakao, razori sve njegovo, sveže ga i oplijeni. Tako je napisano u Poslanici Kološanima 2,15: »Oplijeni Vrhovništva i Vlasti, javno to pokaza, u pobjedničkoj povorci ih sa sobom vodi« (po Vulg.).
Kao što je Krist primio u posjed nebo i zemlju, htjede primiti u posjed i Podzemlje, da se tako prema Poslanici Filipljanima 2,10 - »na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika«. A i u Evanđelju po Marku 16,16: »U ime će moje izganjati zloduhe«.
4. Konačno, da oslobodi svete koji su bili u carstvu mrtvih. Krist je htio pretrpjeti smrt da žive oslobodi od smrti; slično je htio saći nad pakao, u carstvo mrtvih, da oslobodi one koji bijahu tamo. To naznačuje Zaharija 9,11: »A i tebi, zbog krvi tvoga Saveza, vratit ću sužnje tvoje iz jama bezvodnih«. Nešto se slično nalazi kod Hošee 13,14: »Ja ću ih izbaviti od vlasti Podzemlja, od smrti ću ih izbaviti. Bit ću tvoja smrt, o smrti, ujed tvoj, Podzemlje« (po Vulg.). No premda je Krist potpuno uništio smrt nije i Podzemlje. Nije naime sve oslobodio iz Podzemlja nego samo one koji su bili bez smrtnog grijeha.... Na taj je način, dakle, pojašnjeno da je Krist sašao nad pakao i zašto je to učinio.
Iz toga možemo izvući četiri zaključka za našu kršćansku izgradnju.
1. Moramo imati čvrstu nadu u Boga. Jer, u ma kolikoj se nevolji čovjek našao, ipak se uvijek mora nadati Božjoj pomoći i u nju se uzdati. Doista, ništa nije tako teško kao nalaziti se u carstvu mrtvih. Ako je, dakle, Krist oslobodio one koji bijahu tamo, mnogo se više svaki prijatelj Božji mora nadati da će ga on osloboditi od svake nevolje. Tako piše u Knjizi Mudrosti 10, 13-14: »Ona (tj. Božja Mudrost) nije ostavila prodanog pravednika... S njime je u tamnicu sišla, te ga ni u okovima nije zapustila«. A jer Bog posebno pomaže svojim slugama, onaj koji služi Bogu treba da se na poseban način osjeća sigurnim. Tako stoji u Knjizi Sirahovoj 34,14: »Tko se boji Gospoda, ne boji se ničega i ne straši se, jer je Gospod nada njegova«.
2. Moramo pobuditi strah, a kloniti se preuzetnosti. Premda je Krist trpio za grešnike i sašao nad pakao, nije ipak oslobodio sve, nego samo one koji su bili bez smrtnoga grijeha, kako rekoh. A one koji su umrli u smrtnom grijehu, ostavio je (u paklu). Zbog toga neka se nitko ne nada oproštenju koji je tamo sišao u smrtnom grijehu. I tako će dugo ostati u paklu koliko sveti oci u raju, kao što stoji napisano u Evanđelju po Mateju 25,46: »Otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni«.
3. Moramo biti brižljivi. Budući da je Krist radi našega spasenja sašao nad pakao, i mi moramo češće duhom tamo silaziti da promotrimo one kazne; tako je činio onaj sveti Ezekija, koji kod Izaije 38,10 ovako kaže: »Govorio sam: U podne dana svojih ja moram otići. Na vratima podzemlja mjesto mi je dano«. Doista, tko često u duhu tamo silazi za vrijeme života, neće lako tamo sići u času smrti, jer to promišljanje odvraća od grijeha. Vidimo da se ljudi ovoga svijeta čuvaju krivičnih djela zbog vremenite kazne; koliko se više, dakle, moraju čuvati paklene kazne, koja je veća i po trajanju, d po žestini, i po mnogostrukosti! Zato veli Knjiga Sirahova 7,36: »U svim svojim djelima misli na svoj konac, pa nećeš nikada griješiti«.
4. Moramo tu gledati uzor ljubavi. Krist je sašao nad pakao da oslobodi svoje. I mi moramo tamo silazili da pomognemo svojima. Oni su, naime, nemoćni, ali mi možemo pomoći onima koji su u čistilištu. Bio bi okrutan onaj koji ne bi pomogao ljubljenoj osobi u zemaljskom zatvoru, ali bi bio mnogo okrutniji onaj koji ne bi pomogao prijatelju u čistilištu, jer nema usporedbe ovozemaljskih i čistilišnih kazna. Zato se u Knjizi o Jobu 19,21 kaže: »Smilujte mi se, prijatelji moji, jer Božja me je ruka udarila«; a u Drugoj knjizi o Makabejcima 12,46: »Svakako, sveta i pobožna misao. Zato je (Juda Makabejski) za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se grijesi oproste«.
A pomažemo im uglavnom na tri načina, kako uči Augustin: misama, molitvama i milostinjama. Sv. Grgur dodaje četvrti način: post. Tomu se ne smijemo čuditi jer i na ovome svijetu prijatelj može zadovoljiti za prijatelja. Dakako, sve to važi dok govorimo o onima koji su u čistilištu.
Potrebno je da čovjek spozna dvije stvarnosti: slavu Božju i paklenu kaznu. Ljudi, slavom privučeni i kaznama prestrašeni, čuvaju se grijeha i od njih se odvraćaju. Ali je veoma teško spoznati te zbilje. Zato se s obzirom na slavu (Božju) govori u Knjizi Mudrosti 9,16: »Što je na nebu, tko će istražiti?« To je, doduše, zemaljskim bićima teško, kako se kaže u Evanđelju po Ivanu 3,31: »Tko je sa zemlje, zemaljski govori«, ali nije teško duhovnim bićima, jer »tko dolazi s neba, on je iznad sviju«, kako se kaže na navedenom mjestu. Zbog toga je Bog sišao s neba i utjelovio se da nas pouči o nebeskim zbiljama.
Bilo je također teško upoznati paklene kazne. U Knjizi Mudrosti 2,1 stoji napisano: »Još nije poznat tko bi se iz Podzemlja izbavio«. Tako su govorili bezbožnici, ali se sada to ne može kazati jer Krist, kao što je sišao s neba da nas pouči o nebeskoj stvarnosti, tako je ustao iz carstva smrti da nas pouči i o toj zbilji. Zbog toga je potrebno vjerovati ne samo da je postao čovjekom i umro nego i da je uskrsnuo od mrtvih. Zato se i kaže: »Treći dan uskrsnuo od mrtvih«.
Mnogi su uskrsnuli od mrtvih, kao Lazar, sin udovice iz Naima i kći nadstojnika sinagoge. Ali se uskrsnuće Kristovo razlikuje od uskrsnuća ovdje spomenutih i ostalih; razlikuje se u četiri točke:
1. Razlika je gledom na uzrok uskrsnuća. Oni koji su uskrsnuli nisu uskrsnuli svojom snagom, nego Kristovom ili na zagovor nekog sveca. A Krist je uskrsnuo vlastitom snagom, jer nije bio samo čovjek nego i Bog, i božanstvo Riječi nikad nije bilo odijeljeno ni od duše ni od tijela. Radi toga, kad Krist ushjede, njegovo se tijelo združilo s dušom. U Evanđelju po Ivanu 10, 18 Isus izjavljuje: »Vlast imam položiti ga (život), vlast imam opet ga uzeti«. I premda je umro, nije umro iz slabosti ili nužde, nego u snazi i dobrovoljno. To je očito jer, kad je ispustio duh, zavikao je jakim glasom, a to ne mogu učiniti oni koji umiru iz nemoći. Radi toga je satnik kazao, kako čitamo u Evanđelju po Mateju 27,54: »Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj!« Kao što je svojom vlašću položio svoj život, tako ga je svojom vlašću opet uzeo. Zato se i kaže da je »uskrsnuo«, a ne da je bio uskrišen, kao od nekoga drugoga. Tomu se ne protivi ono što je napisano u Djelima apostolskim 2,32: »Toga Isusa uskrisi Bog!« Uskrisio ga je, naime, Otac i Sin; jer je ista moć Oca i Sina.
2. Razlika je s obzirom na život na koji je uskrsnuo. Krist je uskrsnuo na život slavni i neraspadljivi, kao što kaže i Apostol u Poslanici Rimljanima 6,4: »Krist bi uskrišen od mrtvih slavom Očevom«, dok su drugi bili uskrišeni na isti život kojim su živjeli prije, kao npr. Lazar d drugi.
3. Razlika je i gledom na djelotvornost i plod, jer snagom uskrsnuća Kristova uskrsavaju svi. To je naznačeno u Evanđelju po Mateju 27,52: »Tjelesa mnogih svetih preminulih uskrsnuše«. A Apostol kaže u Prvoj poslanici Korinćanima 15,20: »Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih«.
Ali, svrati pozornost na to da je Krist kroz muku ušao u svoju slavu, da nas pouči kako i mi možemo u nju stići. U Evanđelju po Luki 24,26 čitamo: »Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi i tako uđe u svoju slavu?«, a u Djelima apostolskim 14,21: »Kroz mnoge nam je nevolje ući u kraljevstvo Božje«.
4. Razlika je, konačno, u pogledu vremena. Uskrsnuće ostalih dogodit će se na koncu svijeta, osim što je nekima dana povlastica da uskrsnu prije, kao npr. Blaženoj Djevici, i kako se pobožno vjeruje, sv. Ivanu Evanđelisti; Krist je, naprotiv, uskrsnuo treći dan. Razlog je tomu što je on uskrsnuo, umro i rodio se radi našega spasenja, pa zato htjede uskrsnuli kad je dovršio naše spasenje. Da je uskrsnuo odmah, ne bi se vjerovalo da je umro. A da je puno odgodio, učenici ne bi ustrajali u vjeri, pa onda ne bi bilo koristi od njegove muke. To naznačuje Psalam 29,10: »Kakva je korist od krvi moje, kakva korist da se raspadnem?« (po Vulg.). Zato je uskrsnuo treći dan: i da bude jasno da je umro, i da učenici ne izgube vjeru.
Ti spasenjski događaji nam pružaju četiri poticaja za duhovnu izgradnju
1. Hrabre nas u nastojanju da iz smrti duše, u koju smo upali grijehom, ustanemo na život pravednosti. Ta se pravednost stiče obraćenjem. Tako Apostol kaže u Poslanici Efežanima 5,14: »Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih, i zasvijetlit će ti Krist«. To je prvo uskrsnuće, o kojem govori i Otkrivenje 20, 6: »Blažen i svet onaj tko je dionik toga prvog uskrsnuća!«
2. Potiču nas da ne odgađamo duhovno uskrsnuće sve do smrti, nego da to učinimo odmah, jer je Krist uskrsnuo treći dan. Tako kaže Knjiga Strahova 5,70 »Ne oklijevaj se vratiti Gospodinu, i ne odgađaj iz dana u dan«. Jer, u bolesti nećeš misliti na spasenje, a ustrajanjem u grijehu gubiš dio
svih dobrih djela što se vrše u Crkvi i upadaš u mnoga zla. Takođe đavao, što dulje nekoga posjeduje, teže ga pušta, kaže Beda.
3. Uče nas da ustanemo na neraspadljiv život, tj. da ne umremo ponovno, nego ustanemo s namjerom ne griješiti više. U tom smislu govori Poslanica Rimljanima 6,9.11-13: »Krist uskrišen od mrtvih više ne umire, smrt njime više ne gospoduje... Tako i vi: smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu! Neka, dakle, ne kraljuje grijeh u vašem smrtnom tijelu, da slušate njegove požude; i ne predaji-te grijehu udova svojih za oružje nepravde, nego sebe, od mrtvih oživjele, predajte Bogu«.
4. Navode nas da ustanemo na život novi i slavni, tj. da izbjegavamo prigode i uzroke smrti i grijeha. To je naznačeno u Poslanici Rimljanima 6,4: »Kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi hodimo u novosti života«. Taj novi život je život pravednosti, koja obnavlja dušu i vodi je u život slave. Amen.