Budući da se u Katoličkoj Crkvi u posljednje vrijeme šire različiti načini molitava za ozdravljenje, iscjeljenje i oslobađanje, Kongregacija za nauk vjere i Kongregacija za bogoštovlje dala je JASNE UPUTE, koje za naše čitatelje donosimo iz "Glasa Koncila " br. 49, 3. prosinca 2000. godine:
Jasne granice za molitve ozdravljenja
Kongregacija za nauk vjere, čiji je pročelnik kardinal Joseph Ratzinger, objavila je 23. studenoga "Naputak o molitvama za (dobivanje) ozdravljenja od Boga". U njemu se na 18 stranica teksta opširno iznose teološki aspekti toga pitanja, kojima se onda pridodaju i disciplinske norme koje se pri takvim bogoslužjima i molitvama moraju obdržavati.
U uvodnome dijelu odmah ističe, da je prirodna čovjekova želja da bude sretan, da je u dubini njegova srca ukorijenjena težnja da bude slobodan i oslobođen od bolesti, ali i da uspije shvatiti njezin smisao kad ga ona pogodi. Crkva bolest shvaća kao "sredstvo sjedinjena s Kristom i duhovnog čišćenja", a za one koji pomažu bolesnoj osobi izvanredna je to prilika za "pokazivanje kršćanske ljubavi".
Molitva za ozdravljenje je iskustvo prisutno u svako doba Crkve, pa tako i u ovo naše. No, ono što je danas novo jest sve veći broj molitvenih okupljanja, koja su ponekad povezana i s liturgijskim slavljima i kojima je cilj od Boga izmoliti ozdravljenje. U slučajevima koji i nisu tako rijetki izjavljuje se da su se ozdravljenja doista i dogodila, pa se isto to očekuje i u tijeku drugih takvih molitvenih susreta. "U tom se kontekstu ponekad poziva na navodnu karizmu ozdravljenja", ističe dokument Kongregacije za nauk vjere, koji se nadalje pita i o načinima i mogućnostima razlikovanja tih molitvenih okupljanja pod liturgijskim vidom, a za to osobito mora skrbiti crkvena vlast, koja je dužna "bdjeti i dati prikladne norme za ispravno ostvarenje liturgijskih slavlja".
Upravo zato prikladnim se pokazalo, u skladu s kanonom 34. crkvenoga zakonika, objaviti ovaj naputak koji će od pomoći osobito biti mjesnim biskupima da bi "bolje mogli voditi vjernike na tome području, potičući ono što je dobro i ispravljajući ono što treba izbjeći".
Bolest i ozdravljenje: pravi smisao i vrijednost ekonomije spasenja
Pojašnjavajući doktrinarne aspekte cijeloga pitanja u pet opširnih paragrafa prvog poglavlja, dokument ističe da je Bog pozvao svakoga čovjeka na radost, no naše nas svakodnevno iskustvo uči da postoje i toliki oblici patnje i bola. Zbog njih u svojim obećanjima otkupljenja Bog naviješta radost srca, koja je povezana s oslobođenjem od patnji. Bog je onaj koji oslobađa od svakoga zla. Puni odgovor na pitanje o smislu i razlogu bolesti daje Novi zavjet. Isus se u svom javnom djelovanju često susretao s bolesnima. Mnoge od njih na čudesan je način ozdravio, a ozdravljenja su znak njegova mesijanskog poslanja. Ona pokazuju pobjedu kraljevstva Božjeg nad svakom vrstom zla, te su spasenjski znakovi, jer su ujedno i oslobođenje, otpuštenje grijeha. I prva je evangelizacija u apostolsko doba popraćena brojnim čudesnim ozdravljenjima, koja su jačala snagu evanđeoskog navještaja. Crkva je uvijek prihvaćala bolesnike, ne samo kao predmet svoje skrbi, već je za njih osobito molila. Molili su za ozdravljenje, svoje ili drugih, pojedini kršćani, ali i cijela Crkva u Liturgiji, osobito u sakramentu bolesničkog pomazanja. No, molitvom se nikada nije namjeravalo isključiti potrebu da se bolesnik "utječe i upotrijebi naravna sredstva, koja mu koriste u očuvanju i stjecanju zdravlja", ističe dokument dodajući da su i crkveni oci "normalnim smatrali da vjernik od Boga moli ne samo zdravlje za dušu, već i za tijelo".
"Karizma ozdravljenja" u aktualnom kontekstu
U dugoj povijesti Crkve "nije nedostajalo svetih taumaturga koji su čudesno ozdravljali". No, "karizma ozdravljenja" ne ulazi među te taumaturške fenomene, pojašnjava dokument, dodajući da su doktrinarna objašnjenja potrebna upravo zbog "molitvenih okupljanja koja se organiziraju sa svrhom dobivanja čudesnih ozdravljenja među bolesnim sudionicima, ili molitava ozdravljenja po završetku euharistijske pričesti s istim ciljem". O ozdravljenjima, koja su povezana s molitvenim mjestima - poput svetišta, pokraj relikvija mučenika ili drugih svetaca - u povijesti Crkve postoje brojna svjedočanstva. Među njima ističu se, primjerice, sv. Martin iz Toursa, katedrala sv. Jakova u Composteli ili pak najpoznatije marijansko svetište Lurd. "No, takva ozdravljenja ne impliciraju 'karizmu ozdravljenja"', ističe dokument i donosi svoj sud o molitvenim okupljanjima s ciljem ozdravljenja, ističući da se ona razlikuju od onih slavlja koja su predviđena u liturgijskim knjigama. Ako se ta liturgijska slavlja "ostvaruju u poštivanju liturgijskih normi, onda su dopuštena, a često i prikladna, kao što je slučaj mise pro infirmis. Ako ne poštuju liturgijsku normativu, nedostaje im zakonitosti!
Dopuštene su i legitimne molitve koje spadaju u pučku pobožnost, "ako im se ne izokrene izvorni smisao. "Karizma ozdravljenja" - pojam koji se u dokumentu stavlja pod navodne znakove - "ne može se pripisati određenom sloju vjernika", upozorava dokument, jer se pri svakoj molitvi vjernik mora prepustiti i "povjeriti najslobodnijoj volji Duha Svetoga, koji nekima daruje posebnu karizmu ozdravljenja, kako bi se očitovala snaga milosti Uskrsloga".
Disciplinske odredbe
Nakon iznošenja doktrinarnog nauka, dokument u deset članaka i više paragrafa iznosi "disciplinske odredbe, ističući već u prvom članku da je "svakome vjerniku dopušteno Bogu upućivati molitve za ozdravljenje. No, kada se one mole u crkvi ili na nekom drugom svetom mjestu, prikladno je da ih predvodi zaređeni služitelj. Te molitve za ozdravljenje mogu se smatrati liturgijskima, ako su uključene u liturgijske knjige, koje je odobrila mjerodavna crkvena vlast. "Inače nisu liturgijske", kaže se u drugome članku dok treći ističe da se liturgijske molitve za ozdravljenje slave prema propisanom obredu i u misnom ruhu, kako je određeno u Ordo benedictionis infirmorum Rimskoga misala. Eventualne prilagodbe obreda blagoslova bolesnika, ukoliko ih smatra prikladnima ih eventualno potrebnima, mogu izvršiti samo biskupske konferencije uz prethodnu reviziju Svete Stolice, ističe treći danak. Četvrti pak određuje da dijecezanski biskup ima pravo odrediti norme za vlastitu partikularnu Crkvu glede liturgijskih slavlja za ozdravljenje, u skladu s kanonom 838. paragraf 4., a svi koji organiziraju takva slavlja moraju ih se i pridržavati. "Dopuštenje za održavanje takvih slavlja mora biti eksplicitno, pa i onda kada ih organiziraju ili na njima sudjeluju biskupi ili kardinali", određuje 3. paragraf te točke i dodaje da dijecezanski biskup može drugome biskupu zabraniti sudjelovanje ili organiziranje takvih molitava, dok peti članak određuje da se neliturgijske molitve za ozdravljenje moraju jasno razlikovati od onih liturgijskih, a oni koji ih predvode - ističe treći paragraf - moraju "brižno izbjegavati" sve oblike "histeriziranja, neprirodnosti (umjetnog držanja), teatralnosti ili senzacionalizma".
želi li se netko služiti društvenim sredstvima komunikacije - osobito televizijom - pri tim molitvama za ozdravljenje, bilo da su one liturgijske ili nisu, mora znati da je i to u nadležnosti dijecezanskoga biskupa, određuje šesti članak, dok sedmi članak nalaže da se u "slavlje presvete Euharistije, sakramenta i liturgije časova ne smiju uvoditi molitve ozdravljenja, liturgijske ili neliturgijske", a dopušteno je u molitvama vjernika dodati posebne intencije molitava za ozdravljenje bolesnika.
"Služba egzorcizma mora se obavljati u strogoj podređenosti dijecezanskom biskupu", određuje osmi članak, ističući da se molitve egzorcizma - koje su sadržane u Rimskome obredniku moraju razlikovati od slavlja ozdravljenja, bila ona liturgijska ili neliturgijska.
"Apsolutno je zabranjeno uključivati takve molitve egzorcizama u slavljenje svete Mise, sakramenata i liturgije časova", ističe treći, zadnji paragraf osmoga članka. Pretposljednji, deveti članak sve voditelje slavlja za ozdravljenje upozorava i određuje im da moraju nastojati "očuvati ozračje vedre pobožnosti među okupljenima, te upotrijebiti nužnu mudrost, ako se dogode ozdravljenja među nazočnima; po završetku slavlja moći će prikupiti - s jednostavnošću i brižnošću - eventualna svjedočanstva, te tu činjenicu podastrijeti mjerodavnoj crkvenoj vlasti".
"Upotreba vlasti dijecezanskog biskupa obvezatna je i nužna kada se verificiraju zloporabe u takvim slavljima za ozdravljenje, liturgijskima ili neliturgijskima, u slučaju očitog skandala za zajednicu vjernika, ili kada je riječ o teškim nepoštivanjima liturgijskih ili disciplinskih normi", određuje deseta točka, koja završava pojašnjenjem da je sv. Ivan Pavao II, u audijenciji potpisanom prefektu, odobrio taj naputak o kojemu je odlučilo redovito zasjedanje Kongregacije za nauk vjere, te naložio njegovo objavljivanje. Na blagdan Uzvišenja sv. Križa, 14. rujna ove godine dokument su potpisali pročelnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Joseph Ratzinger i tajnik te Kongregacije nadbiskup Tarcisio Bertone.
Vatikan novi obrednik egzorcizma
Glas Koncila", 14. veljače 1999.g.
I u doba kompjutora i nuklearne energije, u 21. stoljeću koje, zajedno s Bogom, u "ropotarnicu" sve više tjera i Njegova vječnog protivnika - Sotonu, još se osjeća miris sumpora. Nečastivi - i Crkva je uvjerena u to - još uvijek je na djelu, premda se počesto uspješno skriva i iza skepticizma kraja tisućljeća. A u tome je i njegova najveća lukavost: da povjerujemo kako ga nema, rekao je francuski pjesnik Charles Baudelaire. Upravo je zato Katolička Crkva osjetila potrebu "oštrenja oružja" protiv neprijatelja kojega nam se više ne prikazuje s rogovima, krilima šišmiša i sličnim atributima, koji su bili tako dragi naivnoj srednjovjekovnoj ikonografiji. No, to ne znači da je danas bezopasniji.
Katolička Crkva naučava da su demoni bića velike inteligencije i moći. No, uvijek su i ostaju stvorenja, pa ne mogu spriječiti izgradnju Kraljevstva Božjega. "Strategija" Sotone i njegovih "drugova" jesu laž, prijevara i unošenje nereda.
"Iza laži i prijevara, koje nose slike Velikoga Lažljivca, razvijaju se nesigurnosti i sumnje u svijetu koji više nema sigurnosti i Istine i gdje vlada relativizam i uvjerenje da je sloboda u tome, da je baš sve dopušteno. Na taj se način više ne razumije, da je prava sloboda u poistovjećivanju s Voljom Božjom, koja je izvor dobra i jedine moguće sreće", rekao je, na javnom predstavljanju novog teksta "De exorcismis" Rimskoga obrednika, pročelnik Zbora za bogoštovlje, kardinal Jorge Arturo Medina E ste vez. Tekst je predstavljen u Tiskovnom uredu Svete Stolice, 27. siječnja 1999.g.
Objavljivanje obrednika "De exorcismis", s imprimatur- om pape Ivana Pavla II, kruna je rada koji je započeo još 80-tih godina, bio određeno vrijeme podložan promišljanju, a u njegovoj su pripremi tražena i mišljenja biskupskih konferencija po svijetu. Sadašnji obrednik, kao i ostale liturgijske knjige, donosi nove tekstove i čine, imajući u vidu načela koja su sadržana u koncilskoj konstituciji o liturgiji "Sacrosanctum concilium".
Stari obrednik objavljen je davne 1614. godine, a u njemu su bile sadržane molitve i čini prikladni srednjem vijeku, dok je sam tijek egzorcizma bio bliži dramaturgiji nego liturgiji. Zato su sadašnje promjene u obredniku pozornost posvetile pojednostavljenju izvanjskih aspekata i prikazivanju novih tekstova u svjetlu biblijskih tekstova.
Teologija Crkve o molitvi egzorcizma nije mijenjana. No, iznova su promišljene premise u kojima se pojašnjavaju kanonske norme, kojima se izbjegavaju zloupotrebe.
Tekst i molitve za istjerivanje Nečastivog prilagođene su novim potrebama trijeznosti suvremenoga jezika i nadasve iskustvima različitih Crkava po cijelome svijetu. Praksa istjerivanja Zloga stara je koliko i same religije, no u kršćanstvu je izravno povezana s osobom Bogočovjeka Isusa Krista, kojeg nam Evanđelje u više prizora prikazuje kako istjeruje zle duhove. "Tehnički" gledano, oblik "blagog" egzorcizma postoji već u samome sakramentu Krštenja, no svečani postupak istjerivanja demona iz tijela opsjednute osobe, tzv."veliki egzorcizam", sasvim je nešto drugo. Takav egzorcizam može vršiti samo svećenik koje¬ga je biskup za to ovlastio. No, novi tekst veliku pozornost posvećuje i izbjegavanju nesporazuma, glede stvarne opsjednutosti i nekih pojava, koje se mogu pripisati psihičkom neredu.
Kardinal Medina Estevez istaknuo je, da je potrebno, prije svega, utvrditi cijeli niz nedvosmislenih pokazatelja, među kojima su:
1. izgovaranje mnogih riječi na nepoznatom jeziku i njihovo razumijevanje, znanje o dalekim ili nepoznatim stvarima,
2. iskazivanje snage, koja je iznad stvarnih mogućnosti opsjednutog,
3. žestoko odbacivanje i mržnja na Boga, Djevice Marije, svece, križ i svete slike.
U novom tekstil, koji je napisan na latinskom, nakon deset godina pomnog i marljivog rada, a koji sada biskupske konferencije s krajnjom pozornošću moraju prevesti na svoj jezik, ništa nije prepušteno slučaju ili improvizaciji. Tako su, osim samoga pravoga i navlastitoga obreda egzorcizma, predviđene i molitve za općenito "čišćenje" mjesta, stvari ili osoba, kao i zazivi koje vjernici mogu osobno moliti, ako su otkrili da su žrtvom đavolskog utjecaja.
U emisiji emitiranoj na Vatikanskom radiju, 31. siječnja, kardinal Medina Estevez je rekao: "Novi obrednik je u skladu s II. vatikanskim saborom. No, želim istodobno istaknuti, da je tekst ostao u kontinuitetu sa starim obredom, tako da nije riječ o dva proturječna obreda, već je riječ o prilagođavanju jeziku našega doba, ne zbog suprostavljanja prošlosti, već kako bi se prilagodili novim načinima razmišljanja. Današnje društvo, pak, sve manje priča o đavolu, a sve češće govori o "spiritističkim seansama", o magiji, crnim misama, dok je za katoličku vjeru postojanje demona neupitno. U Evanđelju nam i Krist govori o demonu. Sveti Pavao nam govori o zlim si ama. A sile zla nisu nešto apstraktno, već osoba, koja đavao i njegovi sljedbenici. Stoga smatram da je potrebno biti oprezan, da se ne upadne pod njegov utjecaj. Kad osobe glume da ne; vjeruju više u postojanje demona, on nažalost, djeluje velikom slobodom."
Govoreći potom o aktualnosti obrednika u današnje okružju, kardinal Estevez ističe, da se mora razlikovat dvije vrste djelovanja:
"Prvo je djelovanje spektakularnije, a to je opsjednutost đavolsko posjedovanje. To se ne javlja baš često. No, druge strane, svakodnevni đavolski utjecaj preko laž korupcije, nasilja, razuzdanoga erotizma, itd. Da je đavolsko djelovanje uvijek prisutno, nitko ne treba stavljati sumnju. No, rekao bih da nije uvijek potrebno posegnuti z egzorcizmom, jer se egzorcizam obavlja pred izrazit« posebnom i točnom pojavom, tj. opsjednutošću ili đavolskim posjedovanjem."
Kardinal Estevez pojasnio je i to, da je egzorcizam pridržan svećenicima koje odredi biskup za te zadaće. No u obredniku postoje i "privatne molitve, koje svatko može moliti, kako bi od Gospodina zatražio da udalji moć Zloga No, one ne mogu postati javnim i zajedničkim činima, je su privatne molitve osobe koja od Gospodina, kao i o Majke Božje ili svetoga Mihaela Arkanđela traži zaštiti protiv zlih sila".
S obzirom da te privatne molitve za oslobođenje još nisu prevedene na hrvatski jezik, našim čitateljima donosimo ove molitve:
Deset pravila za borbu protiv đavla
Mons. Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup, na Cvjetnicu ove godine, nakon pobožnosti Križnoga puta na Ksaveru u Zagrebu, istaknuo je da valja svjesno, slobodno i odgovorno nastaviti životnu borbu, pa je iznio deset pravila za borbu protiv napasnika, Đavla:
1. Nemoj zaboraviti da Đavao postoji On 'je lažac i otac laži' (Iv 8,44). Prva laž kojom nas želi obmanuti jest da nas uvjeri da ne postoji.
2. Nemoj zaboraviti da je Đavao napasnik. On je napas tovao Adama, Izraela i samog Isusa. On napastuje, stavlja na kušnju i potiče na zlo svakog čovjeka. Nemoj si umišljati da ćeš biti pošteđen ili da si neranjiv.
3. Nemoj zaboraviti da je Đavao veoma lukav i domišljat. On stalno vreba i postavlja zamamljive zamke, kao što je to učinio i prvom čovjeku, Adamu, kojemu je pokazao zavodljive strane zabranjenog voća koje je 'dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno' (Post 3,6).
4. Bdij: u očima i u srcu. I budi čvrst: u duhu i životu. Prvi papa, sveti Petar, potiče nas: 'Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, Đavao, kao ričuči lav obilazi tražeći koga da proždre' (1 Pt 5,8). A apostol Pavao kaže: 'Jačajte se u Gospodinu i u silnoj snazi njegovoj. Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima Đavolovim. Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništva, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate' (Ef 6,10- 13).
5. Čvrsto vjeruj u Kristovu pobjedu nad napasnikom. Tate vjera čini sigurnim i nepokoljebljivim nasuprot svim napastima. Krist je najjači. On je rekao: 'Ako Ja po Duhu Božjem izgonim đavle, zbilja je došlo k vama Kraljevstvo Božje' (Mt 12,28)
6. Imaj uvijek na pameti da te Krist čini dionikom svoje pobjede. Kao što je učio sv. Ćiril Jeruzalemski: 'Krv žrtvovanog jaganjca, Krist Isus je snaga koja tjera demone' (Mistagoška
kateheza,l). To je milost sakramenta, posebno Euharistije. To je milost koju nam pruža Crkva i u blagoslovinama, kao stoje to blagoslovljena ili sveta voda.
7. Slušaj Riječ Božju. Sveti Petar nasuprot Đavlu kao 'ričučem lavu' potiče nas: 'Oprite mu se stameni u vjeri' (1 Pt 5,9). Vjera se rađa i hrani u slušanju Riječi Božje, koja je 'nozi mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi' (Ps 119,105).
8. Budi ponizan i svjestan svoje krhkosti S pouzdanjem se trebamo predavati Gospodinu koji je za nas molio ovako: 'Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga' (Iv 17,15)
9. Uvijek moli, bez prestanka moli. Borba i pobjeda u napasti moguća je samo pomoću molitve. Isus u molitvi pobjeđuje napasnika. On nam govori: 'Bdijete i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo' (Mt 26,41).
10. Klanjaj se Gospodinu, Bogu svome, njega jedinoga časti i njemu jedinome služi tamo gdje raste dobro, slabi zlo; to je načelo i naravnog zakona. Sredina u kojoj je dobro u cijeni, u kojoj se o dobrim stvarima govori, u kojoj se dobra djela opaža i dobre vijesti prenose, slabi privlačnost zla. na taj stil života potiče nas Isus kada kaže: 'Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce' (Mt 6,21)."
"Svi zajedno više gajimo pobožnost Duhu Svetomu. Razvrat je kao prije općeg potopa. Neprijatelji pripravljaju novi Veliki petak. Bog mora biti ubijen. Ne napadaju samo neke članke vjere ili pojedine moralne zasade, već se sve napada. Izvanredna vremena traže izvanredna sredstva, a to je Duh Sveti sa sedam svojih darova." (Blaženi kardinal Alojzije Stepinac, 16. prosinca 1958.g.)