Zahvalna molitva Bogu, Stvoritelju i Ocu

O ponore ljubavi, čini se kao da si lud za svoja stvorenja kao da ne bi mogao živjeti bez njih, dok si ti naš Bog koji nisi potreban nas. Od našeg dobra tebi ne raste tvoja veličina jer si ti nepromjenjiv. Naše te zlo ne oštećuje jer si ti vrhovno i vječno dobro. Tko te potiče na toliko milosrđe? Ljubav, ne dužnost ili potreba koju bi mogao imati od nas jer smo mi krivci i zli dužnici.

O vječni Oče! O ognju i ponore ljubavi! O vječna ljepoto, nado, o utočište grešnika! O neizmjerljiva širino, o vječno i neizmjerno dobro, ti koji si lud od ljubavi! Zar si ti potreban tvoga stvorenja? Da, kako mi se čini, jer se ti držiš načina kao da ne bi bez njega mogao živjeti, premda si ti život od kojega svaka stvar prima život, a bez tebe nijedna ne može živjeti. zašto si dakle toliko, zaljubljen u nas do ludila? Zašto si se zaljubio u svoje stvorenje? Zašto se njime naslađuješ i proširuješ se u samome sebi, i kao opijen za njegovo spasenje tražiš ga dok on od tebe bježi? On se udaljuje, a ti se približuješ. Bliže nisi mogao doći nego da si se zaogrnuo njegovim čovještvom.

Što da rečem na sve to? Učinit ću kao Jeremija koji je govorio: Ah, ah, Gospodine neznam govoriti (Jer 1,6). Jezik stvorenja ne može iskazati osjećaj duše koja te neizmjerno želi. Čini mi se da bih mogla reći onu Pavlovu riječ: Niti jezik može izreći, niti uho čuti, niti oko vidjeti, niti srce zamisliti ono što sam ja vidio. A što si vidio? Vidio sam otajstvene tajne Božje. A ja što da kažem? Ne dodajem tome ništa s ovim grubim svojim osjetima, nego samo sebi, dušo moja kažem da si kušala i vidjela vrhovnu i vječnu providnost. Sada ti zahvaljujem, vrhovni i vječni Oče, na tvojoj prekomjernoj dobroti koju si pokazao meni, bijednoj, koja nije dostojna milosti.