Razmatranja i misli svetaca o Euharistiji mogu poslužiti i nama u osobnoj molitvi, da po primjeru tih velikih duša, dublje shvatimo tajnu Isusove prisutnosti i uđemo u njegovo pashalno otajstvo koje se očituje u tom velikom sakramentu ljubavi.
Euharistija čudesni izum Isusove ljubavi
Sv. Ljudevit Marija Grignion Montfortski
Konačno, da bi se vječna Mudrost što više približila ljudima i što bolje im pokazala svoju ljubav, išla je dotle da je postala Čovjekom, da je postala Djetetom, postala je siromahom i za čovjeka umrla na križu. I koliko je puta za vrijeme svoga zemaljskog života uzviknula: Dođite k meni, dođite svi k meni! Ja sam, ne bojte se; zašto se bojite? (usp.Mt 11, 28.). Ta ja sam vam sličan, ja vas ljubim. A vi ste grešnici? - Pa upravo njih ja tražim. Ja sam prijateljica grešnika! Udaljili ste se iz ovčinjaka svojom krivnjom? Ja sam dobri Pastir! Opterećeni ste grijesima, prekriveni gnusobama, ucviljeni žalošću? - Baš zato treba da dođete k meni, jer ja ću vas okrijepiti, ja ću vas odmoriti!
Htijući zasvjedočiti čovjeku ljubav do smrti koju je prihvatila mjesto njega da ga spasi, i ne mogavši se od njega odijeliti, našla je divnu tajnu po kojoj će istodobno umrijeti i živjeti i ostati s njime do konca vjekova, a to je veličanstveno i puno ljubavi iznašašće Euharistije. A da ostvari svoju ljubav u tome otajstvu, nije se žacala ni toga da promijeni i preokrene čitavu narav.
Budući da nije htjela da samo na izvanjski način ostane uz čovjeka, nije se skrila pod sjaj dijamanta ili kojeg drugog dragog kamena, već se sakrila pod priliku komadića kruha koji je hrana svojstvena čovjeku, da bi po blagovanju ušla u njegovo srce i tamo našla svoju radost i slast. 'To je svojstvo onih koji žarko ljube. 'O vječna Mudrosti, Bože, koji sam sebe razdaješ iz ljubavi prema čovjeku!'
Ako nas ne takne ova žarka želja kojom nas s toliko ljubavi traži i ako nas ne ganu toliki znakovi prijateljstva ove ljubezne Mudrosti, znajmo da je velika okorjelost našega srca i da smo vrlo nezahvalni. I ako se, umjesto da je slušamo i tražimo, oglušimo na njen poziv i izbjegavamo je, i ako je, umjesto da je častimo i ljubimo, preziremo i vrijeđamo, kakva je naša okrutnost, i kakva nas čeka kazna već na ovom svijetu! I jer nisu slijedili puta mudrosti, izgubili su spoznaju o dobru, i još ostavili svijetu spomenik svoje ludosti, da se ne mogahu sakriti zlodjela njihova. (Iz djela Ljubav Vječne Mudrosti ).
O dragocjena i zadivljujuća gozbo
Sv. Toma Akvinski
Jedinorođeni Sin hoteći nas učiniti dionicima svojega Božanstva, uzeo je našu narav da, postavši čovjekom, ljude učini bogovima. Jer povrh svega toga što god je od našega uzeo, sve nam je dao za spasenje. Tako prinese svoje tijelo za naše pomirenje kao žrtvu na žrtveniku križa Bogu Ocu, svoju krv prolio kao cijenu i ujedno kao kupelj, da se otkupljeni od bijednog ropstva očistimo od svih svojih grijeha. A da bi o tolikom dobročinstvu u nama ostao nepresušan spomen, ostavio je tijelo svoje za hranu i krv svoju za piće da ih vjernici uzimaju pod prilikama kruha i vina. Dragocjene li i čudesne gozbe, spasonosne i svakog milja pune! što od te gozbe može biti dragocjenije? U njoj nam se ne nudi na blagovanje meso junaca ili jaraca, kao nekoć u zakonu, već nam se dlake Krist, pravi Bog. Što je divnije od tog otajstva?
Nema sakramenta koji bi bio spasonosniji od ovoga koji čisti grijehe, povećava krepost i dušu napunja obiljem svih duhovnih darova. U crkvi se prinosi za žive i mrtve da bude na korist svima ono što je za spas sviju ustanovljeno. Naposljetku, nitko nije kadar opisati slast ovog sakramenta kojim se duhovna slatkoća kuša u njenom izvoru, i slavi se spomen one najuzvišenije ljubavi, koju je Krist u muci pokazao. Stoga da bi što snažnije u srca vjernika utisnuo tu neizmjernu ljubav, na posljednjoj večeri kad je, nakon slavljenja Vazama, imao s ovoga svijeta prijeći Ocu, ustanovio je ovaj sakrament, kao vječni spomen čin svoje muke, kao ispunjenje starih slika, ako najveće čudo od svih čudesa što ih je učinio, i ostavio je ožalošćenima zbog njegove odsutnosti osobitu utjehu. (Iz djela sv. Tome).
Kristova ljubav u Euharistiji
Sv. Alfonz Marija de Liguori
Uoči blagdana Pashe Isus, znajući da mu je došao čas kad će otići s ovoga svijeta k Ocu, ljubeći svoje koji su na svijetu, iskaza im do vrhunca ljubav (Iv 13,1). Prije svoje smrti Isus nam je ostavio najveći znak svoje ljubavi dar Euharistije. Sv. Bernard Sijenski kaže da su nam znakovi ljubavi, koji se na samrti iskazuju, najmiliji i najdulje ih pamtimo. Prijatelji običavaju na samrti ostaviti dragim osobama neki dar, odijelo, prsten ili neku drugu dragu uspomenu. A Isus, odlazeći s ovoga svijeta, kao skupocjeni dar svoje ljubavi nije nam ostavio nikakvu odjeću, ni prsten nego svoje tijelo, svoju krv, svoju dušu, svoje božanstvo, svega sebe. dao ti je sve - kaže sv. Ivan Zlatousti- ništa nije za se pridržao.
Tridentski sabor uči da je ovim euharistiskim darom Isus Krist čovječanstvu ostavio sve bogatstvo svoje ljubavi. A apostol?Pavao ističe da je Isus ostavio ljudima taj dar upravo one noći kad su mu oni spremali smrt: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvali, razlomi i reče: Uzmite i jedite ovo je tijelo moje za vas (1Kor 11,23). Sv. Bernard Sijenski je napisao kako je Isus Krist gorio tolikom ljubavlju prema nama da mu nije bilo dosta umrijeti za nas, nego ga je prekomjerna njegova ljubav prije nego će umrijeti prisilila da učini još veće djelo - da nam svoje vlastito tijelo dadne za hranu.
S pravom je, dakle, sv. Toma nazvao Euharistiju Sakramentom ljubavi, jer samo je ljubav navela Isusa Krista da nam u njemu dade svega sebe; naziva ga i zalogom ljubavi, jer ako bismo ikada posumnjali u njegovu ljubav, u ovom Sakramentu primili smo njegovo jamstvo. Kao da nam je otkupitelj ostavljajući ovaj dar rekao: Ako ikada posumnjate u moju ljubav, evo, ja vam u ovom sakramentu samoga sebe ostavljam. Imajući u ruci takav zalog, ne možete sumnjati da vas veoma ljubim.
Sv. Bernard osim toga, naziva ovaj sakrament, ljubav svih ljubavi budući da ovaj dar obuhvaća sve druge koje nam je Gospodin udijelio: stvaranje, otupljenje, predodređenje za vječnu slavu. Euharistija nije dakle samo zalog ljubavi Isusa Krista, nego nam je ujedno i zalog raja koji nas očekuje. Sv. Filip Neri nazvao je euharistiskog Isusa jednom jedinom riječju, ljubav. I kad su mu na samrti donijeli svetu pričest uskliknuo je: Evo moje ljubavi, dajte mi moju ljubav.
Prorok Izajija je želio svim objaviti velika djela što ih je Bog učinio u svojoj ljubavi da ga ljudi ljube: Objavite narodima djela Gospodnja, razglašujete uzvišenost imena njegova! (Iz 12,4) A tko bi ikada mogao pomisliti da će se Utjelovljena Riječ sakriti pod prilike kruha i dati nam se za hranu, da to nije sama učinila? Kaže sv. Augustin: ne izgleda li ludost reći jedite Tijelo moje, pijete moju Krv. Kad je Isus nagovijestio učenicima svoju odluku o ustanovi Euharistije rekavši: Zaista, zaista vam kažem: ako ne jedete Tijela Sina Čovječjega i ne pijete njegovu Krv, nemate života u sebi!…, nisu mogli vjerovati da im želi dati svoje tijelo za hranu i tad su otišli od njega govoreći: Tvrd je to govor! Tko ga može slušati? (Iv 6,53). Ali ono što ljudi nisu mogli ni pomisliti, ni vjerovati, mislila je i učinila velika Kristova ljubav. Uzmite i jedite ovo je Tijelo moje (1Kor 11,24), rekao je svojim učenicima i svima nama prije nego što je umro. A kakva je to hrana, o Spasitelju svijeta, koju si nam prije smrti na dar ostavio? Ne nije to obična hrana, nego se ja sam čitav vama darujem. (Iz djela Kako ćemo ljubiti Isusa ).
Isus se žarko želi sjediniti s nama u Euharistiji
Sv. Alfonz Marija de Liguori
Kada dođe čas, sjede Isusa za stol i apostoli s njim. I reče im: 'Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke' (Lk 22,14). Svom sam dušom čeznuo, te Isusove riječi izrečene u noći kad je ustanovio ovaj sakrament ljubavi, izražavaju beskrajnost njegove ljubavi prema nama. A da ga svatko može lako primiti, predao nam se pod prilikama kruha, jednostavne i svima dostupne hrane, a ne skupocjene i rijetke. Daje nam se pod prilikama kruha da može biti na dohvat svima. Da nas potakne da ga primamo u svetoj pričesti, On nam je uputio ne samo tolike pozive: 'Jedite prijatelji, pijte i opijte se, mili moji (Iz 9,5); Hodite jedite od mojega kruha i pijte vina kojeg sam pomiješala '(Pj 5,1); nego nam to i izričito zapovijeda: 'Ovo je moje tijelo za vas. Ovo činite meni na spomen' (1Kor 11,24). Osim toga privlači nas obećanjem raja: 'Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni, i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan' (Iv 6,25), a paklom nam prijeti ako ga ne budemo primali u svetoj pričesti: 'Ako ne jedete tijela Sina čoviječijega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi'(Iv 6,54). Svi ovi pozivi, obećanja i prijetnje proizišli su iz velike njegove želje da nam dođe u ovom sakramentu.
Ali zašto Isus Krist toliko želi da ga primamo u svetoj pričesti? To nam objašnjavaju sv. Dionizije Areopagita: 'Ljubav po sebi uvijek teži čezne za sjedinjenjem' i sv. Toma Akvinski: 'Dvije osobe koje se od srca ljube nastoje postati jedno'. To je eto učinila silna ljubav Božja prema ljudima, ne samo da na se daje u vječnom kraljevstvu, nego želi da je ljudi već ovdje na zemlji, preko Euharistije, posjeduju u najbližem sjedinjenju. 'Evo ga za našim zidom, gleda kroz prozore, zaviruje kroz rešetke'(Pj 2,9). On je prisutna u Euharistiji i gleda nas, iako ga mi, doduše ne vidimo. Prisutan je da ga možemo posjedovati, skriva se da ga želimo, i dok ne stignemo u domovinu, Isus nam se daje i želi se sav s nama sjediniti.
Njegovoj ljubavi nije bilo dosta da nam se sav dade svojim utjelovljenjem, mukom i smrću, nego je ustanovio Euharistiju da se sav dade svakome od nas: 'Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu' (Iv 6,56). U svetoj Pričesti Isuse se doista sjedinjuje s nama i mi s njime pa stoga sv. Franjo Saleški kaže: 'Euharistija je najnježniji i najveći znak Kristove ljubavi jer se On poništava do tog stupnja da se pretvara u hranu da bi se s nama sjedinio'. Sv. Ivan Zlatousti piše da je Isusova žarka ljubav učinila da smo postali jedno s njime. 'Tolika je, o Bože tvoja ljubav - kaže sv. Lovro Giustiniani- da si ovim sakramentom ujedinio svoje tijelo s našim što je učinilo nerazdvojivim tvoje i srce i našu dušu'. Sv. Bernard Sienski nastavlja: 'Time što nam se Isus Krist daje za hranu, dosegao je najviši stupanj ljubavi jer nam se daje potpuno se s nama sjedinjujući, kao što se i hrana sjedinjuje s onim koji je blaguje'. Sam Isus je službenici Margareti d'Ypres, odmah nakon pričesti rekao: 'Gle kćeri moja, lijepog li sjedinjenja između tebe i mene. Više se nikada nećemo odijeliti, ljubi me i ostati ćemo zauvijek sjedinjeni u ljubavi'. (Iz djela Kako ćemo ljubiti Isusa )
Učinci Euharistije
Sv. Alfonz Marija de Liguori
Tridenstski sabor uči da nas sveta pričest oslobađa os lakih svakodnevnih grijeha i čuva od smrtnih. Od lakih grijeha oslobađa nas objašnjava sv. Toma Akvinski - tako što nas sama sveta pričest potiče na djela ljubavi kojim se brišu laki grijesi. a od smrtnih grijeha nas čuva tako što Euharistija povećava djelovanje milosti, što nas čuva od težih pogrešaka. Piše Inocent III. kako nas je Isus Krist svojim mukom i smrću oslobodio vlasti grijeha, a Euharistijom nas oslobađa mogućnosti griješenja. Euharistija nadalje, pobuđuje u nama Božju ljubav. 'Bog je ljubav' (1Iv 4,8). i 'oganj što proždire' (Pnz 4,24). u našim srcima svaku zemaljsku ljubav.
Sin Božji je došao na zemlju da zapali taj oganj i drugo ne želi nego da taj sveti oganj gori u našim dušama (usp.LK 12,42). A kakav li plamne božanske ljubavi užiže Isus Krist u svakome tko ga pobožno prima u ovom sakramentu! Sv. Katarina Sijenska, promatrajući u rukama nekog svećenika presvetu hostiju, imala je dojam da se radi o vatrenoj kugli te se čudila kako se od tog plamena nisu zapalila sva ljudska srca. Lice sv. Ruže Limske toliko je izžaravalo svjetlost da je druge zabljesnulo, a istovremeno je bilo toliko vruće da bi opeklo one koji bi ga dotakli. Priča se o sv. Vjenceslavu da bi se pri svojim pohodima Presvetom Sakramentu toliko ražario da sluga koji ga je pratio nije osjećao više studeni kad bi stupao njegovim tragom po snijegu. Sv. Ivan Zlatousti potvrđuje da je Euharistija oganj koji nas toliko užiže da svojim plamenom budimo strah i trepet zlih anđela.
'Uveo me u odaje vina i pokrio me zastavom ljubavi', kaže zaručnica u Pjesmi nad pjesmama (Pj 2,4). Odaja vina je upravo sveta pričest - piše sv. Grgur Nazijanski - koja osobu toliko opija božanskom ljubavlju da ona zaboravlja i gubi iz vida sve stvorene stvari, zbog čega zaručnica iz Pjesme nastavlja: 'Okrijepite me kolačima od grožđa koji će mi vratiti snagu, jabukama koje će me okrijepiti jer sam bolna od ljubavi' (Pj 2,5). Onome tko tvrdi: Ne pričešćujem se često jer ne osjećam ljubav prema Bogu…ovako odgovara Gerson: jer si hladan udaljavaš se od vatre? Što si hladniji, moraš češće pristupati Euharistiji ako doista želiš ljubiti Isusa Krista.
'Iako mlak- piše sv. Bonaventura-pristupaj Euharistiji s velikim pouzdanjem u Božje milosrđe, toliko je veća potreba za liječnikom što smo više bolesni'. Jednako kaže sv. Franjo Saleški u svojoj Filotei: 'Dvije su vrste osoba koje se moraju često pričešćivati: savršeni, da se sačuvaju u savršenstvu, i nesavršeni, da dođu do savršenstva' Za često pričešćivanje potrebna je dakle badem velika želja da se posvetimo i da napredujemo u ljubavi prema Bogu. Rekao je Gospodin jednom sv. Matildi: 'Kad se pričešćuješ, čini to sa onom ljubavlju kojom se ikada neko srce ljubilo, onoliko ću ljubavi primiti koliko bi je ti željela dati'. (Iz djela Kako ćemo ljubiti Isusa )
Kako i kada pristupati Euharistiji
Sv. Alfonz Marija de Liguori
Uvjerimo se, dakle, da ne možemo učiniti nešto ugodnije Isusu Kristu nego se pričestiti, prikladnim raspoloženjem, kako to dolikuje gostu koga primamo. Rekao sam prikladnim raspoloženjem, a ne dostojnim, jer kad bi se tražilo dostojno raspoloženje, tko bi se ikada mogao pričestiti? Samo Bog je dostojan primiti Boga! Držim prikladnim raspoloženjem ono koje je moguće veoma ograničenim stvorenju, zaodjevenom u Adamovo tijelo. Dovoljno je da se osoba pričesti u stanju milosti i živom željom da napreduje u ljubavi prema Isusu Kristu. 'Samo iz ljubavi treba primati Isusa u pričesti - govorio je sveti Franjo Saleški - jer nam se On iz ljubavi daje'.
Što se tiče učestalosti pričešćivanja, tu je potrebno pridržavati se mišljenja svoga duhovnoga vođe. Treba znati da nikakvo zvanje ni profesija ne priječe čestu svetu pričest, ako je duhovnik smatra prikladnom, kako je to dekretom izjavio i papa Inocent XI. Doista, ništa nije tako za nas korisno kao sveta pričest. Vječni Otac je predao svome Sinu Kristu sve božansko bogatstvo: 'Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke' (Iv 13,3). Stoga s pravom može kazati onaj koji primi svetu pričest: 'S njome su mi došla sva dobra' (Mud 7,11). Opravdano sv. Vinko Ferreri i sv. Dionizije tvrde da je sveta pričest najdjelotvornije sredstvo za posvećenje, korisnije od čitava tjedna posta o kruhu i vodi. (Iz djela Kako ćemo ljubiti Isusa )
Poziv na pričest
Sv. Ivan Marija Vianney
Dođite na pričest, dođite živite od Isuse kako biste živjeli za Isusa. Sva stvorenja trebaju se hraniti da bi živjela, zato je dobri Bog htio da rastu drveća i bilje, kao pripravljeni stol na koji dolaze sve životinje uzeti hranu koja im je potrebna… Kad je Bog htio dati hranu našoj duši kako bi je uzdržao u životnom hodočašću, promatrao je sve stvorene stvari i nije našao ništa dostojno duše. Tada svrnu pogled na sebe, i odluči dati joj samoga sebe…O dušo moja kolika je tvoja veličina kad te samo Bog može zadovoljiti. Sve što pitate Oca mojega u moje ime dat će vam. Nikada ne bismo ni pomislili moliti Boga da nam dadne svoga Sina. Ali ono što čovjek ne može, ni zamisliti, niti što bi se ikad usudio željeti, Bog u svojoj ljubavi, je zamislio, izrekao i ostvario. Da li bismo se ikada usudili kazati Bogu da dadne svoga Sina da umre za nas, da nam dadne jesti njegovo Tijelo i piti njegovu Krv?
Kada naš Gospodin Isus Krist dođe nastaniti se u duši, zadovoljan je te ispunja dušu radošću i srećom, daje joj velikodušnu ljubav da sve radi i trpi kako bi bila njemu po volji. Ne govorite nismo dostojni. To je istina, ali vam treba pričest. Da je Gospodin imao na pameti naše biti dostojni, ne bi nikada ustanovio sakrament svoje ljubavi, jer nitko na svijetu nije je dostojan, ali On je mislio na našu potrebu, svi smo u velikoj potrebi. Ne govorite prevelike su naše bijede…Radije bih vas htio čuti kako govorite da ste previše bolesni. A zašto ne želite lijek? Velika nesreća zaboraviti se utjecati ovoj božanskoj hrani kako bi prošao kroz pustinju života, slično kao kad bi neka osoba umirala od gladi pored bogato pripremljenog stola.
Koje li radosti za kršćanina koji ima vjeru kad se vraća sa mise u srcu nosi cijelo Nebo. Sretne li kuće u kojoj žive takvi kršćani. Kako bi trebalo poštovati takve osobe tijekom dana. To je kao imati u kući, jedno drugo svetohranište gdje je Isus Bog uistinu boravio dušom i tijelom. Reći ćete mi ako je to tolika sreća zašto Crkva im nalaže pričestiti se samo jednom na godinu? Ta zapovijed nije za dobre kršćane, nego za malodušne i hladne kršćane koji su indiferentni za spasenje svoje duše. Na počecima Crkve najveća kazna kojom se moglo kazniti kršćanina bila je nedopustiti mu da se pričesti svaki puta kad je bio na svetoj misi.
Bože moj kako je moguće da kršćani ostave svoju siromašnu dušu, tri, četiri, pet mjeseci bez ove nebeske hrane. Tako puste svoju dušu da umre od gladovanja. Bože moj koje li nesreće, koje li sljepoće, budući da imaju toliko sredstava za izliječiti dušu i tako prikladnu hranu uzdržati je zdravu. Budući da su kršćani postajali sve manje osjetljivi za tu svoju nesreću Crkva je na kraju propisala zapovijed da pristupe pričesti barem jedanput godišnje. O Bože moj, koje li nesreće, kojeg li zaslijepljena, da jedan kršćanin bude zapovijeđu primoran tražiti svoju sreću.
O rastu u ljubavi i svetom ili svetogrdnom pričešćivanju
Sv. Katarina Sijenska
Tada je ona duša, da posluša upravila svoj duh u istinu, gdje je vidjela da sja krepost pravih uživalaca Božanstva. A vječni je Bog govorio: Predraga kćekice, hoću da ti najprije pokažem dostojanstvo u koje ih je postavila moja dobrota, da imate veći uzvišenost uzvišenost i dostojanstvo nego li anđeli, jer sam uzeo vašu narav, a ne anđeosku.
I kao što se sunce ne može razdijeliti, tako se ni čitav Bog i čovjek ne može rastaviti u bjelini hostije. Recimo da se hostija razlomi u svakoj je Krist potpun. I ne smanjuje se u samom sebi, a tako se i događa s ognjem u slijedećem primjeru. kad bi ti imala svijetlo, pa bi došli iz cijeloga svijeta da pale od ovoga svijetla ono ne bi došlo na manje zbog tog paljenja, a ipak bi svatko imao svoje. Istina je da netko više a netko manje, ima udjela od ovoga svijetla, jer svatko prima toliko svjetla koliko donese ogrijeva. da bolje razumiješ predlažem drugi primjer.
Kad bi bilo mnogo onih koji nose svijeće, a netko bi imao manju, a drugi dva ili tri puta veću te bi išli svi na svijetlo da upale svoje svijeće, istina je da se u svakoj upaljenoj svijeće bila ona velika ili mala vidi cijelo svijetlo, to jest ista toplina i svjetlost, a ipak ti bi rekla da ima manje svijetla onaj koji nosi manju svijeću. Tako se događa onomu koji prima ovaj sakrament. Čovjek donosi svoju svijeću, a to je sveta želja kojom se prima i dobiva ovaj sakrament, ali ta je svijeća po sebi ugašena, a pali se primanjem ovog sakramenta. Kažem ugašena jer vi niste ništa. Istina je da sam vam ja dao tvar kojom možete u sebi hraniti ovo svijetlo i primati ga. Ta je tvar ljubav, jer sam vas stvorio za ljubav, pa ne možete živjeti bez ljubavi.
Gdje se pali duša koja je tako ustrojena? Na ognju moje božanske ljubavi, ljubeći i bojeći se mene i slijedeći nauk moje istine. Istina je da se užiže više ili manje, već prema tome koliko donese i dade ogrijeva ovom ognju. Zato premda svi imate isti ogrjev, jer ste svi stvoreni na moju sliku i priliku, te kao kršćani imate svjetlo svetog krštenja, ipak svatko može rasti u ljubavi i kreposti, prema tome koliko se komu svidi, pomoću moje milosti. Ne mijenjate vi nadnaravni život što sam vam ga ja dao, ali možete porasti i povećati se u ljubavi, služeći se slobodnom voljom, snagom kreposti i osjećajem ljubavi, dok imate vremena, jer kad prođe vrijeme, nećete to moći učiniti. Tako možete porasti u ljubavi.
S ljubavlju dođite da primite ovaj Sakrament, slatko i slavno svjetlo koje sam vam dao da vam bude podijeljeno od mojih službenika kao vaša hrana. I toliko ćete primiti od ovoga svijetla koliko donesete ljubavi i žarke želje pretpostavljajući da ga primate svega, kako ti objasnih primjerom o onima koji nose svijeće i koji primaju srazmjerno njenoj veličini. A tko bi išao k ovom slatkom sakramentu s krivnjom smrtnog grijeha, ne prima milost, iako aktualno prima čitavog Boga i čovjeka kako ti rekoh.
A znaš li kako stoji duša koja ga prima nedostojno? Ona stoji poput svijeće na koju je pala voda koja kad se približi ognju, samo cvrči, i čim je oganj ušao u vodu on se gasi i ne ostaje drugo nego dim. tako ova duša nosi samu sebe kao svijeću koju je primila na krštenju, zatim je na nju bacila vodu grijeha koja je namočila stijenj milosnog svijetla primljenog na svetom krštenju. Kako se nije ražarila na ognju svete skrušenosti ispovjedivši svoj grijeh, pošla je na stol oltara da primi ovo svjetlo. Ali pošto duša nije bila raspoložena kako treba za takvu tajnu, pravo svjetlo nije ostalo s milošću nego se je odijelilo od nje, i tako je duša ostala u većoj smetenosti, ugašena od tame, otežana svojim grijehom. Od ovoga sakramenta osjeća samo cičanje grižnje savjesti, ne zbog manjkavosti svjetla koje ne može primiti nikakve povrede, nego zbog vode koja je bila u duši. Ova je voda spriječila osjećaj duše koji nije mogao primiti ovo svjetlo. (Iz Dijaloga Božanske Providnosti ).
Sv. Ivan Krizostom: Ne biti u smrtnom grijehu i dostojno se pričestiti: Kako se ne bi mogao ispričati, svećenik podiže glas, dižući ruke prema Nebu tako da ga svi vide kao glasnogovornika koji svojom riječju koja odzvanja u tišini poziva neke da pristupe, a druge da odstupe. I to ne čini toliko gestom ruke, koliko izričito riječju. Njegova riječ, kao da je ruka, udara nas po ušima. On ne poziva kao tužilac, nego kao onaj koji potiče da osoba ispita samu sebe. Ne kaže: Ima li netko tko optužuje ovoga? Nego kaže ima li netko tko okrivljuje samoga sebe? Uistinu, kad on kaže: Svete stvari su za svete osobe, on kao da govori, ako netko nije u posvetnoj milosti neka ne pristupa. Svećenik ne kaže jednostavno tko je čist od grijeha, nego tko je svet. Uistinu da bi bili sveti, nije dosta biti bez grijeha, nego treba prisutnost Duha Svetoga u duši i obilje dobrih dijela. Ne samo, kaže Apostol, tražim da budete slobodni od blata, nego da imate čiste i sjajne duše.
Ako Babilonski kralj, birajući među mladim zarobljenicima izbra one koji su bez mane i lijepog izgleda (Dn 1,4), koliko više mi koji smo na gozbi nebeskog Kralja moramo biti lijepi u duši, nositi ukrašene haljine i kraljevsku obuću, to jest trebamo imati lijepu dušu, ukrašenu zlatom i opasanu istinom. Tko je u takvom stanju neka pristupi i pije iz kraljevske čaše. Naprotiv, ako netko hoće ući na kraljevsku gozbu, prljav, namrgođen u poderanoj odjeći, neka misli ma muku koju će morati podnijeti, budući da nije dosta četrdeset dana za očistiti grijehe koji se učine tijekom godine. Uistinu, ako za takvo ponašanje nije dosta vječni oganj, upravo zato i jest vječni, koliko više nije dosta kratko prolazno vrijeme, u kojem možemo činiti samo blage pokore, nesposobne da nas potpuno očiste.
A zašto apostol kaže, jede i pije svoju osudu, jer ne razabire tijelo Gospodnje (1Kor,11,29)? Drugim riječima tko se nedostojno u grijehu pričešćuje, ne promišlja, ne istražuje kako se priliči veličinu ponuđenih dobara i ne razmišlja o uzvišenosti darova. Uistinu, ako dobro naučiš tko je Onaj pred kim se nalaziš, te znajući tko je, i kome se daruje, neće ti trebati više nijedna riječ nagovora. Samo ta spoznaja bit će to dovoljna da budeš trezven, izuzev ako je tvoje duhovno stanje potpuno zlokobno. Zbog toga su među vama mnogi slabi i bolesni, mnogi umiru (1Kor 11,30). Ovdje apostol Pavao ne navodi druge primjere, nego govori o Korinćanima te to čini njegov govor još tvrđim.
Govoreći: jede i pije svoju osudu, i kriv je, da ne bi izgledalo da govori samo zbog govora, nabraja događaje i poziva se na svjedoke. To ih pogađa više od prijetnje, jer im to predočuje kao stvarnost koja već djeluje među njima. I ne zadovoljava se time, nego Pavao vjerodostojno govori o vječnoj osudi. Na taj način on zastrašuje na dva načina. Baš tako, jer mnogi se pitaju otkuda dolaze tolike prerane smrti i duge bolesti, a apostol odgovara da mnoge neočekivane stvari se odgađaju zbog grijeha.
Bl. Pater Pio - Ljubav prema Euharistijskom Isuse i borba za svakodnevnu pričest protiv đavolskih sugestija: Dragi oče neka vas tješi slatka misao da ljubite Isusa te da on puno više ljubi vas. Molimo ga za milost riječima zaručnice iz Pjesme nad pjesmama: Poljubi me poljupcem usta svojih, ljubav je tvoja slađa od vina (Pj 1,2). Koliko puta Isus u presvetom Sakramentu nama svećenicima dadne ovaj poljubac mira. O da, žarko želimo ovaj poljubac iz božanskih usta, a još više budimo zahvalni. Koji bismo draži dar mi bijedni smrtnici mogli više željeti od Boga. Ponekad sam napastovan da propustim svakodnevnu pričest, ali sam u prošlosti tu napast uvijek pobijedio. A kako bi oče moj, mogao živjeti da ne pristupam primiti Isusa svako jutro?
Plačem i mnogo uzdišem kod nogu Euharistijskog Isusa zbog toga, i puno mi puta izgleda da sam bio utješen, ali mi se ponekad čini da se Isus skriva mojoj duši. Olovka ne može opisati što se događa u mojoj duši u trenutcima kad se Isus skriva. Nesigurnost da li sam uvijek odbacio napasti koje mi više nego ikad lukavi đavao predočuje kad pristupam presvetoj pričesti. Oče moj, to su trenutci velike borbe. Ah koliko moram sebe siliti da si ne uskratim toliku okrjepu.
A što me najviše ranjava, oče moj, je misao na Isusa u Euharistiji. Moje srce se osjeća kao privučeno jačom snagom prije nego li se ujutro sjedini s njim u pričesti. Osjećam toliko veliku glad i žeđ za njim prije nego li primim da malo nedostaje pa da umrem od teškog disanja. Upravo zato što ne mogu a da se ne sjedinim s njim ponekad i u visokoj temperaturi idem da blagujem njegovo tijelo. Ova glad i žeđ umjesto da utihnu nakon što sam ga primio u pričesti sve više rastu. A kad već posjedujem ovo najveće dobro, toliko je velika slast da za malo ne kažem Isusu dosta, gotovo ne mogu više. Skoro zaboravim da sam u svijetu, razum i srce ne žele više ništa i nekada duže vremena svojevoljno ne želim bilo što drugo.
Ponekad se pitam, da li ima duša koje ne osjećaju da im srce gori božanskim plamenom kad se nalaze pred Isusom u Sakramentu. Meni to izgleda nemoguće, pogotovu ako se to odnosi na svećenika i redovnika. Možda one duše koje kažu da ne osjećaju ovaj plamen, ne osjećaju ga zbog toga što imaju veće srce. Samo ovim dobrohotnim objašnjenjem pridružujem im se da ih ne bi ušutkao stidnim izrazom lažljivaca.
O grozoti nedostojnog slavljenja svete mise
Sv. Terezija Avilska
Dok sam jedanput pristupala k pričesti vidjela sam duševnim očima jasnije nego tjelesnim dva nečastiva jako odvrtana lika. Činilo mi su rogovima obujmljivali grlo jednog svećenika, a vidjela sam u njegovim rukama svojega Gospodina u Veličanstvu koje sam spominjala, u hostiji koju mi je htio pružiti. Jasno vidjeh da su te ruke njega vrijeđale, pa sam shvatila da je ona duša u smrtnom grijehu. Kako je strašno. Gospodine moj, vidjeti vašu ljepotu među tako odvratnim likovima! Oni su bili nekako prestrašeni i prestravljeni pred vama, pa se činilo da bi rado pobijegli da ste ih vi pustili da odu. Spopala me tako velika zbunjenost, da ne znam kako sam se mogla pričestiti.
Jako sam se prestrašila jer mi se činilo, kad bi viđenje bilo od Boga, da Njegovo Veličanstvo ne bi dopustilo da vidim zlo koje se nalazi u onoj duši. Rekao mi je sam Gospodin da molim za onoga svećenika. On je to dopustio zato da spoznam snagu koju imaju riječi pretvorbe, te kako Bog ne prestaje biti tamo koliko god bio loš svećenik koji ih izgovara. Usto neka vidim njegovu dobrotu jer se predaje i u one ruke svoga neprijatelja, i to sve za moje dobro i dobro svih. Shvatila sam koliko su obavezniji svećenici biti bolji od drugih, kako je strašna stvar primati Presveti Sakrament nedostojno te koliko je nečastivi gospodar duše koje je u smrtnom grijehu. Jako veliku korist mi učini da spoznam koliko sam bila dužna Bogu. Blagoslovljen neka bude u vijeke vjekova. ( Moj život 38. br. 23)
Pričest izvor snage i utjehe
Sv. Terezija Avilska
Riječ danas čini mi se da znači za jedan dan, što znači dok bude potrajao ovaj svijet, ništa više. baš jedan dan! A za one nesretnike, koji se kažnjavaju, koji ga neće uživati na onome drugom, nije njegova krivnja ako se puste pobijediti, jer on ih ne prestaje bodriti do kraja bitke. Neće se imati čime opravdati, niti se tužiti na Oca zato što im ga je uzeo u najpresudnije vrijeme. Stoga mu i kaže njegov Sin, budući da to nije nego za jedan dan, da mu dopusti prijeći među služinčad. Pošto nam ga je Njegovo veličanstvo već dalo i poslalo na svijet samom njegovom voljom, on nas ne želi ostaviti nezaštićene svojom vlastitom voljom, već želi ostati odvije s nama, na radost njegovih prijatelja i žalost njegovih neprijatelja. Ta ne moli više nego za danas, sada iznova, jer time što nam je dao ovaj presveti kruh zauvijek, Njegovo Veličanstvo nam je dalo - kako sam rekla - ovo jelo i manu čovještva, koju nalazimo kad hoćemo, pa ako to nije našom krivnjom, nećemo umrijeti od gladi zato što će duša, kad god bude hitjela blagovati, naći u Presvetom Sakramentu svaki slast i utjehu. Nema potrebe da bude ni muke ni proganjanja, koje ne bi bilo lako podnijeti, ako počnemo uživati njegove.
Molite kćeri Oca s ovim Gospodinom, da vam danas pusti Vašeg zaručnika, da ne budete na ovome svijetu bez njega, da bude dosta za ublažavanje tako velikog zadovoljstva što ostaje tako skriven pod ovim prilikama kruha i vina, a što je velika muka za onoga tko nema što drugo ljubiti, niti druge utjehe, ali molite ga da vam ne uzmanjka i da vas pripravi da ga primite dostojno.
Mislite li da ovo presveto jelo nije hrana, čak i za ova tijela, i veliki lijek čak i za tjelesne boli? ja znam da jest, i poznajem jednu osobu (svetica govori o sebi) koja je imala teške bolesti i kojoj su, kad je imala kadkada jake boli, nestajale kao odnesene rukom, te bis e osjećala posve dobro, i to vrlo redovito, pa i kad je imala vrlo izražene boli, koje se nisu mogle hiniti, po mom mišljenju… Ali njoj Gospodin bijaše dao tako živu vjeru da se smijala u sebi, dok je slušala neke osobe kako govore da bi hitjele biti u onom vremenu, kad je Krist naše dobro, hodao po svijetu, jer je mislila, budući da su ga imale ovakvoga u presvetom sakramentu što još hoće?
Ali znam za tu osobu da je niz godina, premda nije bila jako savršena, kad bis e pričešćivala, ni više ni manje nego kao da je tjelesnim očima gledala kako ulazi u njeno prebivalište Gospodin, nastojala naprezati svoju vjeru koliko god joj je to bilo moguće, zato da se oslobodi svih izvanjskih stvari, jer je uistinu vjerovala da ulazi ovaj Gospodin u njeno prebivalište i ulazila bi s njime. Nastojala bi ovladati svojim sjetilima, kako bi sva spoznala tako veliko dobro, hoću reći da ne smetaju duši da ga prepozna. zamišljala je samu sebe pred njegovim nogama i plakala kao Magdalena, ni više ni manje nego kao da ga tjelesnim očima gleda u farizejevoj kući, pa da i nije osjećala pobožnost, vjera joj je govorila da je zaista tamo. Jer ako se ne želimo graditi ludima i zasljepljivati razum, ne treba sumnjati.
Nije to privid mašte kao kad promatramo Gospodina na križu, ili u drugim prizorima muke, kad si ga predočujemo u nama samima kako je to proživio. To se događa i sada, posvemašnja je istina, i nema se zašto ići tražiti ga dalje, na drugom mjestu, nego budući da znamo da je, dok prirodna toplina ne uništi prilike kruha. s nama dobri Isus, da mu pristupimo. Pa ako je, dok je hodio po svijetu, samim dodirom svoje odjeće liječio bolesne, zar treba sumnjati da će činiti čudesa, ako je do te mjere u meni, ako imamo vjeru, i da će nam dati ono što ga budemo molili, budući da je u našoj kući? A njegovo Veličanstvo ne običava loše plaćati konačište, ako ga se dobro ugosti. ( Put savršenstva 34,br. 2-8).
Čežnja za pričešću
Sv. Terezija Avilska
Poneki put me snađe takov velika želja da se pričestim, te ne znam da li se to može dosta naglasiti. Dogodilo mi se to i jednoga jutra kad je tako kišilo te se činilo da se neće moći izići iz kuće. Kad sam bila izvan nje, bila sam toliko izvan sebe zbog one želje, da mi se činilo kako bih, sve da su mi i koplja uprli u prsa, bila prošla između njih, a kamoli kroz vodu. Čim sam stigla u crkvu, zahvatio me je veliki ushit. Učinilo mi se da vidim kako se otvaraju nebesa, no ne jedan ulaz, kako sam to drugdje vidjela. Ukazalo mi se prijestolje, za koje sam vašoj milosti rekla da sam ga i drugda vidjela. Ukazalo mi se prijestolje, i još jedno iznad njega, gdje sam nekom spoznajom koju ne znam iskazati, iako to nisam vidjela, shvatila da se nalazi Božanstvo.
Učinilo mi se da ga pridržavaju neke životinje, a čini mi se da sam čula jedan opis tih životinja. Pomislila sam da su to bili evanđelisti. Ali kakvo je bilo prijestolje i što je bilo na njemu nisam vidjela na nebu. Promišljala sam da su serafini ili kerubini, jer su jako različiti u nebeskoj slavi. Činilo mi se da posjeduju neku rasplamsalost. Velika je razlika, kako sam rekla. Slavlje koje sam tada osjetila u sebi ne može se opisati, niti iskazati, niti će ga moći zamisliti tko to ne bude prošao. Shvatila sam da se tamo nalazi skupa sve što se može poželjeti, a nisam vidjela ništa. Rekli su mi, a ne znam tko da je jedino što sam tamo mogla učiniti to da shvatim kako ne mogu ništa shvatiti, te promatrati kakvo je ništavilo sve u usporedbi s onim. Stoga se kasnije moja duša sramila videći da bi mogla zastati na ikakvoj stvorenoj stvari, a kamoli oduševiti se njome, zato što mi je sve nalikovalo na mravinjak.
Pričestila sam se i sudjelovala na misi, a ne znam kako sam mogla sudjelovati. Činilo mi se da je trajalo jako kratko. Začudila sam se kad se oglasio sat i vidjeh da sam dva sata bila u onom ushitu i slavlju. Kasnije sam se začudila kad sam stigla do ove vatre istinske ljubavi Božje, koja mi se čini da dolazi odozgo. Koliko god to htjela, nastojala i trgala se za to, ako to ne biva kad Njegovo Veličanstvo hoće, kako sam drugamo rekla, nisam sposobna imati ni jedne njezine iskre. Čini se da ona pročišćuje staroga čovjeka od nedostataka, mlakosti i bijede. Kao što radi ptica feniks, o kojoj sam čitala da se spali, a iz onoga pepela izlazi druga, tako duša kasnije postane druga, s drugačijim željama i velikom jakošću. Čini se da nije ona od prije, nego da s novom čistoćom počinje ići putem Gospodnjim. Dok sam usrdno molila Njegovo Veličanstvo da bude tako, te da mu ponovno počnem služiti, rekao mi je: Dobru si usporedbu napravila. Pazi da je ne zaboraviš kako bi se uvijek nastojala poboljšati. ( Moj život 39. br.22).
Martiny - Sjedinjenost s Oltarom
Bl. Marija od Isusa Deluil
Od časa do časa pogled ljubavi je pogled srca na Svetu i Božansku Žrtvu koja se prinosi od oltara do oltara! Slijedimo je i dopustimo da budemo žrtvovani s njom. Plačimo u podnožju oltara koji su oskvrnuti ravnodušnošću ili svetogrđem. Ljubimo umjesto hladnih srdaca koja ne znaju ljubiti takvu ljubav. bdijemo pred vratima osamljenih Svetohraništa. Duša mi je bila obuzeta mišlju o bolima Isusa osamljenog u Svetom Sakramentu. Kad je Svetište pusto, tijekom tih dugih sati napuštenosti kada nitko ne okružuje Svetohranište, čini mi se da je jedan od velikih boli našega Gospodina ova: Ne prinosi se! Isus se sam prinosi bez prestanka, no želi biti prinesen preko čovjeka koji treba nadopunjati ono što nedostaje Muci Isusa Krista (usp. Kol 1,24).
Činilo mi se da vidim u samoći svetišta mnoštvo anđela koji tješe Isusa moleći ga za oproštenje što ga nijedno ljudsko srce nije prisvojilo da ga prikaže. Kako biti uneseni svakog časa u prinošenje Euharistijskog Isusa, ako naše biće nije u Žrtvi? Živjeti priljubljeni uz Svetohranište, posjedovati svakog dana Onoga koji očarava anđele, koji plijeni divljenja nebesa, osjećati oko sebe duše koje žive od istoga čara, koje trpe iste boli i prinose se ognju iste žrtve, s Hostijom ljubavi, prinositi se njima, biti zajedno oko Oltara! To je Nebo koje je započelo!
Sve dane on je napušten od svih, navečer…I to je silom zakona da On treba ostati tako sam, On koji bi jednom zrakom svoje salve mogao pod svoje noge podložiti kroz vječnost cjelokupno stvaranje! On za čije žrtvovanje nema noći, nema predaha. neka u klanjanju Isusu-Hostiji vaše srce postane snagom milosti i žrtava, kao zlatna kadionica, neka plemeniti žar, dapače herojski žar ljubavi, u njoj bude oganj što stalno gori, neka nebeska čistoća bude tamjan koji neprestano izgara i čiji miris raduje i očarava Srce Isusovo. Tako sam zadovoljna kad ukrašavam njegovo prijestolje najrijeđim cvjetovima koje mogu naći! kad god se može, čini mi se da se ne treba zanemarivati iskazati štovanje našemu Gospodinu, ne samo žarom svoje duše, nego i svim izvanjskim ljepotama i svim ukrasima koje mu se svidjelo darovati nam na zemlji, a koja se tako često rabe protiv njega!
Ne napuštajte srcem Svetohranište..tu se postaje ljubav! Kada bismo što brojnije bile okupljene oko Blaga-Hostije! Toliko žeđam za tim! Naš Gospodin - osamljen u Svetohraništu poziva vas da imate udjela i Njegovu životu samoće i šutljiva klanjanja. Bavite se svojim Isusom koji je sam u tolikim Svetohraništima i pravite mu društvo srcem budite njegova mala klanjateljica u svim mjestima u kojima je napušten. Živimo u našoj tamnici ljubavi, u Rani Srca Isusova i u ciboriju gdje boravi Božansko Srce. Što je trajno sjedinjenje s Isusovom Žrtvom, ako ne trajno žrtvovanje samoga sebe sjedinjena s prinošenjem velike Žrtve? O divna li sjedinjena žrtve, ljubavi revnosti između Srca Isusova i srca njegova svećenika! O uzvišena li prizora koji Ocu Nebeskom nudi savršeni plan Isusa Otkupitelja stvoren po Oltaru: Isus prinesen i čovjek otkupljen, prinesen žrtvovan s Njime i po Njemu, na salvu nebeskog Oca.
Isus svakog časa silazi na svijet. To je uzvišeni dar Nebeskog Oca, i u svaki čas, prinesen preko svećenika i po dušama, Isus Krist je kao vraćen i ponovno darovan Presvetom Trojstvu i On povezuje s Njime u krilu svoga Oca duše koje su posvema njegove, prinoseći ih žrtvovane s njime. O ljubavi, o ljubavi! O Riječi, Bože moj, izreci nad nama onu riječ koja si Ti sam! I koliko je moguće neka nas ona pretvori u Tebe, tako da ne živimo više mi, nego da Ti živiš u nama, zatim nas prinesi, uključi nas u svoju žrtvu, na kraku uništi nas da bismo živeći u Tebi skriveni u Tvome Srcu, davalo po tebi. s tobom i u tebi, koliko dopušta naša slabost, svaku čast i svaku slavu Presvetome Trojstvu.
Moja je duša bila ispunjena velikim poštovanjem i velikim divljenjem prema dostojanstvu svećenika. Zatim sam jasnije no ikada vidjela neizmjerni ponor koji dijeli duše počašćene mističnim svećeništvom i onim pravih zaređenih svećenika. Oni umnažaju Isusa Krista, oni ga također proizvode, a drugi ga mogu samo prinositi s njime. Sjedinjenost s Oltarom, sjedinjenje sa žrtvom, to poistovjećivanje čitava života sa službenicima Gospodinovim, da bi oni slavili što dostojnije, to je uzvišen čar. To je čisto kršćanstvo - pomagati svećenicima i posvećivati se za njih. ( Iz djela bl. Marije od Isusa).
Pričest i napredak u krepostima
Sv. Terezija od Djeteta Isusa
Tako velike milosti nisu mogle ostati bez plodova, bili su to obili plodovi, a kreposni život postao nam je sladak i prirodan. U početku je moje lice često odavalo borbu, ali malo po malo isčezao je taj dojam, a odricanje mi je postalo lako, dapače i u prvi čas Isus je rekao: Onome koji ima dat će se još i on će biti u obilju (Mt 13,12). Za jednu vjerno primljenu milost davao mi je mnoštvo drugih…On se sam davao meni u svetoj Pričesti češće nego bi se bila usudila nadati. Uzela sam kao pravilo vladanja da bez izuzetka primam sve pričesti koje bi mi moj ispovjednik davao, ali sam puštala da on određuje broj, i nikada ga nisam molila za više. U to vrijeme nisam imala hrabrosti koji imam danas, inače bih radila drugačije, jer sam čvrsto uvjerena da duša mora reći svome ispovjedniku želju koju osjeća za primanjem Boga. On ne silazi svaki dan s neba zato da ostane u ciboriju, nego da nađe drugo nebo koje mu je neizmjerno milije nego prvo: nebo naše duše načinjeno po njegovoj slici. živio hram Presvetog Trojstva!…
Sve vrijeme što je zajednica bila tako iskušavana mogla sam imati neizrecivu utjehu da svaki dan primam svetu Pričest...Ah, kako je to bilo slatko…Isus me dugo mazio, dulje nego svoje vjerne zaručnice, jer je dopustio da ga primam, dok druge nisu imale te sreće. Bila sam također vrlo sretna što sam se smjela doticati posvećenih posuda, što sam pripravljala male povelje na koje se imao položiti Isus. Osjećala sam da bih trebala biti vrlo revna, i često bi se sjetila riječi upravljene svetom đakonu: 'Budite sveti, vi koji se dotičete posuda Gospodnjih' (Iz 52,11).
Svoju dušu zamišljam kao slobodno zemljište i molim Blaženu Djevicu Mariju da s njega ukloni ruševine koje bi mogle smetati da ne bude slobodno, zato je molim neka sama rasprostre veliki šator dostojan neba i neka ga uresi svojim vlastitim nakitom. Onda pozivam sve svece i anđele neka dođu i prirede veličanstveni koncert. Čini mi se, kada Isus silazi u moje srce, da je zadovoljan što ga tako lijepo primam, te sam zadovoljna i ja…Sve to ne priječi da me pohađaju rastresenosti i spavanje, ali kad na kraju zahvale primijetim da sam je tako nevaljalo obavila, tada odlučim da sav preostali dio dana provedem u zahvali…Vidite moja ljubljena Majko, kako sam daleko od toga da se dadem voditi putem straha, uvijek znam naći sredstvo da budem sretna i da se okoristim svojom bijedom…Bez sumnje, to ne vrijeđa Isusa jer mi se čini da me on hrabri na tom putu.
Jednoga sam dana, protivno svom običaju, bila malo uznemirena idući na sv. Pričest, činilo mi se da dragi Bog nije zadovoljna samnom, te mišljah: 'Ah, ako danas dobijem samo polovicu hostije, to će mi biti velika žalost, mislit ću da Isus nerado dolazi u moje srce'. Približim se…Oh sreće! Po prvi puta u svom životu vidjela sam svećenika kako uzima dvije jasno odijeljene hostije i daje mi ih!…Shvaćate moju radost i slatke suze koje sam prolila videći tako veliko milosrđe. ( Iz Povjesti jedne duše ).
Svijest o Kristovoj prisutnosti i dužno poštovanje prema Euharistiji
Bl. Alojzije Stepinac
Lice zemlje se obnovilo Kristovim dolaskom na svijet i dovršenjem njegove krvave žrtve na križu. 'Ta znate -veli sv. Pavao- da se od svoga ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim neraspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjaca nevina i bez mane' (1Pt 1,18). Ako je pak tako, a tako sigurno jest, onda moramo mi svećenici ozbiljno postupati s najsvetijim činom na zemlji. A sigurno se ne može ozbiljno postupati ako se svećenik brižno ne pripravlja na svetu misu i dolično ne zahvaljuje za nju. Što nam opet kaže mudrac u Pismu: 'Koji se boje Gospodina pripravljaju se srcem svojim, i pred njim se ponizuju' (Sir 2,17).
Za Izraelce u pustinju čitamo, kad su prvi put opazili manu, da su pitali: 'Mahnu? Što je to?' Koliko više mi, kad kanimo pristupiti oltaru, moramo se zamisliti i zapitati, što kanimo činiti, kad ono, što dolazi u ruke nije obična mana u pustinji, nego kruh života Isus Krist. Mojsiju nije bilo dozvoljeno približiti se ni gorućem grmu: 'Ne prilazi ovamo. Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojemu stojiš je sveto tlo'(Izl 3,5). Nama je dano približiti se ne gorućem grmu, nego Kristu pod prilikama kruha i vina na oltaru. Zar ćemo s manje respekta pristupati nego Mojsije gorućem grmu?
Jakov je nakon sna, u kojemu je vidio silaziti i uzlaziti anđele Božje povikao izvan sebe: 'Zaista se Jahve nalazi na ovom mjestu, ali ja nisam znao! Koliko je strašno ovo mjesto! Zaista je ovo kuća Božja, ovo su vrata nebeska!'(Post 28,16). Što bismo istom morali reći mi, koji ne u snu, nego u zbilji gledamo ne ljestve s anđelima, nego Gospodara anđela, stvarno prisutnog na oltaru, kada obavljamo pretvorbu, ili bolje on preko nas jadnih ljudi, kruha u Tijelo i vina u Krv Kristovu! Nije dakle, potrebno trošiti više riječi, kako se dolikuje dolična priprava za sv. misu svakom svećeniku, makar ne znam kako bio zaposlen, da ga ne bi možda stigao prijekor izrečen preko proroka. A. Benigar, Stepinac, 279).
Euharistija izvor mira i ljubavi među narodima
Bl. Alojzije Stepinac
Dužnost nam je da preko euharistije radimo za mir svijeta. Svako od nas osjeća, da danas nema mira na svijetu. Ako ikada, to su u naše doba narodi razdijeljeni i razdvojeni u najžešće protivničke tabore. Samoljublje, pohlepa za bogatstvom, zavist, častohlepnost i mržnja stvorili su duboke ponore ne samo između pojedinih naroda, nego i između društvenih slojeva i pojedinih članova iste obitelji. Mira, dakle u ljudskom društvu nema. O potrebi mira govori se danas mnogo i sa sviju strana, ali mnogi od tih mironosaca zaboravljaju, da mira bez ljubavi ne može biti. Ukoliko pak ti propovjednici mira i spominju ljubav, ne pokazuju nam način, kako da ljubav općenito zavlada. Za proširenje i procvat ljubavi treba čvrst temelj i plodno tlo.
Osnovicu za promicanje prave ljubavi ne može činiti samo krvna veza ili zajednički gospodarski, kulturni, društveni ili državni interesi. Prava, općenita, preporodna ljubav može biti samo odnije, gdje se ljudi i narodi na jednoj istinskoj, dubokoj duhovnoj vezi priznaju međusobno pravom braćom. A to se nigdje ne može tako uzvišeno zamisliti i ostvariti kao na tlu i temelju presvete Euharistije.
Euharistija je na poseban veza ljubavi. Euharistija je dar Božje ljubavi za sve narode. Po njoj sjedimo kao djeca jednoga Oca oko jednoga stola i lomimo jedan te isti kruh s neba. Blagujući taj kruh. Blagujući taj kruha svi se, svi se sjedinjujemo s istim Kristom, svojim vođom i učiteljem. Po tom istom kruhu postajemo, dakle, svi, bez razlike međusobno prava braća, jer sjedinjujući se u Bogu, koji je ljubav, nužno se moramo i međusobno ljubiti. Euharistija postaje na taj način ona otajstvena veza, koja svojim nitima najneposrednijeg bratstva i sestrinstva povezuje i pojedince i narode preko sviju državnih granica, narodnih razlika, kulturnih nejednakosti i različitih oprečnih zemaljskih interesa u jednu veliku obitelj.
Blagovanje tijela Isusova u sv. pričesti jest, dakle, ono po čemu postajemo krvi srodnici najprije sa samim Kristom, a zatim i sami među sobom. Jer jedno te isto tijelo Boga-čovjeka sve nas hrani i ista krv Boga - čovjeka struji našim žilama…To je dakle euharistiska zajednica. Zajednica, koju bismo, govoreći suvremenim jezikom, mogli nazvati nova euharistijska internacionalna zajednica i to internacionalna zajednica ljubavi, zajednica jedan i jedina, kojoj jednake na ovom svijetu nema. Zato velimo, da je euharistija kao internacionalna veza ljubavi ujedno i jedini temelj pravo mira na svijetu. (A. Benigar, Stepinac, 275).
Davati naknadu Spasitelju u Euharistiji
Bl. Alojzije Stepinac
Prvo, davati zadovoljštinu i naknadu Spasitelju u euharistiji, jer su bezbožnici u porušenim i zapaljenim crkvama, osramoćenim redovnicima i poubijanim svećenicima obeščastili zapravo samoga Krista. On je onaj čije je ime uvije prvo na listi osuđenih kod svakog progonstva. Njega progone u svakom redovniku i svećeniku, u svakom biskupu i katoličkom svjetovnjaku. To nije samo nezahvalnost i bezumlje, nego prava ludost, paklena zaslijepljenost i najniži pad ljudskog dostojanstva.
Protiv takove strahovite mržnje i sotonske grozote nije moguće, da oni, koji Krista ljube ne stave pred noge euharistiskog Kralja duboko potreseni svoju zadovoljštinu i naknadu. Dok Krista ponovno tisuću puta sude na smrt, rugaju mu se, pljuju ga, bičuju, trnjem krune, gaze po njemu, i na križ ga razapinju naša vjerna srca treba da ispuni velika boli beskrajni stid, a sav svijet treba da očituje jasno i glasno svoju vjernost i ljubavi prema njemu. I što je veća mržnja njegovih neprijatelja, to snažnija mora biti naša ljubav. I što više rana zadaju najamnici pakla njegovom mističnom tijelu, to jest Crkvi, i njegovu sakramentalom tijelu na oltarima, to gorljiva i žarča treba da je naša zadovoljština i naknada. (A. Benigar, Stepinac, 274).